Bilo je nešto prije podneva kada je sićušni kuhar na kolicima dogurao lonce s hranom i postavio ih na stol. U jednom je bila tjestenina, u drugom na rezance narezane tikvice, pa gljive u umaku... sve od ljutog k ljućem, osim riže. Sa zdjelicom u jednoj, a štapićima u drugoj ruci, tom su stolu prilazili kuharovi sunarodnjaci Kinezi, pa s punim zdjelicama sjedali na prostranu terasu. Ručak je trajao vrlo kratko, poslije njega se nisu ispijale kave i pića, nije se pušilo, već je svatko otišao oprati svoju posudicu i štapiće te ih potom odnio u sobu iz koje će ih iznijeti za sljedeći obrok.
– Tikva – pokazujući tikvice na tanjuru izgovara Kinez koji se došetao k nama s mobitelom u ruci učeći uz pomoć Google prevoditelja hrvatski jezik.
– Smjestio sam tridesetak Kineza koji su ovamo došli zbog gradnje Pelješkog mosta – govori nam 24-godišnji Ivo Jerković iz Komarne, sela s manje od stotinu stalnih stanovnika, na terasi svoje vile Bili, na kojoj su Kinezi objedovali. Mlađahni Jerković od ljetos je predsjednik ovdašnjeg Mjesnog odbora i ujedno najveći iznajmljivač u mjestu. Kinezi su k njemu došli polovicom srpnja.
– Šetali su se po Komarni kad sam naletio na njih. Trebalo im je najprije smještaj za 11 ljudi, ja sam im pokazao što nudim, provoza sam ih gliserom i to im nisam ni naplatio. Uglavnom, odlučili su ostat u mene pa sam jednom od menadžera, koji mi se učinio glavnim, ponudio predsjednički apartman. Odbio je i reka da mu je dosta deset kvadrata i WC i nek se pobrinem za radnike. Ma koji bi direktor u nas odbio luksuz i tražio da se pobrineš za radnika? Htio sam im u sobe stavit veće televizore, al’ nitko TV i ne gleda.
Kažu da im ne treba jer su došli raditi – još u nevjerici prepričava Ivo te dodaje kako mu činjenica da će baš konzorcij od četiri kineske kompanije – China Road and Bridge Corporation (CRBC), CCCC Highway Consultants, CCCC Second Highway Engineering i CCCC Second Harbour Engineering – ulijeva vjeru da će ovaj put gradnja započeta još prije jedanaest godina uistinu biti i dovršena, i to čak i prije ugovorenog roka od 36 mjeseci.
Otkaz i zbog ljubavi
Prema prijašnjem projektu napravljeni betonski stupovi bit će porušeni. Koliko je tu novca utrošeno te koliko je raskid ugovora s domaćim konzorcijem koji ih je sagradio stajao, više nitko i ne računa. Sad su sve oči uprte u “novo” gradilište.
– Već se dva mjeseca radi, stalno je uključeno četrdesetak kompjutora. U kuhinji su dvojica njihovih kuhara, oni idu i po namirnice, a počinju raditi u 5 ujutro. Kinezi uzmu svoje čonče i jedu s Hrvatima. Meni se njihova hrana baš i ne sviđa, al’ neki naši ju jedu pa su smršavjeli jer je jako ljuta. Zaposlili su Kinezi i tridesetak naših – čistačica, vozača, inženjera...
Ali, prije nego što nekog zaposle, svakog dobro provjere. Naši su im već uletjeli s pokušajem mitologije, al’ to u Kineza ne pali. Kažu da im je cilj radit za dobrobit svoje firme. Nema potkupljivanja. Ako ne’ko nema uvjete za poslove za koje traže ljude, može Kineze i naša predsjednica nazvat, neće proć. Takve discipline vidio nisam; ništa ne rade što ne piše u ugovoru pa i, kad sjedaju u brod, svi nose zaštitne prsluke jer tako mora biti. Imaju među sobom i ljude su zaduženi da paze da nema zaljubljivanja. Onaj tko stupi u vezu bilo s radnikom iz kompanije – a ima tu i žena, prevoditeljica – ili s nekim od domaćih, odma’ dobiva otkaz. Ma mogu Kinezi biti samo uzor nama Hrvatima – oduševljen je Ivo pa je valjda na krilima tog zanosa s mlađahnom ekipom iz Komarne nedavno bio i kod zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je voljan pomoći im u sufinanciranju projekata i povlačenju novca iz fondova EU kako bi uredili i proširili Komarnu, gradili teniske terene...
