U malo zemalja kao u Italiji, ali i u Hrvatskoj, svako se spominjanje naroda odmah povezuje s opasnošću od ponovnog povratka nacionalizma i šovinizma koji dovodi do nacifašizma. Politika u današnjem globaliziranom svijetu ima malo prostora za djelovanje jer je drastično limitirana pravilima ekonomije i financija koja vrijede u cijelom svijetu i kojih se treba pridržavati ako se želi igrati na svjetskom tržištu.
Socijalističke ili bivše komunističke stranke, kako na bivšem Zapadu tako i na bivšem Istoku, nestale su nestankom sustava kakav je bio uspostavljen u SSSR-u i njegovim satelitima kojem su, one na Zapadu mogle težiti, a one na Istoku ga konzervirati kako bi ostale na vlasti.
Talijanska, francuska, hrvatska i ine ljevice bile su loše na vlasti, a kod tradicionalnih birača ljevice shvaćene su kao produžena ruka kapitalista, poduzetnika, banaka itd., odnosno tradicionalnih neprijatelja radničke klase. Shvaćene su kao kopija demokršćanskih ili republikanskih stranaka, ali nisu imale mnogo prostora za djelovanje. Dio propagande protiv tradicionalnih neprijatelja naroda kao što su banke ili multinacionalne kompanije, od ljevice su preuzele nove tzv. populističke stranke.
Kako onda biti oporba starim strankama koje su bile uz kapitaliste i novim, koje sebe predstavljaju kao branitelje naroda (talijanski premijer Conte je, primjerice, kazao kako će biti branitelj naroda kao da netko napada taj narod). U komentaru u listu Corriere della Sera Ernesto Galli della Loggia piše o oporbi i odvaja pojam “biti u oporbi” od pojma “biti oporba”. Prvi znači kritizirati sve vezano uz vlast. Drugi znači imati identitet različitiji od stranaka na vlasti.
U Italiji, ali i u Hrvatskoj, samo se kritizira bez nuđenja ičega novog. Napada se sve što se na bilo koji način može povezati s narodnim ponosom jer se to odmah shvaća kao zastranjivanje prema fašizmu. Tako u Hrvatskoj tzv. ljevičarima postaje nacionalističko zastranjivanje kad reprezentativci pjevaju neku budnicu, a u Italiji je sumnjiv svatko tko ne pjeva Bella ciao. Takvi će vječno “biti u oporbi”, a ne “biti oporba”.
Neznam kako se mogu uopće usporediti ljevca u Italiji i Francuskoj sa nećim što bi trebala biti ljkevica u Hrvatskoj. Povjest nastanka im je različita, povjest djelovanja a i sadašnja struktura članstva neusporediva.