Dok brojne europske države poreznim olakšicama nastoje potaknuti stambenu izgradnju i privući ulaganja, Hrvatska na novogradnju primjenjuje PDV od 25 posto. Poduzetnik Ivan Kovačić upozorava da takav model dodatno otežava građanima kupnju stana, ali i smanjuje konkurentnost hrvatskih nekretnina na Mediteranu. Visoko porezno opterećenje novih nekretnina jedan je od problema koji dodatno kompliciraju ionako zahtjevnu situaciju na hrvatskom tržištu stanovanja. Dok se građani suočavaju sa sve višim cijenama kvadrata, a investitori s rastućim troškovima realizacije projekata, Hrvatska i dalje zadržava jednu od najviših stopa PDV-a na novogradnju u Europskoj uniji. Na posljedice takve politike upozorava Ivan Kovačić, poduzetnik specijaliziran za tržište luksuznih nekretnina i vlasnik tvrtke Remington nekretnine, ekskluzivnog hrvatskog zastupnika međunarodne mreže Christie’s International Real Estate. Prema njegovoj ocjeni, postojeći porezni sustav istodobno negativno utječe na dostupnost novih stanova domaćim kupcima i tržišni položaj nekretnina za odmor na jadranskoj obali.
Kovačić smatra da bi se hrvatska porezna politika trebala promatrati u znatno širem gospodarskom kontekstu, osobito s obzirom na to da se domaće tržište natječe s drugim europskim državama za kapital, kupce i investicije. U poslovnom svijetu praćenje konkurencije, njezinih cijena, poslovnih uvjeta i investicijskih aktivnosti jedan je od osnovnih preduvjeta uspjeha. Isti bi se pristup, ističe, trebao primjenjivati i pri oblikovanju nacionalnih gospodarskih politika. Međutim, smatra da Hrvatska konkurentnosti svojeg tržišta nekretnina ne pridaje dovoljno pozornosti, što se osobito očituje u nedostatku ozbiljnije rasprave o poreznom opterećenju novogradnje. Iako je država omogućila povrat polovice plaćenog PDV-a građanima koji kupuju svoju prvu stambenu nekretninu i zadovoljavaju propisane kriterije, Kovačić upozorava da takva mjera ne može sama ukloniti strukturne probleme tržišta.
Pritom odbacuje tvrdnje prema kojima bi smanjivanje PDV-a koristilo isključivo investitorima, bez ikakvog učinka na cijene stanova i položaj kupaca. Smatra da se takvim zaključcima zanemaruje mogućnost da porezno rasterećenje potakne novu izgradnju i dugoročno pridonese povećanju ponude. Razlike između Hrvatske i drugih europskih država posebno dolaze do izražaja pri usporedbi načina oporezivanja novoizgrađenih nekretnina. Njemačka, kao najveće gospodarstvo Europske unije, primjenjuje sustav u kojem se PDV ne zaračunava na ukupnu prodajnu vrijednost novogradnje. Umjesto toga, stopa od 19 posto primjenjuje se na troškove izgradnje, dok kupac dodatno podmiruje porez na promet nekretnina, koji se, ovisno o saveznoj zemlji, kreće između 3,5 i 6,5 posto. Kolika razlika pritom može nastati, Kovačić ilustrira primjerom nekretnine čiji troškovi gradnje iznose 2500 eura po četvornome metru, vrijednost zemljišta 1000 eura, a prodajna cijena 6000 eura po kvadratu.
