Rusija, vjerom i krvlju povezana sa slavenskim narodima i vjerna njihovim povijesnim tradicijama, nikad nije njihove sudbine shvaćala s indiferentnošću. Danas Rusija mora stati u obranu države koja je s njom povezana i nepravedno napadnuta, ali i sačuvati integritet, status i čast same Rusije i njezine pozicije među velikim silama svijeta, ovim je riječima u svom javnom obraćanju u svibnju 1914. ruski car Nikola II. obznanio je kako će stati u zaštitu svog saveznika Srbije i objaviti rat Austro-Ugarskoj. Time je započeo lanac događaja koji će dovesti do 1. svjetskog rata – dotad najvećeg ratnog sukoba u povijesti svijeta. Danas, točno sto godina kasnije, područje zapadnog Balkana i jugoistočne Europe opet je poprište izravnog sukoba geopolitičkih interesa zapada i Rusije. Ovaj put ti interesi su konkretizirani u sferi energetike, a prošlotjedni dolazak šefa Gazproma Alekseja Millera u Zagreb, kao i višekratni dolasci glavnog američkog energetskog diplomata Amosa Hochsteina tijekom proteklih mjeseci, tek su javni iskazi tog sve ozbiljnijeg nadmetanja. Dakako, bilo bi pretjerano te događaje tumačiti kao naznaku budućih ratnih sukoba, no neosporno je kako su fundamentalni uzroci koji su doveli do izbijanja 1. svjetskog rata vrlo slični onima koji uzrokuju sve veće srazove ruskih i zapadnih interesa na području Balkanskog poluotoka. Ruska aktivnost na tom području seže na kraj 18. stoljeća kada je carska Rusija podržavajući lokalne ustanke protiv turske vlasti nastojeći oslabiti Otomansko Carstvo i posredno njegovu kontrolu nad tjesnacima Bospor i Dardaneli – ključnih točaka za nadzor izvoza ruskih roba na Mediteran. Ti gospodarski interesi, često zamaskirani u plašt ideoloških, nacionalnih ili vjerskih savezništava, nekoliko desetljeća kasnije dovest će do izbijanja Prvog svjetskog rata.
Kao i prije sto godina
Današnji ruski interes u regiji, percipiran u formi energetske politike, zapravo je iskaz istih tih pragmatičnih ekonomskih interesa, kao i prije sto godina. Stoga, da bi se razumjela energetska strategija Rusije na području jugoistočne Europe, potrebno je prvo razumjeti osnovne ciljeve te politike, te ulogu koju u njihovom ostvarenju igraju države na ovom prostoru. Suprotno čestim shvaćanjima, energetska politika Rusije nije sekundarna doktrina, odnosno sredstvo ostvarivanja nekih većih političkih ili strateških ciljeva. Upravo suprotno, ruska energetska politika temelj je tamošnje vanjskopolitičke, pa i unutarnje ekonomske strategije, a druge javne politike zapravo su tek podrška njezinoj realizaciji. Razlog tome krije se u strukturi ruske ekonomije. Otprilike 80 posto ruskog izvoza te 30 posto nacionalnog BDP-a otpada na izvoz energije i energetskih sirovina. Ti prihodi pune otprilike polovicu federalnog proračuna. Takva struktura uvelike je posljedica ekonomskih odnosa Rusije i Europe uspostavljenih još u vrijeme željezne zavjese i temeljenih na polukolonijalnoj paradigmi. Tadašnji je Sovjetski Savez u europske države izvozio sirovine, a od njih uvozio prerađene proizvode više dodane vrijednosti. Takva neravnomjerna vanjskotrgovinska bilanca bila je posljedica četiriju faktora – niskog stupnja ruskog tehnološkog razvoja, manjka kapitala, manjka infrastrukture potrebne da svoje energente prodaju izvan Europe i nemogućnosti da utječu na njihovu globalnu cijenu – uvelike pod kontrolom Organizacije država proizvođača nafte (OPEC), u kojem dominiraju prozapadne arapske države. Takav sustav svoj krah doživio je 1998. kad je zbog iznimno niske cijene nafte na svjetskom tržištu i efekata azijske financijske krize Rusija bankrotirala. Taj šok postat će osnova za nastanak nove nacionalne strategije koju će dvije godine kasnije početi provoditi novi predsjednik Vladimir Putin. Naznake tog novog strateškog smjera mogle su se nazrijeti već 1999. kad je u jednom novinskom