Vijesti o smrti i pogrebu “slavne hrvatske književnice i članice JAZU” prenijele su domaće i strane novine. Još istog dana javila se zagrebačka Večer te ističe kako je nakon Matoševih prikaza “postala najbolja naša dječja književnica, pa je to ostala i do svoje smrti”.
I Obzor javlja da je “danas u Zagrebu umrla hrvatska književnica međunarodne reputacije”, koja je“hrvatskoj književnoj kulturi prokrčila put u strani svijet”.
Sljedeći dan u podužem članku s Ivaninom slikom Jutarnji list o ovoj “velikoj i plemenitoj ženi” piše da je odgojena “u čisto intelektualnoj atmosferi”, “ali nije uzgojena za književnicu”, nego “za vjernu ženu, dobru majku” sve dok 1913. “zubati i strogi Matoš” ne napisa “pravu himnu jednoj knjizi”.
Slično pišu i Novosti, koje uz vijest o smrti dodaju: “Kada je odrasla, počela je i za nju borba, koja je bila tragedija mnogih žena njezinog doba...”
Za Priče iz davnine kao njezinu “najljepšu knjigu” Novosti ističu da ju je inozemstvo primilo “s najvećim entuzijazmom” te da su o njoj “vrlo pohvalno pisali slavni engleski književnik Rudyard Kipling i Seaton Watson” – “preko četrdeset engleskih novina i revija”, a “naročiti interes” pobudila je u skandinavskim zemljama.
“Poslije ovoga oduševljenog prijema u svjetsku literaturu razumljivo je da je od naših pisaca, uz Kosora, Gjalskog i Ivu Vojnovića i ona bila predložena za Nobelovu nagradu...
”Velika pogrebna povorka Uz spomenutu vijest da je dan prije smrti Ivana posjetila izložbu dječje knjige, Novosti su 23. rujna prenijele Ivanin zapis “u knjigu odličnih posjetnika”: Gledam i divim se šarenilu u kojem se ovdje pred dječjim očima spajaju toliki narodi, toliki jezici i tolike mlade radosti. Ako je sport zaista nužan omladini cijeloga svijeta, koliko više je nužna književnost za djecu, koja u zdravo i radosno tijelo djeteta unosi prave pobude i radosti, jer omladina može bez upute lako zastraniti, a uz upute svakako čudesna djela stvarati. U sličnom su tonu nekrolozi i u drugim novinama, Jutarnji list zabilježio je i Odjek smrti Ivane Brlić-Mažuranić u Brodu gdje pokojnica “ima brojnu rodbinu” te je bila “jedna od najmarkantnijih figura u kulturnom životu ovoga grada u kojemu je provela velik dio svog života.”
Sljedeći dan, u petak 24. rujna, iste novine javljaju da je pogreb bio “veoma svečan”, a uz “mnoštvo naroda” i “omladinu zagrebačkih škola” bili su na pogrebu predstavnici Akademije, gradonačelnik, podban, upravnik HNK, banski prosvjetni inspektor, francuski konzul, predsjednik PEN-kluba, rektor ekonomske škole i rektor muzičke akademije te “mnogo drugih predstavnika kulturnih i prosvjetnih ustanova hrv. ženskih ustanova (‘Hrvatska žena’ ženska sekcija Društva Zagrebčana)”.
Namještenici pogrebnog društva morali su iznijeti iz mrtvačnice vijence na tri nosiljke, ističe Jutarnji i dodaje da je potom opijelo držao msgr. dr. Svetozar Rittig, a oproštajni govor u ime JAZU dr. Božidar Širola: “Nakon što su se svi prisutni prigušenim poklikom ‘Slava joj’ oprostili od pokojnice krenula je velika pogrebna povorka oko 2000 ljudi, prema obiteljskoj grobnici pokraj špalira školske djece...”
