Jedno je od najemotivnijih obilježja ovog vremena prožetog raznim ratovima i sukobima, odnos prema djeci. Zbog sveprisutne tehnologije praktično u stvarnom vremenu gledamo neizvjesnost onih najmlađih koji se iz žarišta upućuju nekamo gdje bi im trebalo biti bolje, najčešće u Europu. Ili Ameriku iz koje ih sada i zrakoplovima vraćaju na njihov kontinent. Tragične su to sudbine već primoranošću odlaska koji može biti fatalan kao što je to bilo za malu Aylan Shenu, čija je fotografija mrtvog tijela na plaži konačno slomila bešćutnost zapadnog svijeta koji je onda dopustio spas za brojne migrante. Četvero djece iz "Samodošlih", knjige Petra Fehira u izdanju SINKO Instituta iz Virovitice, srećom nije dočekala takva sudbina. Ali ih čeka život u okolini koju tek trebaju upoznati, noseći sa sobom traume iz svojih domovina. Fehir je u Švedskoj radio kao terapeut, među ostalima, i s djecom migrantima. Iskustva koja je prenio u knjizi jesu i njegova osobna iskustva.
"Svi troje prošli su kroz "naš" terapeutski postupak, kao i "bifigure" koje se spominju u pričama. U prvoj, o Sankoru, koji se u naravi zove drukčije, dječak je "samodošao" iz sjevernog Iraka. Na putu koje je trajalo mjesecima doživio je svakojake traume poslije čega je zanijemio – ostao bez glasa. U to vrijeme u Švedskoj nije postojala praksa u radu s ovom kategorijom useljenika pa je bilo mnogo improvizacije, "pogađanja", pokušaja i pogrešaka. Mi smo tada, u ustanovi za prihvat i rehabilitaciju ovih mladih ljudi koju sam osnovao s nekoliko kolega iz komunalne ustanove, počeli usko surađivati s klinikom za psihijatriju te smo tražili zajednička rješenja za zagonetku koja se pred nas postavila", kaže nam Fehir.
Kako i u uvodu knjige stoji, riječ je o mladima do dobi punoljetnosti koja su u Europu stigla "bez pratnje". Prema UNHCR-u, u tu se skupinu ubrajaju i oni koji nisu podnijeli zahtjev za azil i oni kojima je zahtjev za azil odbijen, tzv. nedokumentirani, navodi se u uvodu knjige uz frapantnu brojku – samo je u Švedsku 2015. godine stiglo 35.000 djece bez pratnje. I već dolaskom donijela prvi izazov. "Problem je predstavljala činjenica da ta djeca uglavnom nisu poznavala drugačiji jezik od arapskog, kasnije, s dolaskom drugih grupa, paštu, farsi, amharski i sl., kao i ogromne kulturološke razlike u odnosu na Europu. Brzo smo shvatili da su terapeuti stranog porijekla bolje prihvaćeni od ove djece i omladine, pa smo jedan dio njih počeli obrazovati i pripremati za rad. Uglavnom se to svodilo na informacije o njihovoj tradiciji i običajima, prehrani, religijskoj orijentaciji... Pored toga u stručnom smislu smo primjenjivali "salutogenu pedagogiju" koja potencira "zdravo" u osobi i potiče razvoj pozitivnih osobina. To je naslonjeno na teoriju Arona Antonovskog", kaže nam Fehir. Antonovski je svoju teoriju formirao proučavajući zdravlje preživjelih u Holokaustu, a čini se da je utjecaj događanja na Bliskom istoku imao sličan utjecaj i na ovu djecu.
