Skoro 900 dana sam u bolnici. Želim ozdraviti i ponovno Sljemenom skijati. Ali, računi za liječenje u inozemstvu su za mene veliki. Tisuću eura je dan u bolnici, bez terapije i pretraga... To je rečenica iz dramatičnog apela za pomoć Sedine Muhibić, zaposlenice Sarajevo film festivala koja radi i na Snježnoj kraljici koja okuplja najbolje skijaše svijeta.
Sedina boluje od bakteremije koja ne popušta i redovito se bori s previsokim temperaturama koje sve teže podnosi. Putem društvenih mreža ostavila je mail sedina.muhibic@sff.ba kako bi ju kontaktirali svi koji žele pomoći.
Snježna kraljica
Sedinna Bosna, "ljubičanstvena" kako je vole nazivati, još prije nekoliko godina spominjana je uglavnom u kontekstu sportskih, ali i životnih pobjeda, heroina koja je uspješno prevladavala sve životne izazove, radila za Snježnu kraljicu, za Sarajevo film festival, unosila dozu radosti i energije u tim oko sebe. A onda se puno toga promijenilo.
- Borim se da ozdravim. To je suština moje priče trenutno - kazala nam je Sedina nakon što smo je jučer kontaktirali da provjerimo njeno zdravstveno stanje.
Ovih dana vidi koliko ima dobrih ljudi, ali koliko je iona njima značila u životu. BiH, Hrvatska, Švedska, Švicarska, Njemačka... svi su nekako ujedinjeni u pomoći.
- Unaprijed zahvaljujem svima. Želim život, želim ozdraviti, vratiti se poslu, pjevati, skijati i ne želim treći rođendan zaredom biti u bolnici - iskreno će. Mobitel ne koristi previše, čisto da informira javnost o situaciji.
- Dobivam puno poruka zašto se ne javljam. Ne javljam se jer sam slaba, a pripreme i svaki izlazak vani me dodatno iscrpe. Temperature me slome. Trudim se odmarati, a mobitel koristim kad moram, ali hvala svima za podršku i poruke - priča i ističe Hitnu pomoć u Sarajevu koji su joj itekako pomogli, a ona sama vjeruje da će inozemna bolnica biti posljednja u njenom životu i da će nakon toga opet živjeti život punim plućima.
Njena biografija je impresivna. Rođena je 18. prosinca 1991. godine. Roditelji su je po rođenju ostavili u Dječjem domu Bjelave. A da život postane još teži pobrinuo se taj nesretni rat u BiH, zbog čega je Sedina s drugim mališanima krenula za Njemačku, u izbjeglištvo. Po završetku rata, vratila se u ovu zemlju živjeti u SOS dječjem selu u Sarajevu za koji je jako vezana, što je svojedobno i priznala u intervjuu za Azru.
– U SOS-u sam imala prelijepo djetinjstvo. Sada ću povući paralelu s današnjim generacijama. Mi nismo imali mobitele i svu ovu tehnologiju. Ne znam je li to razlog, ali živjeli smo puno zdravije, bili smo fizički aktivniji. Imamo dva igrališta u SOS selu, gdje smo uvijek igrali raznih igara, od nogometa, odbojke, košarke, lastike… SOS nam je pružio priliku da sviramo, da se usmjeravamo u nekom sportu, raznim tečajevima, a ja sam išla na sve što mi se pružalo – kazivala je.
Od početka školovanja bila je odlična učenica i zaljubljenica u sport. Skijanje ju je uvijek privlačilo, a 1997. nakon povratka iz Njemačke imala je i školu skijanja. - Imala sam zdravo okruženje i šestero braće i sestara, koje jako volim i s kojima sam i dan–danas u kontaktu. Imamo i Mamu, ona se zove Hidajeta Đonlagić i cijeli život je s nama. Prolazila je s nama cijelo naše odrastanje - prisjetila se svojevremeno.
Završila je Srednju grafičku tehničku školu, Odjel za multimediju i nakon toga je upisala fakultet, Odjel za pedagogiju, te je i magistrirala. Sportski uzori su joj Janica i Ivica Kostelić. Nažalost, s 19 godina dogodila joj se teška ozljeda dok je vježbala spust i bilo je jasno da od vrhunskog skijanja neće biti ništa.
Međutim, snovi se ostvare na najnevjerojatniji mogući način. Upoznala je svoje uzore i na kraju postala počela raditi za Snježnu kraljicu, natjecanje na Sljemenu koje okuplja najbolje na svijetu. U Zagrebu se obilježavalo 50 godina Svjetskog skijaškog kupa, a ona je zbog autobusa kasnila na priredbu povodom tog događaja.
Kockice svugdje
- Kada su se sve legende skijanja okupile u cilju u Bakačevoj ulici, nisam mogla izdržati, preskočila sam ogradu, prišla i rekla: „Tina Maze, hajde da se slikamo“. Tu su se pojavili i Janica i Ivica Kostelić, slikala sam se s njima, te s Albertom Tombom. Uživala sam zaista. Htjela sam kupiti karte za utrke, jer to nisam moga putem interneta. Prišla sam organizatoru, pitala ga za to, a on me je pomalo čudno pogledao, rekavši: „Čuj iz Sarajeva…“ Rekao je da to mora nagraditi i dan kasnije mi je dao karte. Otišli smo na Sljeme, što je za mene bio nestvaran doživljaj, prelijepa atmosfera i vrhunska organizacija. Odlučila sam se zahvaliti Ski savezu. Na putu za Sarajevo bila sam pod velikim dojmovima i napisala im da bih željela raditi za njih – ispričala je Sedina, a koliko je Hrvatska organizirana zemlja i poštuje one koji vrijedno rade i imaju svoj stav, potvrđuje i činjenica da su je bez puno pitanja skoro odmah primili u svoj tim.
Nažalost, prije nekoliko godina dogodio joj se incident zbog "kockica" kada ju je divljak u tramvaju u Sarajevu htio pretući, međutim usprotivila mu se i ona sama kao i skupina normalnih građana pa je sve prošlo kako treba. A Sedina, ona nikad ne gleda u prošlost, ona je takva kakva je, međutim na budućnosti možemo raditi mi svi.
A prvi korak je da pomognemo Sedini, a ona sama će vam dati upute ako se javite na mail sedina.muhibic@sff.ba kako bi se njen život vratio na pravi smjer, putem uspjeha na koje nas je navikla.