intervjuu Putin ustvrdio kako je "korištenje državnih mineralnih bogatstava najvažniji političko-ekonomski faktor u razvoju društva". Ipak, da bi se "Putinova doktrina" realizirala, nužno je bilo ostvariti nekoliko ciljeva: okrupniti proizvodnju i ranije privatizirani dio vratiti pod državnu kontrolu, poboljšati pregovaračku moć otvaranjem novih tržišta, steći mehanizme utjecaja na globalne cijene energije te podići rusku energetsku industriju na višu razinu u vrijednosnom lancu proizvodnje. U pitanju ostvarenja ove – globalne strategije – tijekom posljednjih 15 godina napravljeno je puno. Rusija je nacionalizirala veći dio vlastitog energetskog kompleksa, a osnivanje Euroazijske unije stekla i utjecaj i u srednjoazijskim bivšim članicama SSSR-a. Povećana je proizvodnja, sagrađena transportna naftna infrastruktura prema Kini, a uskoro će i plinska. Diverzificirani su opskrbni smjerovi prema Europi, a utjecaj na cijenu energenata nastojao se postići oslabljivanjem OPEC-a sklapanjem političkih savezništava s nekim njegovim članicama (Venezuela), osnivanjem paralelnog plinskog OPEC-a (GECF), prijedlozima da se ukine cjenovna indeksacija prirodnog plina i nafte te neuspjelim pokušajem uvođenja konvertibilnosti rublje, začetka rušenja dominacije američkog dolara kao sredstva plaćanja energetskih sirovina u svijetu. Na koncu, i golem novac uložen je u modernizaciju industrije. Prošle godine objavljeni su planovi o ulaganju oko 55 milijardi dolara u modernizaciju ruskih rafinerija do 2020. godine, čime bi trebala biti znatno povećana količina proizvedenih vrednijih derivata poput benzina i dizela, uglavnom namijenjenog izvozu u Europu. U toj strategiji područje jugoistočne Europe iznimno je važno, a ta činjenica i službeni je stav ruske državne politike. Primjerice, u službenom konceptu ruske vanjske politike – dokumentu koji je objavila tamošnja vlada u veljači prošle godine stoji rečenica: "Balkanska je regija od velike strateške važnosti za Rusiju, uključujući njezinu ulogu kao značajnog transportnog i infrastrukturnog centra namijenjenog opskrbi europskih zemalja naftom i plinom." Ruski interes za regiju, osim njezine geostrateške pozicije, temelji se i na tradicijskim vezama te odnosima uspostavljenim još u hladnoratovskom razdoblju. Prema podacima grčkog Instituta za energetiku jugoistočne Europe, ta regija (zapadni Balkan + Bugarska, Rumunjska, Cipar Grčka i Turska) oko 90 posto svoje potrošnje nafte i plina zadovoljava uvozom. Dominantni dio tog uvoza dolazi iz Rusije, a u regiji postoji i elektroenergetski deficit koji je također indirektno povezan s Rusijom s obzirom na to da ta država zadovoljava oko 40 posto europskih potreba za uranijem, a o ruskom nuklearnom gorivu potpuno su ovisne Mađarska, Češka, Slovačka i Bugarska. Jasno je stoga da je ruska energetska strategija u jugoistočnoj Europi ponajprije bila usmjerena k legitimnim ciljevima očuvanja postojećih tržišta za svoje energente. Pri tome se nije štedjelo ni novca ni drugih povlastica. Primjerice, u zamjenu za sklapanje sporazuma o dozvoli ruskim kompanijama za ulaganje u srpskom energetskom sektoru Rusija je 2006. toj državi otpisala dug od 243 milijuna dolara, a već sljedeće godine još 183 milijuna dolara te investirala oko 105 milijuna dolara u revitalizaciju najveće srpske hidroelektrane Đerdap. Na regionalnom energetskom summitu u Zagrebu 2007. po sličnom modelu objavljen je otpis dugova za još nekoliko država u regiji. Najzrelije plodove tih dugogodišnjih aktivnosti Rusija je ubrala tijekom proteklih godinu dana sklapajući bilateralne ugovore potrebne za realizaciju projekta plinovoda Južni tok – krunskog primjera ruske energetske strategije. Riječ je o plinovodu namijenjenom transportu ruskog plina preko Crnog mora, Bugarske, Mađarske i Austrije do srednjoeuropskog plinskog skladišta u Baumgartenu.