Nastavi li se taj entuzijazam, iz doline Neretve mogle bi “izletjeti” mandarine, a zamijeniti ih polja riže, da se nađe za Kineze. Nedaleko od vile u kojoj su smješteni radnici iz Kine nalazi se treći put otvoreno gradilište Pelješkoga mosta. Tu nas dočekuje Jeroslav Šegedin, glavni inženjer za pripremu i analizu projekata u Sektoru EU projekata i programa Hrvatskih cesta (HC) koje su dobile pedesetogodišnju koncesija za posebnu upotrebu pomorskog dobra radi gradnje i korištenja mosta kopno – Pelješac.
Koncesijska naknada iznosi simboličnih pedeset lipa po metru kvadratnom zauzete površine pomorskog dobra, a HC kao koncesionar neće naplaćivati mostarinu. Hrvatske ceste su i investitor radova na Pelješkom mostu, a inženjer Šegedin bio je voditeljem projekta i nedavno sagrađenog Čiovskog mosta. Sada isti posao radi na gradnji Pelješkog mosta pa mu je radno mjesto malo bliže rodnoj Korčuli. S njime ulazimo u kontejnerski ured koji su koristili prijašnji izvođači radova, a u koji se ovih dana unosi novi namještaj. Taj se ured nalazi na gradilištu na brdu Međed, a nedaleko od njega u srpnju je postavljen jedan od dva Stepinčeva anđela – Suje. Anđeo Vlaho nalazi se na pelješkoj strani, u Brijesti. Oni su čuvari Pelješkog mosta čiju gradnju ovdašnji živalj, ali i putnici prema hrvatskome jugu s nestrpljenjem iščekuju.
– Most je tek mali dio projekta cestovnog povezivanja s jugom Dalmacije, ali je najviše eksponiran, zbog svojih performansi, tehničkih karakteristika. No osim njega, gradit će se i četiri vijadukta, četiri tunela te 460 metara dug most u Stonu koji je u fazi projektiranja. Da bi se sve uspjelo obaviti do siječnja 2022. godine, projekt je razbijen u četiri dionice kako bi se paralelno mogli provoditi natječaji, da se uključi što više operative. Izgradnja mosta s pristupnim cestama prva je faza projekta – govori Šegedin o projektu kojim će se teritorij Hrvatske povezati dionicom koja će početi u Dubokoj. Tamo će biti sagrađeno veliko prometno čvorište s kojeg će putnici dalje ići ili prema mostu ili Jadranskom magistralom prema Neumu, do kojeg će se moći doći i morem, “plovnim putem” visokim 55, a širokim 200 metara, tako da brodovi ne mogu “zapinjati” o most.
Ležimo na vodi, a nemamo je
Gradnja mosta izaziva brojne prijepore unutar Bosne i Hercegovine, no općinski načelnik Neuma Živko Matuško, inače ginekolog u Domu zdravlja u Metkoviću, sve vrijeme ponavlja ono što bi kazao i dobar dio stanovništva Neuma u kojem većinu čine Hrvati: podržavamo gradnju mosta jer će se tako rasteretiti i prometne gužve kroz Neum. Da bi se s mosta došlo ponovno do magistrale, bit će sagrađeno 35,3 kilometra nove ceste, u što je uključeno i 2440 metara Pelješkoga mosta, koliko će njegova dužina iznositi od upornjaka do upornjaka te nova brza cesta preko Pelješca. Tako je u drugoj fazi projekta planirana izgradnja 12 kilometara ceste od mosta do postojeće pelješke ceste, s kojom će se spojiti u Dančanju, zatim deset kilometara ceste od Sparagovića do Prapratnog, a u posljednjoj fazi gradi i osam kilometara ceste od Prapratnog do Doli.