"U drugoj priči "glavni junak", kodnog imena Fisken, došao je iz Etiopije, te se pored svih "odstupanja" od zamišljenog standarda, suočio i s problemom vezanim za "novi svijet". Zanimljivo je zamijetiti da mu taj "hendikep" nije odmogao u prilagodbi i snalaženju, već naprotiv – povećao mu je samopouzdanje. Treći junak priče je Runida (ime izmišljeno), dječak s vrlo visokim kvocijentom inteligencije, koji je samo zahvaljujući nedostatku adekvatnog smještaja završio u istom domu s "ostalima". Dakle prve tri priče su u cijelosti istinite", govori nam autor knjige "Samodošli". Za Fiskena u početku priče o njemu navodi kako je jedna od stvari koje je Mao, specijalni pedagog, radeći u ustanovi s osobama koje su pored dijagnosticirane psihoze patili i od bolesti ovisnosti o drogama, tzv. duple dijagnoze, bila je da ni jedna shizofrenija ne traje dvadeset i četiri sata na dan. I mada se, u dijagnostici, shizofrenija, kao pojam više i ne koristi, u narodu je još uvijek naziv bolesti udomaćen i prepoznatljiv. E, baš takvu dijagnozu dobio je Fisken, stoji u priči o njemu, gdje će se malo kasnije doznati po čemu je on još drukčiji od ostalih "samodošlih" u Švedsku.
Runida je također poseban po nečemu drugome: bio je sin jednog od viših oficira Saddama Husseina, ubijenog pretposljednjeg dana 2006. Njegova su oca i majku prvo zatočili, a poslije izveli na ulicu i javno strijeljali. Kako bi, valjda, zaplašili domaće stanovništvo, da prestane pružati otpor, i to nasred glavne ulice u Bagdadu, opisuje se u knjizi mladićevo iskustvo. K tome, Runida ima i bogatu rodbinu koja je poslala i ozbiljan novac, no to mladiću nije osobito pomoglo, takva suma za nekoga tko ne zna jezik i pravila zemlje u koju je stigao može značiti i da je on, jednostavno, zlatna koka za nekoga tko ta pravila zna puno bolje. "Četvrta priča djelomično je fikcija i zasniva se uglavnom na iskustvima u radu s osobama s poremećajem u doživljavanju stvarnosti. Postoji za taj poremećaj i službena dijagnoza, ali ona nije presudna kod susreta s ljudima. Osim toga, ni jedna psihoza ne traje 24 sata na dan. A mnogi, pa i naši poznanici i tzv. autoriteti, ponekad zavire u taj prostor "tame". Ja sam tijekom rada s tim osobama sakupljao njihove zabilješke, zapisivao njihovo tumačenje snova, njihova maštanja i doživljaj svakodnevice. Koliko je to sve umišljaj teško je procijeniti, tim više ako se sjetimo Da Vincija, prema kome sam i naslovio tu priču. I on je u svoje vrijeme smatran čudakom. Da ne spominjemo "umjetnu inteligenciju", govori Petar Fehir.
U ovoj priči, čini nam se, autor ne govori samo o nekoliko djece već o cijelom nizu, ali i o sebi samome. Jer, spomenuli smo kako, iako smo ga kod stvaranja ove priče pronašli u u Fažani, gdje otkako je otišao u mirovinu živi pola godine, a drugu polovicu u Švedskoj. Dakle, i sam je migrant, isto kao što smo migranti i svi mi, jer ovdje više nema nikoga tko korijene vuče baš s ovog mjesta. Negdje u povijesti ili pretpovijesti i mi smo ovdje stigli, ili nas je netko doveo, ili smo jednostavno pobjegli od nekoga. Ova djeca, pojašnjava se u uvodu, kao najčešće razloge zbog kojih se odlučuju na "put" imaju prijetnje, smrt hranitelja, otmica, strah da će postati djeca vojnici, prisilni brak, zlostavljanje ili trafficking, ilegalna trgovina ljudima. Prema UNICEF-u, osam od desetoro anketiranih je izjavilo da su bili seksualno iskorištavani na putu prema Europi. Da su djeca i mladi bez pratnje skloniji rizicima od mentalnih bolesti, vidljivo je iz velikog broja istraživanja. Već po dolasku u novu zemlju utvrđena je visoka prevalencija posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), anksioznosti i depresije. Nerijetke su poteškoće sa spavanjem, prehranom, koncentracijom, a zabilježene su i suicidalne misli i samoozljeđivanje. Ono što im je zajedničko je odvojenost od roditelja, obitelji, jezika, kulture i stila života koji su do tada živjeli.
