Jedno maglovito, rujansko jutro i pružni prijelaz, kod Pojatnog, na pruzi Zagreb-Varaždin, bez brklje, zvučne i svjetlosne signalizacije, obilježen tek Andrijinim križem i znakom 'Stop' te loša procjena da na pruzi, u tom trenutku, nema vlaka – bila je to kombinacija koja je završila kobno.
Nešto prije 9 sati, prvi, od tri 'Zagorjetransova' autobusa, koji su tog dana, djecu iz osnovne škole 'Ante Kovačić', u Mariji Gorici, vozili na izlet, u Gornju Stubicu, krenuo je preko pruge, no nije ju stigao prijeći. Iz magle je, kako se navodi u našem arhivskom članku, fantomski izjurio vlak. Vozeći maksimalnom, dozvoljenom brzinom, od 80 kilometara na sat, putnički vlak 3320, koji je prometovao na relaciji Zagreb-Varaždin, zabio se u zadnji kraj autobusa, u kom su bila djeca.
Tresak, lom stakla, krici na smrt uplašenih mališana, škripa metalnih kotača vlaka.... U samo jednoj sekundi Sanja C., izgubila je svog starijeg brata, Mladena, Tomislav Lj. izgubio je svoju stariju sestru, roditelji su ostali bez svoje djece, bake i djedovi bez unučadi.... U 8 sati i 45 minuta, 22. rujna 1989., ugašeno je 12 malih života. Poginula su djeca, od drugog do četvrtog razreda, a još dvoje, teško ozlijeđenih mališana, preminulo je kasnije, u zagrebačkim bolnicama.
VEZANI ČLANCI
Za Hrvatsku – Dan žalosti, za obitelji koje su ostale bez svoji malih članova – duge godine tuge i neopisivog bola.
Stravičan prizor na mjestu tragedije
„Dvanaest malih, dječjih tijela, prekrivenih bijelim plahtama, ležalo je na livadi, pokraj željezničkog prijelaza, u Pojatnu. Prizor od kojeg zastaje dah i ledi se krv u žilama. Desetak metara dalje, razbacana sjedala uništenog autobusa, dijelovi vozila, školske torbe i dječja odjeća, naslagana u tužne hrpe. Autobus, u kom su jučer ujutro veseli, mali izletnici krenuli prema Hrvatskom zagorju, ostao je ukopan u zemlju i sam nalik velikoj, metalnoj lešini. Tuga je zavila u crno stanovnike malog mjesta, Marija Gorica, gdje su se, još do jučer, poginuli mališani, bezbrižno igrali. Plaču i stanovnici Pojatna, svjedoci katastrofe, koja je teža i stravičnija, jer su nevine žrtve djeca, od samo devet, deset godina. Muk i zaprepaštenje čitaju se na licima radnika RO 'Viadukt', u Pojatnu, koji su odmah priskočili u pomoć“, izvijestila je, tog kobnog jutra, s mjesta tragedije, Večernjakova novinarka, M. Šarić, potresan prizor snimio je tada B. Kelemenić, a bolne uspomene, na dan koji je Hrvatsku zavio u crno, sačuvane su u našoj arhivi.
„Ovo je jedan od mojih najtežih uviđaja!“
Pet minuta nakon što se dogodila stravična nesreća iz Zaprešića je stiglo 6 bolničkih ekipa, a u pomoć su priskočile i ekipe Hitne pomoći iz Zagreba. Ozlijeđenu djecu i nastavnike hitno su prevozili u zagrebačke bolnice. Na žalost, nakon što svoju djecu nisu pronašli u bolnicama, potraga je neke roditelje dovela do zagrebačkog Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku, gdje je obavljena identifikacija.
„Godinama radim taj posao, ali vjerujte mi, ovo je jedan od mojih najtežih uviđaja, koji će ostaviti psihičke posljedice u meni. Promatrajući sve ono što se događalo na mjestu tragedije, proći će dosta vremena da se te mučne scene zaborave. U vezi s okolnostima, koje su dovele do tragedije, u svakom slučaju, može se govoriti o ljudskom faktoru, te se očekuje da će, protiv vozača autobusa, biti podnesena krivična prijava“, rekao je tada novinarima, vidno potresen i iscrpljen, sudac istrage, tadašnjeg Okružnog suda u Zagrebu, Nenad Filipović, potvrdivši kako su vremenske prilike, tog kobnog jutra, bile složene te je, uslijed magle, vidljivost bila smanjena.