– Imamo ugovor za drugu dionicu, javna nabava je provedena. Za treću i četvrtu dionicu dokumentacija je pripremljena. Ići će to brzo – optimistično kaže Šegedin uvodeći nas u oveći ured u kojem je u tišini za računalima sjedilo petnaestak zaposlenika CRBC-a. Riječ je o inženjerima svih struka iz Kine kojima su pripojeni ovdašnji zaposlenici tvrtke. Iako je njihov posao u ovom trenutku izvana nevidljiv, stanke nema. Oni rade na pripremi i izradi projektne dokumentacije. Sam most, kojim će se Malostonski zaljev premostiti s trinaest raspona dugih od 86 do 285 metara, bit će duboko temeljen zabijanjem pilota – čeličnih cijevi promjera od 1,8 do dva metra i dužine od 36 do 124 metara.
Sa 150 komada pilota u morskom će dnu biti 31 tisuća tona čelika. Njihova ukupna dužina iznosit će oko dvanaest kilometara. Dio njih će u cijelosti biti ispunjen betonom, ostatak parcijalno. Stupovi nosači, takozvani piloni, bit će visoki 40 metara i na njima će biti zatege kojima će se pridržavati ovješeni dio mosta u koji će biti ugrađene oko 72 tisuće kubika betona, 33 tisuće tone čelika, 20 tisuća tona armaturnog čelika...
Zabijanje pilona počet će u drugoj polovici prosinca. Te će se čelične cijevi proizvoditi u Kini, gdje su dvije tvornice već u punom pogonu za njihovu izradu. Da bi se znalo koliko pojedini pilon treba biti dug, trenutačno su na moru dvije platforme. Radnici koje smo ondje zatekli kažu nam da provjeravaju projektiranu dubinu, odnosno provode dodatna geotehnička istraživanja tla na lokaciji Stupovo. Od devetnaest planiranih, za našeg su posjeta bili završili dvanaest bušotina.
Dubina mora ovdje je 27 metara, a buši se na 150 metara. Čelične cijevi napravljene u Kini u šest će se brodova dopremati do luke Ploče te se pretovarati na barže i zatim odvoziti na gradilište na moru. Iz Kine će biti dopremljena i specijalna dizalica kojom će se zabijati. U naše će more stići i kineska plovna oprema poput dvaju velikih trajekata za potrebe betoniranja. Iako je pravilo kineskog konzorcija da nikakvih medijskih istupa nema, jasno je da će u posao izgradnje mosta biti angažirano i još radnika iz Hrvatske, od fizikalaca do inženjera.
Zanimljivo, mladi inženjeri za ovaj posao, koji bi im zacijelo u životopisu bio odličnom referencijom, nisu zainteresirani pa je u planu da se sveučilištima pošalje dopis sa zahtjevom za pronalaženje mladih kadrova. Na mostu će raditi 490 ljudi, različitih profila. Petnaest posto od te brojke bit će naših radnika, ostali će doći iz Kine. Netko je “provalio” kako će radnici biti smješteni na kruzeru koji će ploviti morem, kako bi se izbjeglo plaćanje smještaja.
No od toga neće biti ništa. Kineski konzorcij svoje će zaposlenike smjestiti u dva kampa. Za tehničko osoblje kontejnersko će se naselje podići u Komarni, a za radnike na Pelješcu, u Brijesti, i to tik uz samo gradilište kako bi se izbjegli troškovi najma autobusa koji bi radnike “skupljao” po Pelješcu i dovozio ih na posao i s njega. Usporedbe radi, kada su se hrvatske tvrtke dohvatile i nikad sagradile Pelješki most, radničko je naselje bilo podignuto nekoliko kilometara od gradilišta. Ondje su danas ostali kontejneri u kojima je bila kuhinja. Na tom mjestu nailazimo na građevinara iz Dubrovnika Ivu Kralja, vlasnika tvrtke Ragusa, koji je sa suradnikom i Zdravkom iz Brijeste obilazio negdašnji prostor Viadukta.
