Rat ne bira žrtve, a među onima kojima je u Vukovaru nasilno prekinuto djetinjstvo bio je i maleni Matej Aleksander. Imao je nepune dvije i pol godine kada je 15. studenoga 1991. godine, svega tri dana prije sloma obrane grada, zajedno s majkom Vlastom i bakom Anom poginuo u skloništu Vučedolska kapljica. Njegov otac Emil teško je ranjen u istom napadu, a od zadobivenih ozljeda preminuo je nekoliko sati poslije u vukovarskoj bolnici. U jednom trenutku nestala je cijela jedna obitelj.
Potresna priča o obitelji Aleksander opisana je u knjizi 'Mama, ne vidim nebo' spisateljice Ani Galović, objavljenoj 2020. godine. Riječ je o dokumentarističko-književnom djelu posvećenom stradanju djece tijekom Domovinskog rata, u kojem autorica donosi priče o 33 djece poginule ili mučki ubijene tijekom opsade Vukovara i u mjesecima koji su uslijedili. Knjiga kronološki prati njihove sudbine, od početka bitke za Vukovar u kolovozu 1991. do lipnja 1992. godine, oslanjajući se na svjedočanstva članova obitelji, prijatelja i preživjelih. Kroz njihove uspomene otkriva živote djece kojima je rat oduzeo ono što bi trebalo biti najbezbrižnije razdoblje odrastanja.
Matej Aleksander rođen je 20. srpnja 1989. godine u Vukovaru. Njegovi roditelji, Emil i Vlasta, prije rata živjeli su u neposrednoj blizini Vučedolske kapljice, gdje su se, nakon početka napada na grad, sklonili s članovima obitelji. Emil je prije rata radio u Osječkom telekomu, a Vlasta, rođena Genčić, bila je fizioterapeutkinja u vukovarskoj bolnici.
Emil je bio talentiran za glazbu i sport. Svirao je trubu i trombon u puhačkom orkestru Dobrovoljnog vatrogasnog društva grada Vukovara te veslao za Veslački klub Vukovar. Kada je počeo rat, uključio se u održavanje komunikacijskih veza, a kao jedan od poštara osiguravao je vezu između vukovarske bolnice i Zagreba.
Obitelj Aleksander rat je zatekao na kućnom pragu. Sklonište su pronašli u Vučedolskoj kapljici, gdje su se u jednom podrumu nalazili pripadnici veze 204. vukovarske brigade, a u drugom civili. Vlasta, maleni Matej i Emilova majka Ana Aleksander dijelili su svakodnevicu s drugim obiteljima, dok je Emil, nakon obavljenih dežurstava, slobodno vrijeme provodio sa suprugom i sinom.
Upravo je njihove posljednje zajedničke trenutke u knjizi opisala novinarka Hrvatskog radija Vukovar, ratna izvjestiteljica i književnica Alenka Mirković-Nađ, u svojoj knjizi '91,6 MHz – Glasom protiv topova'. Galović prenosi njezino svjedočanstvo o napadu koji je zauvijek promijenio sudbinu obitelji Aleksander.
- Jedan od naših poštara bio je i Emil, mladi čovjek krhkog, nježnog izgleda. Od svih poštara on se najviše radovao novoj lokaciji. Čim bi završio sa svojim dežurstvom, odlazio bi u veliko sklonište s druge strane dvorišta Kapljice, gdje su bili smješteni njegov sin, supruga i njezina majka. S njima bi provodio sve slobodno vrijeme - zapisala je Mirković-Nađ.
Dana 15. studenoga 1991. godine Emil je, kao i obično, nakon dežurstva otišao u susjedno sklonište kako bi ručao s obitelji. Nedugo nakon toga dvorištem je odjeknula snažna eksplozija. U početku nitko nije slutio razmjere tragedije jer su stanovnici Vukovara već mjesecima živjeli uz neprekidne detonacije i granatiranja. No, ubrzo se začuo poziv u pomoć, a Emil se teško ranjen pokušao domoći podruma u kojem su se nalazili njegovi kolege.
- Pala je bomba u sklonište preko! - viknuo je netko. Muškarci su odmah istrčali pomoći ljudima u pogođenom skloništu, dok su bolničari ubrzo stigli po teško ranjenog Emila. U skloništu koje je izravno pogođeno pancirnom, odnosno tenkovskom granatom, bilo je mnogo mrtvih i ranjenih. Među poginulima su bili Emilova supruga Vlasta, njihov maleni sin Matej i njegova majka Ana. Emil je prevezen u bolnicu, ali je iste noći podlegao ozljedama. - Jednom, jedinom granatom s lica zemlje bila je izbrisana cijela jedna obitelj - piše u knjizi.