Bugarska, Grčka, Srbija...
Njegova gradnja trebala bi koštati oko 35 milijardi eura, a taj novac, u trenutačnim tržišnim okolnostima, nemoguće je vratiti. Dapače, trenutačni kapaciteti plinovoda iz Rusije prema Europi iznose oko 250 milijardi prostornih metara godišnje, gotovo 50 posto više od količina koje Rusija na europsko tržište izvozi. No, 60 posto tih kapaciteta prolazi kroz Ukrajinu, pa je Južni tok zapravo tek način diverzifikacije od tranzita kroz tu zemlju, a u dugoročnoj strategiji Rusija je na te ciljeve spreman potrošiti golem novac. Europska unija, pak, takvoj dugoročnoj strategiji ne uspijeva konkurirati, ponajprije zato što nije kadra pronaći modele da na bolji način od Rusije zadovolji partikularne energetske interese zemalja članica. Bugarska je članica Europske unije dulje od deset godina, no u tom periodu Unija nije našla načina da toj zemlji omogući alternativni dobavni smjer za plin, već Bugari i dalje gotovo potpuno ovise o ruskom plinu. Grčka vlada punih godinu i pol dana tražila je od EU jeftiniji plin, a na kraju je u veljači ove godine dobila 15 posto nižu cijenu od Gazproma nakon što je tamošnji premijer Samaras to osobno tražio od Putina. Nema nikakve sumnje da će ta usluga u budućnosti biti iskorištena za potporu nekom drugom ruskom projektu kao što je, primjerice, naftovod Burgas-Aleksandropolis. Posebno uspješnom ruska strategija pokazale se u sektoru naftne industrije, gdje su ruske kompanije tijekom posljednjih deset godina zauzele ključne pozicije u većini zemalja regije. Ta ekspanzija uvelike je bila uvjetovana padom interesa zapadnih kompanija za regiju, čiji se fokus pomaknuo prema komercijalno atraktivnijim dijelovima svijeta. Te pozicije zauzeli su Rusi, koji danas kontroliraju znatan udjel regionalnih rafinerijskih kapaciteta. Interes Gazproma za Inu, kao i navodni pregovori kompanije o kupnji 25 posto austrijskog OMV-a pokazatelj su da će se ta ekspanzija nastaviti. Zapadnoeuropske države to će vjerojatno nastajati spriječiti, no, kao i uvijek, vrlo je neizvjesno što mogu ponuditi. Bez obzira na geostrateške implikacije, neosporna je činjenica da je ruski Gazpromnjeft u Srbiji prije samo pet godina kupio posrnulu Naftnu industriju Srbije i u međuvremenu proveo potpunu modernizaciju tamošnje rafinerije u Pančevu, da gradi novo postrojenje za proizvodnju maziva u Novom Sadu, a proizvodnja ugljikovodika u Srbiji se od tada udeseterostručila. Slične rezultate ostvario je i Lukoil u Bugarskoj, a ruske tvrtke kontinuirano povećavaju svoje poslovanje u još desetak zemalja šire regije. Uzme li se u obzir kakve je rezultate u istom periodu, primjerice, imala hrvatska Ina te kako je u tom periodu izgledao razvoj hrvatskog energetskog sektora, nužno je pitanje kakvu ulogu u tom novom regionalnom nadmetanju istoka i zapada mora zauzeti Hrvatska? Hrvatska strategija u budućnosti ne smije obuhvaćati nijednu vrstu isključivosti, a mora biti usmjerena prema realizaciji triju ciljeva: što većem stupnju energetske samodostatnosti u osnovnoj proizvodnji i pretvorbi energije, što većem broju uvoznih pravaca za pokrivanje razlike između potreba i proizvodnje energije te što većim prihodima od tranzita putem energetskih pravaca na njezinu teritoriju. Aktualna situacija i odnosi interesa u regiji mogli bi se pokazati kao iznimno plodno tlo za realizaciju takve strategije.
>> Sve o Putinovu naftašu Alekseju Milleru koji dolazi u Hrvatsku
Hm, Južni tok je problem, a Sjeverni tok građen u suradnji s Njemcima je OK?