Očito je pitanje koji je bio krajnji rezultat rada s tom djecom, jesu li se uspjela uklopiti u švedsko društvo koje se i samo počelo zatvarati uočavanjem da su kulture iz kojih ona dolaze bitno različite, a sentimentu opreza, naravno, pridonijela je i pandemija. Odgovor je, srećom, uglavnom pozitivan. "Mnoga od ove djece su se poslije dužeg boravka uspjela uklopiti u društvo. Najvažnija je njihova volja, prirodni resursi i motiv. Neki ostanu trajno zakopani u "zemljačke zajednice" i žive na sličan način kao i ranije u domovini, sami se segregiraju. Iz religijskih ili običajnih razloga, svejedno je. U Švedskoj postoje tri velike segregacijske zajednice – u Stockholmu, Göteborgu i Malmöu, u kojima nažalost ima i najviše problema, vezanih uz devijantno ponašanje, pa i kriminalitet. Mi smo im, u suradnji s vlastima, ponudili jedan Program nastavka rehabilitacije i postupnog uvođenja u švedsko društvo "Integro", koji sam uspio patentirati kao intelektualnu uslugu. Svakome od njih smo nudili i osigurali stanove, potpuno opremljene prema IKEA standardu s novim računalima, plaćene slobodne aktivnosti i odjeću (uglavnom) prema afinitetu i džeparac. Stotine djece i omladine prošle su kroz taj program i mnogi od njih danas rade u različitim djelatnostima, čak i s visokom naobrazbom. U vrijeme kada sam se umirovio taj se program provodio u jedanaest švedskih gradova", govori nam autor knjige "Samodošli". Perspektive mogu biti različite i mijenjati se tijekom vremena, smatra, pogotovo u ovom ubrzanom real-timeu koji je nametnuo Donald Trump.
"Problem prilagodbe uglavnom je individualnog karaktera i ima dobrih i loših strana. Mi smo svojim radom pokušali afirmirati pojam integracije umjesto adaptacije. Jer, integracija je aktivan proces koji nudi suradnju i angažman svakom pojedincu, umjesto "kolektivnog" prilagođavanja na već postojeći sistem normi po načelu "uzmi ili ostavi". Nekada je to bilo s više, a nekada s manje uspjeha. Cilj nam je bio pružiti šansu, ponuditi alternativu. Mogao bih izdvojiti mnoštvo priča o sudbinama "samodošlih". I svaka od njih bi mogla biti jedan roman. U knjizi sam ih opisao nekoliko. Ona o Runidi je jedna od najupečatljivijih. Dječaku su po dolasku američke vojske u Bagdad ubili roditelje na ulici, a poslije mu nisu odmah htjeli odobriti azil u Švedskoj, jer Švedska nije, kako su obrazložili, bila prva zemlja u koju je ušao. A kako bi mogla biti prva ako nije, a nije, došao avionom, ili ronio kroz nekoliko mora. Zanimljiva je i priča o jednom dječaku s ruba Sahare, koji nije pristao voziti se na bliže relacije, do tridesetak kilometara, jer je, kako nam je objašnjavao, navikao hodati i tako se bolje osjećao. Ili kad smo jednom prilikom obilježavali Božić, pa djeci muslimanske vjeroispovijesti pripremili "halal" hranu, a oni su, radoznali, htjeli kušati i naš meni. Neki su od tada, polako, prvo u potaji, a onda i javno konzumirali i "naše" kobasice. Koliko god oni nisu poznavali našu kulturu i običaje, nismo ni mi njihove, pa smo uzajamno učili", govori nam Fehir.