– Pravit ćemo beton za Kineze pa gledamo kamo bismo smjestili naših petnaestak radnika – govori nam Kraljev suradnik neugodno se iznenadivši kada mu je Zdravko kazao da Brijesta nema vodovod jer to navješćuje potencijalne probleme u pravljenju betona.
– Ležimo na vodi, a nemamo je. Obećavali su nam vodovod još prije 40 godina. Trebala nam je voda doći s mostom, ali nas je i on sad zaobišao. Prema prvom planu gradnje mosta priključak je trebao ići u Brijestu. Zemljište je bilo sređeno i otkupljeno, masline povađene. Ma čovjek bi dao i svoju zemlju, samo da nam dođu most i život. Deset godina mi gledamo strojeve, a ne događa se ništa. Sad nas i most zaobilazi jer je EU gledao smanjiti trošak i od priključka na Brijestu nema ništa. To znači da ćemo ostat ono što smo i sada – slijepo crijevo.
Pa ‘ko će se s mosta vraćat da dođe u naše selo. Mali uvijek ostaje mali, uvijek se na nama lomi. Žao nam je zbog toga, mala mjesta nestaju. Jedino što u Brijesti valja to je ova naša mladost. Ima ih desetak, uzgajaju školjke, rade – govore Jocko i Antonio Božović, uzgajivači oštriga i dagnji. Ovi ribari i maslinari vlasnici su jedine konobe u Brijesti.
Sjena velikog brata
– Nema nama prosperiteta, odnesoše nam i zemlju i masline i na kraju ništa. Ako uopće čega i bude. Iako imam više vjere da će mosta biti sad kad znam da ga prave Kinezi, a ne naši – kaže Jocko.
Hodajući dalje kroz to malo mjesto u kojem nema ni rive – a i ona je trebala doći s mostom – nailazimo na uzgajivače koji su školjke vadili iz mora. Baš zato što se osjećaju izigranima, ne žele o gradnji mosta, kojem su se još prije desetljeća radovali, nadajuć se kako će im nakon njegove izgradnje biti bolje. Ne vjeruju odveć ni da će tu biti posla za domaće jer Kinezi sa sobom dovlače sve svoje, od opreme do ljudi. A i jednog i drugog CRBC ima i na gradilištima u nedalekoj Crnoj Gori te Srbiji, pa smatraju da neće biti nekih većih problema u prebacivanju ljudstva i tehnike. Vedran Antunica, općinski načelnik Stona, kojemu pripada i Brijesta, nada se pak kako će doskora biti gotov magistralni cjevovod pa će i Brijesta dobiti vodu.
– Most nam svakako donosi dobit, promet roba unaprijedit će gospodarsku sliku, a Ston će biti centralno mjesto županije. Približit će nam se i Međugorje, Split, Makarska, Korčula, nećemo više morati ljeti kad je zvizdan čekati na granici u Neumu u nepreglednim kolonama – govori Antunica nadajući se da će most donijeti i život u općinu u kojoj u 19 naselja živi 2400 ljudi, odnosno njih 15 po četvornom kilometru. Važno mu je, kaže, i što most koji će se graditi kod solane u Stonu neće narušiti vizuru mjesta.
– Izaći ćemo iz sjene velikog brata Dubrovnika, a razvojnih mogućnosti imamo na pretek. Provodimo i demografske mjere, za prvorođeno dijete isplaćujemo pet tisuća kuna, za drugo 10.000, a za treće i svako sljedeće po 20.000 kuna. Imamo i subvencionirane mjere za školovanje pa na primjer naši srednjoškolci imaju besplatan put do Dubrovnika i natrag – kazuje općinski načelnik, na čija vrata ovih dana kucaju mještani ne bi li “utrapili” svoj apartman za stanovanje radnicima koji će graditi most, za koji nam Ivo Jerković iz Komarne kaže da su možda u pravu oni koji kažu da neće donijeti ništa bitno njegovu mjestu.
– Al’ će barem pogled biti ljepši – kaže spremajući se podstanarima Kinezima napraviti rižoto od sipe, da probaju domaću hranu.
>> Pelješki most - Potpisivanje ugovora
pošaljite ih odmah i u uljanik...sigurno bi i ona tri započeta broda završiti...a i definitivno bi manje krali.