Otkad je 1952. godine prvi puta u Drenju Brdovečkom, malenom mjestu pored Zaprešića Ljudevit Cvetković, zvan Deda otvorio oči imao je jednu želju. Postati profesionalni vojnik. Odrastao u radničkoj obitelji kao treći i najmlađi sin, završio je poljoprivrednu školu u Zagrebu, a već sa osamnaest godina zakleo se na vječnu ljubav svojoj Štefici, piše magazin Oluja.
Sreli su se u prigradskom vlaku kojim su oboje svakodnevno putovali u školu u Zagreb.
Nisam htio na Bugojance
Ljubav se vrlo brzo rodila, a da bi pred oltarom izmijenili prestenje, Ljudevit je morao dobiti potvrdu njezinih roditelja budući da je Štefica imala tek sedamnaest godina i bila maloljetna. Posao u vojsci sigurno mu se tada činio vrlo dalekim, no njegov talent za ratovanje prepoznali su oficiri Jugoslavenske narodne armije čim se u srbijanskom gradu Nišu pojavio na odsluženju vojnog roka.
– Prepoznali su me kao sposobnog vojnika i smjestili me u specijalni vod za raščišćavanje diverzanata, drugim riječima trebao sam se obračunavati s narodnim neprijateljima. Prošao sam vrlo temeljitu i ozbiljnu obuku na kojoj se učilo i ubijanje olovkom i slično. Bio sam jedan od kandidata da ostanem u vojsci – priča Deda i sjeća se svega kao da je bilo jučer.
Bila je 1972. godina, vrijeme kada je hrvatska imigracija bila vrlo aktivna i baš tada seu Dedinoj glavi dogodio preokret. U Australiji je djelovala Bugojanska grupa koju je organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna organizacija hrvatskih emigrata koji su željeli srušiti Jugoslaviju. Te godine u Bosnu i Hercegovinu poslali su naoružanu grupu od devetnaest ljudi koja je trebala pokrenuti ustanak, a cilj im je bio stići na planinu Radušu u Srednjoj Bosni, između Bugojna i Gornjeg Vakufa. Kao odgovor na to JNA pokrenula je vojnu akciju u kojoj je poginulo 15 pripadnika vojne policije, teritorijalne obrane i civila. A među vojnicima JNA u Bugojnom tada je trebao biti i Deda.
– Večer prije polaska u akciju preskočio sam ogradu vojarne i pobjegao u grad. Toliko sam se napio da su me trebali nositi nazad – govori Deda, dodajući da nikada nije bio sklon alkoholu, te da je to učinio namjerno kako bi izbjegao situaciju u kojoj bi bio prisiljen pucati na svoje. – Nije mi bilo prihvatljivo da pucam na Hrvate. Kako bi to bilo, Hrvat protiv Hrvata, savjest mi nije dozvoljala da to učinim – govori.
Tu je odluku debelo platio. Proglasili su ga nepodobnim za antidiverzantsku postrojbu i poslali ga kao vezista na centralu, što njemu nije teško palo jer je svakodnevno mogao razgovarati sa svojom vjernom Šteficom. Kod kuće u mjestu Kraljevcu na Sutli, netom pored slovenske granice u Krapinskoj - zagorskoj županiji gdje imaju kuću, čekala ga je i kći. I tako, nakon što je spremio uniformu, Ljudevit Cvetković vratio se starom životu, zaposlio se u uljari kod Branimirca u Zagrebu. Kada se zaratilo nije se puno dvoumio. – Mogao sam samo slušati granate iz Karlovca i zvončiće nad Sljemenom. Shvatio sam da Zagreb mogu braniti u Slavoniji i zato sam prijavio u Tigrove – kaže, dodajući da mu je jedno vrijeme u IV. bojnoj Petruševac zapovjednik bio legendarni Damir Tomljanović Gavran za kojeg se govorilo da imao srce veliko kao Velebit.
Kod Kričkih brda u Novskoj preuzeli su bojište Stari Grabovac gdje su pronašli i podobnu kuću za tzv. vruću liniju. Radi se o telefonu spojenim žicom s drugim telefonom s kojim bi se tijekom primirja ujutro i predvečer čuli s neprijateljima i razgovarali o mogućim problemima.
– Sjećam se da se jednom javio pukovnik Stojanović i rekao: “Ako vaši ne prestanu praviti probleme, mi ćemo dejstvovati.” Samo sam ga pitao:”Druže pukovniče, što ti radiš u Hrvatskoj?” i prekinuo – govori Deda. Nakon što su se vratili u vojarnu Croatia, rekli su im da za dva dana kreću na teren. Ni na velikom ispraćaju 1992. u Rijeci, gdje su se prije ponoći ukrcali na brod Bartol Kašić, još nisu znali kamo idu. Ujutro su stigli do Ploča gdje su ga zadužili kao zapovjednika desetine, a bili su zaduženi za selo Topolo, Matići, Stupa i Motica. Upavo je ondje i nastradao, 22. travnja kada je na dubrovačko područje palo mnoštvo granata. A jedna od njih pogodila ga je u Motici u času kada je stigao u bazu kod zapovjednika. Geleri su mu se zabili iznad koljena. Pomislio je da je s njim svršeno.
"Vi nećete umrijeti"
Nogu mu trebali amputirati. – Kad mi je medicinska sestra dala cigaretu, mislio sam da mi daje jer mi nema spasa. Onda me pomazila po obrazi i rekla: “Ne, vi nećete umrijeti”– priča. Prije nego sam se onesvijestio u splitskoj bolnici čuo sam kako viču da nemaju krvi za mene. Spasila me sestrična iz Splita koja ju je donijela. – Bio sam sretan jer nitko od mojih vojnika, a svi su bili mladi zato su me i zvali Deda, nije tada nastradao – kaže. Uslijedo je dugi oporavak. – U Crikvenici 1994. su mi rekli da ću nositi štap dok sam živ, ali bacio sam ga čim sam shvatio da su četnici blizu Karlovca. Javio sam se u vojarnu Croatia Jozi Miličeviću koji mi je rekao: “Deda, vi idete u mirovinu, niste vi za borbu.” Odogovrio mu je da ne ide nikamo dok je pola Hrvatske okupirano. I tako je postao zapovjednik vojarne Croatia. Sve dok, kako kaže, nisu došli tatini sinovi.
– Onda sam shvatio da to nije više za mene. Kad su otišli ratnici i došli tatini sinovi ja sam otišao u mirovinu – iskreno će Deda. Bila je to 1996. Od tada bavi se vrtom i obitelji, suprugom, kćeri i unukom koji je već završio školu i zaposlio se: – Poručjem braniteljima da se klone gostionica i politike, to samo šteti. Rad je najbolja terapija – kaže Ljudevit Cvetković Deda.
>>U posljednjih 15 godina umrlo 30 tisuća branitelja
Svaka čast dida, ovakvih ima jako malo dans u Hrvatskoj. Bog Vam neka da sriću i zdravlje.