Rekli bismo kako su upravo te, temeljne ljudske, navade možda i prva velika prepreka u prihvaćanju stranaca u naša društva. Prehrambene, higijenske, odjevne navike, idu prije kulturoloških i socioloških koje mogu biti zaista velike, izazvati ozbiljne situacije. Prilagodba očito ne može biti brza. Jedan je od načina naprosto rad, onaj u kojem se uživa. "Mnogi su bili sposobni u spravljanju hrane. Najčešće riže i graha. Ispočetka smo im kupovali kvalitetno i skupo meso i ostale namirnice, čime oni nisu bili zadovoljni. Onda smo ih poveli u kupovinu. Dali im kolica i predložili da ih oni sami natovare, prema svojim željama. Nakon toga smo znatno smanjili izdatke za hranu. Radili smo s jednim dječakom koji je, pošto se zaposlio i napunio dvadeset, odlučio otići u Pakistan i odande dovesti mladu. U Pakistanu su postojali prihvatni centri za ljude iz Afganistana. Morao je čekati da mu ukupan godišnji prihod u Švedskoj zadovolji birokratsku normu i tek onda dovesti ženu. No, na kraju je uspio", sjeća se naš sugovornik.
Spomenuli smo da je Fisken, jedan od dječaka kojega se spominje u knjizi, poseban još po nečemu. "Bio je crnoput, homoseksualan, patio od ovisnosti o drogama i imao izražen poremećaj u ponašanju i ličnosti s dijagnozom. Kako je obožavao glazbu, po čitav dan bi mu ona vibrirala u ušima, što je na neki način sjenilo druge impulse. Bio je vesela duha, često nasmiješen i nesebičan. Nerijetko bi dijelio i zadnju cigaretu s ostalima u domu. Svi su ga na ulici prepoznavali po dojmljivom izgledu i znali počastiti, pićem ili džointom. Nije imao kontakt s nekim iz domovine, mada je, kada bi ga pukla nostalgija, pričao kako će majka, koja živi u Americi, doći po njega i odvesti ga tamo. I pritom pokazivao neku njezinu požutjelu sliku", opisuje jednog od junaka svoje knjige Fehir. Jasno je kako je među tom "samodošlom" djecom bilo onih koji su izravno bila uključena u ratni sukob. Nažalost, takva tradicija u bliskoistočnim zemljama ili zemljama dijelova Afrike razvija se već desetljećima. Kao što je ogroman broj bio svjedokom takvih sukoba.
"Neka od ove djece su kraće vrijeme provela u ratnim sukobima. Posebno Kurdi iz sjevernog Iraka, Afganistanci i Palestinci. Mnogi su imali ožiljke od rana. Poneki su te traume "rješavali" samoozljeđivanjem, jer manje boli rana na ruci nego tjeskoba koja razara grudi. Neki kreativniji su se pokušavali uključiti u antiratne kampanje i na taj način pomagati onima koji su ostali "doma". Slali im odjeću i novac. Nitko od njih, koliko je meni poznato, ni nakon dobivanja stalne boravišne dozvole nije bio uključen u neki oblik "švedske regrutacije". Za razliku od onih koji su u ranijim periodima dolazili iz nekih drugih zemalja – Latinske Amerike, Grčke, Italije, Poljske, Jugoslavije, Turske... Te brojne migracije su, naravno, promijenile i Švedsku. Švedska tradicionalna kuhinja (riba i krumpir) postala je bogatija. Danas mnogi klinci, Šveđani porijeklom, misle da je pizza švedsko tradicionalno jelo. Uskoro će to misliti i za kebab, pa i burek. I s druge strane su te migracije potaknule nezadovoljstvo i netrpeljivost prema nekim stranačkim grupama. Posebno onima izvan Europe. Tako je danas jedna stranka koja ima korijene u neonacizmu, Švedski demokrati, druga po političkom rejtingu. Što je nekada, za vrijeme Palmea, Abbe i Grete Garbo bilo nezamislivo", podsjeća naš sugovornik na svijet u kojem danas živimo.
Otvori KEKS Pay