Isto navodi i Obzor uz napomenu da su ondje bili i talijanski i argentinski konzul. “Gotovo čitav intelektualni Zagreb skupio se danas poslije podne na Mirogoju”, pisale su taj dan Novosti, a navodi se da su iza lijesa bili “braća pokojnice dr. Želimir Mažuranić, pretsjednik Senata Kraljevine Jugoslavije, Božidar Mažuranić, korvetni kapetan u miru i Aleksandra Nestoroff-Mažuranić”, a iza njih Ivanina djeca: “gdju Nadu Ružić vodio je bivši ban dr. Viktor Ružić, nadalje dr. Ivan Brlić, zatim zetovi i unučad”.
Ranijoj svojoj vijesti nakon pogreba Hrvatski list sada dodaje: “Umrla je od posljedica živčane bolesti. Već posljednjih desetak godina nije se dobro osjećala, a zadnjih godinu dana bolest je dobila ozbiljan karakter. Radi toga je došla prije nekoliko mjeseci iz Zagreba u Sl. Brod i nastanila se u svojoj vili u Brod. Vinogorju. Živjela je potpuno povučeno. U posljednje vrijeme konzultirano je nekoliko liječnika, među kojima je bio i jedan specijalista iz Beča. Prije nedjelju dana poslana je u sanatorijum ‘Srebrnjak’.
Tada je ostavljala dobar utisak. Nitko nije mislio, da je to njen posljednji put iz Sl. Broda u Zagreb...
”Odjeci Ivanine smrti mogli su se čitati još neko vrijeme po lokalnim i stranim novinama, pa tako i u beogradskoj Politici, koja je naglasila da su “porodične i materinske dužnosti apsorbovale deset godina njenog života”, bečki “Neue Freie Presse” da njezinim odlaskom Hrvati gube “reprezentativnu figuru”, a “Russkiy golos” da je posebice za ruske emigrante pokojnica bila “dobar i istinski prijatelj”, jer: “Mnogi je ‘brat-Rus’, osobito u vrijeme prvih godina našega izbjeglištva, bio primljen srdačno, utješen i nahranjen... dovede ga k sebi u kuću i posjedne za stol... kao dragoga gosta, i s njim zajedno oplakuje stariju sestru zemlje svoje – Rusiju...”
Hlapićev stariji brat Jaša Hrvatski učiteljski dom u nekrologu od 10. listopada piše kako će Ivanina uspomena ostati trajna “ne samo u književnosti nego i među učiteljstvom, jer je velika pokojnica bila jedna od one zaslužne generacije hrvatskih učiteljica, koja je – na čelu s pok. Marijom Jambrešak – udarila temelje mnogim socijalnim ustanovama”. Većina prigodnih članaka i komemoracija u osvrtima na Ivanino književno djelo dolazila je do “nedovršenoga” Jaše Dalmatina – “Hlapićeva starijeg brata”.
No Ivanin prijatelj Franjo Bučar u Hrvatskoj reviji početkom 1939. dodaje kako je Hrvatski pedagoški zbor objavio “posthumno II. izdanje njenog djela ‘Škola i praznici’, pod naslovom ‘Srce od licitara’”. Knjiga je izišla potkraj 1938., a riječ je o izboru pjesama i priča iz Ivaninih prvih dviju knjiga posvećenih djeci i to “u dogovoru s autoricom”.
Zatvorivši oba svoja kruga – života i knjiga, Ivana nikad nije prestala sumnjati u “izmirbu” svojih želja i dužnosti. Usred sjaja koji je dolazio od dviju joj najpopularnijih – Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića i Priča iz davnine – znala je reći: “Literatura je bila kod mene slučajnost, kao i lov i bicikliranje – al odgoj djece i obiteljski život bilo mi je životno djelo!”. Dok i jedno i drugo ne prestaju na razne načine intrigirati još i danas, jedno je sigurno: rečenica Ivane Brlić-Mažuranić odavna je već obuhvatila svijet!
Od ponedjeljka čitajte - Andrija Štampar: čovjek koji je utemeljio zdravstvenu službu