Prema toj računici, porez na dodanu vrijednost sadržan u hrvatskoj prodajnoj cijeni iznosio bi 1200 eura po četvornome metru, dok bi njemački PDV obračunan na troškove izgradnje dosegnuo 475 eura. Kada se u izračun uključi i njemački porez na promet nekretnina, ukupni porezni teret u prikazanom primjeru i dalje je otprilike 28 do 43 posto manji nego u Hrvatskoj. Velika Britanija na prvu prodaju novih stambenih objekata koji ispunjavaju zakonske uvjete primjenjuje nultu stopu PDV-a, uz zaseban progresivni sustav oporezivanja stjecanja nekretnina. U Španjolskoj se na novogradnju u pravilu obračunava deset posto PDV-a, koliko iznosi i standardna stopa za takve nekretnine u Italiji. Talijanski sustav, međutim, za određene kupce prve nekretnine predviđa dodatnu pogodnost, odnosno stopu od samo četiri posto. Zanimljiv je i primjer Mađarske, koja s općom stopom PDV-a od 27 posto ima najviše opće porezno opterećenje potrošnje u Europskoj uniji. Unatoč tome, znatan dio stambene novogradnje ondje podliježe povlaštenoj stopi od pet posto. Poljska također koristi nižu stopu od osam posto za velik dio stambenih nekretnina.
Takve razlike, prema Kovačićevoj ocjeni, pokazuju da pojedine države porezni sustav aktivno prilagođavaju ciljevima stambene politike i gospodarskog razvoja, umjesto da ga promatraju isključivo kroz prihode državnog proračuna. Osim velikih europskih gospodarstava, posebno su važni primjeri država koje se s Hrvatskom izravno natječu na tržištu nekretnina namijenjenih odmoru, ali i privlačenju stranih ulaganja. Među njima se izdvajaju Cipar, Malta i Portugal, zemlje u kojima nekretninski sektor ima važnu ulogu u gospodarskoj aktivnosti. Cipar omogućuje primjenu snižene stope PDV-a od pet posto na određene stambene nekretnine namijenjene trajnom stanovanju. Na Malti se prodaja nekretnina u pravilu ne oporezuje PDV-om, dok Portugal također uglavnom izuzima promet nekretnina od tog poreza. Uz to, prema podacima navedenima u Kovačićevoj analizi, Portugal od 2026. primjenjuje stopu od šest posto na gradnju određenih kategorija stambenih objekata. Riječ je o poreznim modelima koji, uz određena ograničenja i uvjete, mogu pridonijeti atraktivnosti pojedinih država za kupce i ulagače.
Kovačić pritom naglašava da se usporedbe ne mogu svesti samo na nominalnu stopu PDV-a jer svaka država ima vlastiti sustav poreza, pristojbi i drugih davanja povezanih s nekretninama. Ipak, smatra da razlike između Hrvatske i njezinih europskih konkurenata otvaraju pitanje koristi li domaća porezna politika dovoljno mogućnosti za poticanje investicija i jačanje tržišne konkurentnosti. Jedno od ključnih pitanja jest koliko bi eventualno smanjenje PDV-a na novogradnju uistinu koristilo građanima. Kovačić priznaje da nije moguće unaprijed utvrditi koliki bi se dio poreznog rasterećenja odrazio na niže prodajne cijene, a koliko bi ostao investitorima. No ističe da se učinci takve mjere ne bi trebali procjenjivati samo kroz neposredno pojeftinjenje pojedinog stana. Naime, među najvećim problemima hrvatskog stambenog tržišta izdvaja se nedovoljna ponuda novih nekretnina. Upravo zato mjere koje potiču isključivo kupnju, bez istodobnog stvaranja uvjeta za intenzivniju izgradnju, prema njegovu mišljenju, ne mogu dugoročno riješiti pitanje priuštivosti stanovanja.
Troškovi građevinskih radova, zemljišta i financiranja posljednjih godina snažno opterećuju investicijske projekte. Posljedično, dio planiranih ulaganja postaje sve teže financijski opravdati, što dodatno ograničava broj novih stanova na tržištu. Takvi su problemi, upozorava Kovačić, osobito izraženi na Jadranu, gdje se investitori, osim s visokim troškovima, suočavaju i s ograničenjima prostornog planiranja te rastućom konkurencijom drugih mediteranskih zemalja. Smanjenje poreznog opterećenja moglo bi, smatra, povećati isplativost građevinskih projekata i otvoriti prostor za realizaciju investicija koje u sadašnjim okolnostima nisu dovoljno atraktivne. Povećanje broja novoizgrađenih nekretnina dugoročno bi moglo pridonijeti snažnijoj konkurenciji među prodavateljima, a time i ublažavanju pritiska na cijene. Čak i kada porezna ušteda ne bi bila u cijelosti prenesena na kupce, dodatna izgradnja mogla bi imati pozitivan učinak na funkcioniranje tržišta.
