U zemlji zarobljenoj između američkih sankcija i neučinkovitosti vlastite vlade, Kubanci proživljavaju najtežu krizu u posljednjih nekoliko desetljeća. Svakodnevni život obilježen je višesatnim nestancima struje, dramatičnim poskupljenjima i osjećajem da je svaka nova godina gora od prethodne, a o teškoj stvarnosti svjedoče umirovljeni profesor Mario i turistički djelatnik Osniel.
Život Marija, 66-godišnjeg umirovljenog profesora iz Havane, svodi se na puko preživljavanje. Nakon 46 godina radnog staža, njegova mirovina iznosi četiri tisuće kubanskih pezosa, što je protuvrijednost manje od deset eura. S tim iznosom, kaže, nemoguće je preživjeti. Zbog toga je prisiljen raditi čak četiri posla, uključujući i onaj stručnjaka za muzeologiju u Nacionalnom prirodoslovnom muzeju Kube, kako bi osigurao osnovne životne potrebe. Čak i uz dodatne poslove, poput lektoriranja i davanja privatnih poduka, mjesečno zaradi oko 25.000 pezosa, ili otprilike 60 eura. Od toga, procjenjuje, čak 90 posto potroši isključivo na hranu. Cijene su, kako opisuje, postale nepodnošljive. Paket smrznute piletine košta četiri tisuće pezosa, točno onoliko koliko iznosi njegova mjesečna mirovina. "Da bih kupio pola kilograma batata u trgovini na uglu, moram raditi četiri sata", slikovito opisuje Mario razmjere inflacije koja je život na otoku pretvorila u svakodnevnu borbu, piše El Pais.
Ova osobna ekonomska kalvarija samo je odraz dublje, sistemske krize koja potresa Kubu. Srž problema leži u energetskom kolapsu. Stanovnici se suočavaju s takozvanim "apagones", dugotrajnim i svakodnevnim nestancima struje koji traju i po 20 sati dnevno. U nekim provincijama situacija je još gora, pa struje ima tek sat ili dva. Kubanski energetski sustav, u vlasništvu države još od revolucije 1959. godine, više od 90 posto ovisi o fosilnim gorivima, a postrojenja su, prema priznanju samih vlasti, zastarjela i pred raspadom. "Naše elektrane su odradile svoj radni vijek i trebale bi biti u mirovini, ali nastavljaju raditi, baš kao i mnogi od nas umirovljenika", ironično komentira Mario, koji je desetljećima proučavao energetski sustav svoje zemlje.
Situaciju dodatno pogoršava vanjskopolitički pritisak. Iako je američki embargo na snazi više od 60 godina, administracija Donalda Trumpa otišla je korak dalje, uvodeći oštre sankcije protiv svih zemalja koje Kubi prodaju gorivo. Posljedica je potpuna nestašica. Kubanska vlada potvrdila je da od prosinca nije primila nijednu pošiljku nafte iz inozemstva. To je paraliziralo javni prijevoz, dovelo do otkazivanja međunarodnih letova i gotovo zaustavilo dolazak turista, ključnog izvora prihoda za mnoge. Suočena s krizom, vlada predsjednika Miguela Díaza-Canela pozvala je narod na "kreativni otpor", frazu koju mnogi Kubanci tumače kao ciničan poziv da se pomire sa situacijom i nastave patiti u tišini.
Posljedice nedostatka turista najviše osjeća 40-godišnji Osniel, koji u staroj jezgri Havane upravlja smještajnim jedinicama za iznajmljivanje. Nekoć vibrantno turističko središte sada je utihnulo, a njegov posao je na rubu propasti. Opisuje kako su troškovi života postali "potpuno ludi", zbog čega su mnogi njegovi prijatelji i članovi obitelji odlučili napustiti Kubu. Oni koji su otišli sada šalju novac obiteljima koje su ostale, pomažući im da prežive. Osniel nije otišao. Cijene avionskih karata su previsoke, a on osjeća odgovornost prema članovima obitelji koji ovise o njemu. "Shvatio sam da me trebaju i moram ostati", kaže, dodajući kako ne vjeruje da će se situacija uskoro poboljšati.
Život gori nego u 'posebnom razdoblju'
Mnogi Kubanci, poput Maria, uspoređuju današnje stanje s takozvanim "posebnim razdobljem" devedesetih godina, vremenom ekstremne ekonomske krize nakon raspada Sovjetskog Saveza, koji je bio glavni kubanski saveznik. Tada su nestašice bile sveprisutne, a zemlja je doslovno utonula u mrak. Mario se sjeća kako je u to vrijeme morao biciklom putovati 40 kilometara u jednom smjeru kako bi nabavio hranu koje u Havani nije bilo. "Bilo je to jako teško vrijeme. Mislim da su to doba i ovo u kojem sada živimo vrlo slični", kaže, ali odmah dodaje važnu razliku: "Ako usporedim svoj život danas sa životom prije deset godina, razlika je ogromna. Prije deset godina živio sam bolje. Ne samo ja, vjerujem da je tako za veliku većinu Kubanaca."
Osim ekonomske bijede, Kubance tišti i politička represija. Iako kubanski ustav u teoriji jamči slobodu izražavanja, u praksi je situacija drugačija. Osniel otvoreno kritizira "korumpiranu i bahatu birokraciju" koja, kako kaže, ne predstavlja narod jer nije izabrana na izborima, već postavljena da bi uživala u državnim povlasticama. Mnogi se ne usuđuju govoriti. "Stvari su previše ružne da bi se o njima pričalo, ne želim probleme", rekla je jedna djevojka novinarima. Prema podacima nevladine organizacije Prisoners Defenders, u siječnju je na otoku bilo 1207 političkih zatvorenika. Osniel zahtijeva njihovo oslobađanje, posebno mladih ljudi koji su "imali hrabrosti tražiti naša prava". Kritičare režima često se optužuje za služenje stranim silama ili plaćeništvo kako bi se njihovi zahtjevi diskreditirali.
Budućnost se čini sumornom, a Osniel s gorčinom promatra današnju mladež. "Svaka godina ovdje je korak unatrag. Ono u čemu sam ja mogao uživati u svojoj mladosti, današnji mladići ne mogu. Preskupo im je odjenuti se, izaći, zabaviti se, pa čak i pomoći svojim obiteljima", kaže on. Mnogi mladi, unatoč svojim godinama, osjećaju se odgovornima i rade kako bi prehranili obitelj, odričući se mladenačkih snova. Osniel ne gaji lažnu nadu. Poboljšanje, kaže, neće doći uskoro. Njegova jedina želja je zemlja u kojoj će se poštovati prava građana, gdje poduzetnici mogu slobodno raditi i gdje korupcija neće prolaziti nekažnjeno. "Toliko je toga što bih želio", zaključuje s uzdahom.
Otvori KEKS Pay
Katastrofa - citav zivot sam imao zelju tamo ici.. prije 2 godine otisao i totalno ostao razocaran. Kriza se vidi svaki trenutak, u ducanima i restoranima cesto nije bilo ni jaja. Mozes jesti samo piletinu po citav dan. Sve zapusteno. Nazalost ta kriza je udarila i na mentalitet ljudi jer na razliku od ostalih latinaca dosta su bili drski i neljubazni (relatively speaking, naravno) skoro kao kod nas na obali.