„Prema tahografu, u lokomotivi, vlak se kretao dozvoljenom brzinom, a to potvrđuje i zaustavni put cijele kompozicije. Lokomotiva je udarila u zadnji dio autobusa i da je prošla nekoliko sekundi prije, vjerojatno do tragedije ne bi niti došlo. No, da je lokomotiva udarila u sredinu autobusa, žrtava bi, sigurno, bilo mnogo više“, rekao je sudac istrage.
VEZANI ČLANCI
'Ivice, daj puni gas! Dolazi vlak!'
Nastavnik, koji se u trenutku nesreće zatekao na mjestu suvozača, tvrdio je da je, prije prijelaza željezničke pruge, vozač autobusa stao.
„Provjeravao je ide li vlak i mene je pitao vidim li lokomotivu. Ni on, ni ja nismo vidjeli ništa na pruzi. Prolaz je bio slobodan, pa smo krenuli, još pogledavajući. Bili smo oprezni, zbog magle. Kada smo već, prednjim dijelom autobusa, bili na pruzi, primijetio sam, s desne strane, stotinjak metara od autobusa, nejasnu siluetu. Pomislio sam da je to vlak, ali nisam vidio svjetla, ni čuo neki zvučni signal. Vozaču sam viknuo – 'Ivice, daj puni gas! Dolazi vlak!', On je dao gas, ali čitav autobus nije uspio proći tračnice. Vlak je udario u stražnji, desni kraj autobusa i odbacio nas. Djeca su popadala kroz prozor, s njima i vozač“, ispričao je, nakon tragedije, tada 47-godišnji Rudolf Belšak, nastavnik razredne nastave OŠ Ante Kovačić, koji je kobnog jutra sjedio kao pratnja, uz vozača.
Dan kada su stali vlakovi
U ponedjeljak, 25. rujna, tri dana nakon nesreća, točno u 8.45 sati, na svim prugama Hrvatske vlakovi su se zaustavili na jednu minutu, kako bi se odala počast žrtvama nesreće, ali i kako bi se upozorilo na nedovoljnu sigurnost prometa, zbog nezaštićenih cestovnih prijelaza, preko željezničkih pruga. Istog tog ponedjeljka, ispred osnovne škole, u Mariji Gorici, krenula je tužna povorka - tragično stradala djeca sahranjena su na groblju u Mariji Gorici i Križu Brdovečkom.
Ogorčen i gnjevan, jedan je mještanin, bilježi naša arhiva, tada prozvao odgovorne: „Zar je uistinu bilo potrebno da se sve ovo dogodi, da se plati ovakva užasna cijena ljudskog nemara i neodgovornosti? Hoće li se izbezumljene majke i očevi smiriti kada se krivci kazne, jer ništa im više ne može vratiti živote njihove djece?“, poručio je.
Za četrnaestero djece - prekasno
Nedugo nakon nesreće, na kobni prijelaz, kod Pojatnog, na pruzi Zagreb-Varaždin, postavljena je i svjetlosna i zvučna signalizacija te brklja. Za četrnaestero mališana to je bilo prekasno.
VEZANI ČLANCI
Suđenje za pogibiju osnovaca završilo je krajem svibnja, 1991. U Općinskom sudu izrečena je tada presuda vozaču autobusa, Ivanu Jakoliću, optuženom da je, zbog nedovoljne pažnje, počinio teško djelo protiv sigurnosti prometa, pri čemu je poginulo četrnaestero djece. Sud ga je proglasio krivim za nesreću te kaznio s dvije godine zatvora. Nakon što je obrazložio presudu, sudac Ranko Marijan istaknuo je kako se sav teret odgovornosti i sav prijekor za tu tragediju nikako ne smije prebaciti na okrivljenog Jakolića.
„On je samo posljednja i jedina, jasno definirana, karika u dugačkom lancu odgovornosti. Četrnaestero djece, umjesto na izlet, otišlo je u strašnu i nepotrebnu smrt, a da bi se tek potom netko sjetio da je na tom prijelazu rampa nužna, pa ju je i postavio. Zar su djeca, na tako tragičan način, morala opomenuti odrasle što im je dužnost?“, poručio je sudac Ranko Marjan, upozorivši tada da još mnogi željeznički prijelazi čekaju svoje žrtve i nove tragedije.
Kakvo je danas, po vašem mišljenju, stanje na željezničkim prijelazima u Hrvatskoj – imate li saznanja o potencijalno 'opasnim točkama' – javite nam, kako bismo zajedno pomogli spriječiti moguće tragedije.