Prema podacima iz izvješća vukovarske bolnice, 15. studenoga grad je od ranog jutra bio izložen žestokoj topničkoj vatri. Granate su padale i na bolnicu, a toga je dana pogođeno i civilno sklonište. U napadu je smrtno stradalo više civila, među kojima su bili fizioterapeutkinja, njezin suprug i njihov maloljetni sin.
Iza tragedije obitelji Aleksander ostala su i svjedočanstva djece koja su preživjela napad. Među njima je Sanela Vidić Križić, koja je tada imala pet godina i sa svojom obitelji boravila u istom skloništu. Matej joj je bio najdraži prijatelj. Iako su oko njih svakodnevno odjekivali granate, topovi i pucnjevi, njih dvoje pronalazili su trenutke za igru i dječji smijeh, nesvjesni pune težine ratne stvarnosti. U knjizi Ani Galović prenosi Sanelino potresno sjećanje na posljednji dan koji su proveli zajedno.
- Matej je postao moj najdraži maleni prijatelj u tom podrumu gdje smo stradali, imali smo mračni podrum kojim su odjekivali moji i njegovi osmijesi, u tom zlu mi smo vidjeli i dalje samo dobro, ne shvaćajući zapravo što se van tog podruma događa. I tog dana smo se igrali uobičajeno kao i svakog dana. I tada se dogodilo najgore... - prisjetila se Sanela.
U napadu je i sama teško ranjena. Posljednja slika koju pamti jest trenutak kada su nju i Mateja smjestili u kombi, jedno nasuprot drugome. Bila je krvava i ranjena, ali je gledala u svojeg malog prijatelja, ne shvaćajući što se dogodilo.
- Njegove oči bile su otvorene, ali on se nije micao, pomislila sam, uplašio se... tada sam mu se obratila i rekla: Matej, pertla ti se odvezala na cipelici i kako sam mogla zavezala mu je... Medicinsko osoblje koje nas je vozilo tužno je gledalo u mene, tada nisam shvaćala zašto, gledajući me kako se obraćam mojem malenom prijatelju kojeg više nema... - ispričala je Sanela.
Dodala je kako je Matejev otac Emil, iako teško ranjen, uspio pozvati pomoć i tako spasiti živote nje i još nekih ranjenih. Tog je dana izgubila malog prijatelja i baku te doživjela tragediju koju nijedno dijete ne bi smjelo proživjeti.
Tragedija obitelji Aleksander nije završila njihovom smrću. Tijekom okupacije Vukovara njihova je sudbina bila predmet manipulacija srpske propagande. Tijelo malog Mateja, zamotano u zelenu bolničku plahtu, fotografirano je i iskorišteno kako bi ga se prikazalo kao srpsko dijete koje su ubili hrvatski branitelji i pripadnici Zbora narodne garde.
Fotografija je objavljena u srpskom dnevnom listu Politika Ekspres 1. prosinca 1991. godine, u članku naslovljenom 'Svedočanstva iz vukovarskog centra za identifikaciju: Slike zverstava'. U tekstu se tvrdilo da je riječ o djeci ubijenoj nedopuštenim streljivom, a njihova su tijela predstavljena kao dokaz navodnih zločina hrvatskih snaga.
Tek će se s vremenom razjasniti identiteti djece prikazane na fotografiji. Među njima je bio i Matej Aleksander, čija je obitelj stradala od granate koja je pogodila civilno sklonište. Njegova je sudbina tako, osim obiteljske tragedije, postala i dio šireg nastojanja da se manipulira istinom o stradanjima u Vukovaru.
Emil i Vlasta ekshumirani su na početku otvaranja masovne grobnice na Novom groblju Dubrava, dok je Matej pronađen na drugom dijelu grobnice nekoliko mjeseci poslije. Emilova majka Ana pokopana je na civilnom dijelu Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, dok su Emil, Vlasta i njihov dvoipolgodišnji sin zajedno pokopani na braniteljskom dijelu groblja.
Sjećanje na obitelj Aleksander danas čuvaju Emilov brat Mirko, njegova supruga Helena i njihova djeca. Emilovo ime nalazi se i na spomen-obilježju tragično poginulim vatrogascima u obrani Vukovara, članovima glazbene sekcije u dvorištu vukovarske vatrogasne postrojbe, kao i među stradalim članovima Hrvatskog veslačkog kluba Vukovar. Od malog Mateja obitelji je ostala i jedna posebna uspomena, a to je plavosiva štrikana dječja kapica koju je izradila njegova baka Ana i ona je jedna od rijetkih fizičkih uspomena na njegov prerano prekinuti život.
33 poginule djece na Vukovarskom području, ali umjesto Mateja Aleksandera, Hrvati uče o Aleksandri Zec? Državo, srami se!!!