Ako je javno sramoćenje jedino što je državi ostalo u obračunu s
neplatišama alimentacije (pa i obiteljskim nasilnicima i pedofilima),
onda država ima velik problem. Velika Britanija, iz koje seže autorstvo
upravo takve drastične inicijative, očito je u takvim problemima.
A sudeći po Večernjakovoj anketi, u kojoj su ne samo naše nevladine
organizacije nego i pravobraniteljica za djecu, pa i potpredsjednica
Vlade, sklone prihvatiti tu ideju, moglo bi se zaključiti da je i u
hrvatskome pravnom sustavu voda došla do grla. U udruzi B.a.B.e. tvrde
da je javno sramoćenje jedino što je ostalo jer je drugim metodama malo
postignuto. Dakle, iako se zakoni svako malo mijenjaju na dobrobit
djece i žrtava nasilja, iako je društvo senzibiliziranije, pa i
policija, očito se u praksi malo toga bitno mijenja.
Tko onda može jamčiti da bi i najnoviji prijedlog donio promjene ako
nije djelotvorno ni pravno oružje koje djeca sada imaju na raspolaganju
radi utjerivanja od roditelja onoga što im pripada. Dakle, nova
sankacija uvela bi se zbog nesposobnosti pravne države.
Dakako, pitanje je i bi li korist koju bi djeca imala od toga bila veća
od štete koju bi trpjela objavom "zločestih" roditelja. Neplaćanje
alimentacije ipak nije najteži krimen koji se može počiniti. Zašto onda
ne bismo imali i liste pedofila, nasilnika, pa i dilera droge,
razbojnika, provalnika, ubojica...? I konačno, svako dijete ima pravo
sudski tražiti od roditelja alimentaciju, ali u dobi kad ono može
samostalno odlučiti želi li da to postane i javna činjenica.
RIJEČ - DVIJE