Na potrebu za promjenama, prema Kovačićevim navodima, upućuju i podaci o kretanjima na hrvatskom tržištu nekretnina. Tijekom prva dva tromjesečja 2026. zabilježen je snažan pad broja prodanih stambenih nekretnina u usporedbi s istim razdobljima prethodne godine. U prvom tromjesečju pad je iznosio 42 posto, a u drugom 33 posto. Istodobno je tijekom 2025. broj kupnji nekretnina koje su ostvarili strani državljani smanjen za više od 20 posto. Takvi pokazatelji, smatra, upozoravaju na slabljenje tržišne aktivnosti, dok se problem priuštivosti stanovanja i dalje produbljuje. Poseban je problem što se pad broja transakcija odvija usporedno s nastavkom snažnog rasta cijena nekretnina, koje, prema podacima na koje se poziva, i dalje bilježe dvoznamenkaste godišnje stope povećanja. Kovačić također upozorava na činjenicu da hrvatski građani u bankama drže više od 40 milijardi eura depozita, dok država nije uspjela uspostaviti dovoljno poticajno okruženje da se veći dio tog kapitala usmjeri prema produktivnim ulaganjima, među kojima je i povećanje stambenog fonda.
Prema njegovu mišljenju, navedeni trendovi pokazuju da se domaće tržište nekretnina već godinama razvija bez dovoljno usklađene i dugoročne politike. Umjesto pravodobnog prepoznavanja problema, mjere se često donose tek nakon što negativna kretanja postanu očita. Zaokret u vođenju stambene i porezne politike, smatra Kovačić, zahtijeva drukčiji pristup donošenju odluka. Prije svega, potrebno je osigurati veću uključenost stručnjaka koji razumiju funkcioniranje tržišta nekretnina, investicijske cikluse i međunarodnu konkurenciju. Pritom upozorava da samo formalno savjetovanje sa stručnom javnošću nije dovoljno. Posebno ističe važnost riječi „kompetentne”, smatrajući da bi stvarno znanje i iskustvo trebali imati prednost pred političkim kriterijima i zadovoljavanjem administrativne forme. Problemi koji danas opterećuju domaće tržište, upozorava, nisu nastali preko noći, nego su posljedica odluka i propuštenih prilika tijekom posljednjih desetak i više godina.
Zbog toga drži da bi hrvatska gospodarska politika trebala znatno ozbiljnije uzimati u obzir iskustva drugih europskih država, posebno onih koje uspijevaju kombinirati fiskalne interese s poticanjem investicija. U okolnostima u kojima se za kupce, kapital i nove projekte natječu ne samo države nego i pojedine regije i gradovi, konkurentnost postaje jedan od ključnih čimbenika gospodarskog razvoja. Kovačić zaključuje da Hrvatska više nema prostora za porezne politike koje dodatno otežavaju položaj domaćeg tržišta nekretnina. Umjesto toga, smatra da bi porezni sustav trebalo oblikovati tako da istodobno pridonosi većoj dostupnosti stanovanja građanima, poticanju nove izgradnje i konkurentnosti hrvatskih nekretnina u odnosu na druge europske i mediteranske destinacije.
Hrvatsko tržište nekretnina služi za pranje novca, nemamo dokaza osim da se velika većina kupuje za cash pa postoji i nešto što se zove zdrava logika. Sustav surađuje jer kako vidimo 25% je njihov dio kolača.