Naslovnica Vijesti Hrvatska

Prognali su Đikića, sad mogu u utrku za 50 milijuna eura

Za novac se može natjecati samo 10 znanstvenih centara izvrsnosti, čiji su vođe među prvima potpisali pisma potpore ministru Barišiću
15. veljače 2017. u 16:23 107 komentara 37930 prikaza
13.03.2013., Zagreb - U hotelu Antunovic odrzana je konferencija pod nazivom Dani otvorenih integracija 2013. Predavanje znanstvenika Ivana Djikica. Photo:
Foto: Petar Glebov/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Prvi čin političko-akademske tragikomedije “Ministar prepisivač“ s dr. Ivanom Izdaleka Đikićem u glavnoj te ministrom-plagijatorom dr. Pavom Barišićem i gordim premijerom Andrejem Plenkovićem u sporednim, zasad pobjedničkim ulogama, završio je stvarnom ili metaforičkom smrću ili izgnanstvom protagonista iz – hrvatskoga plagijatorskog raja. Nakon što je njegov duh, poput duha plemenitoga i podmuklo ubijenoga Hamletova oca, cijeli dan lebdio Velikom vijećnicom Hrvatskoga sabora, laboratorijski tragač za tajnama divljih (tumorskih) stanica, dr. Ivan Izdaleka Đikić obratio se 13. veljače 2017. hrvatskoj javnosti iz dalekoga San Francisca priopćenjem u kojem nam je, sa zericom patetike i sasvim malodušno, poručio: “Nakon 15 godina profesorskog rada na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, gdje sam vodio Laboratorij za istraživanje tumora i predavao studentima medicine, tome je došao kraj. Danas sam napustio mjesto sveučilišnog profesora u Splitu i zaključao vrata svog laboratorija. Uskoro ću svoje znanstvene projekte započete u Splitu dalje razvijati u inozemstvu. Mogu samo reći: Zbogom, Hrvatska, hvala vam, dragi studenti, kolege profesori i znanstvenici. Bila je čast raditi zajedno s vama...”

Metaforičko ubojstvo

Metaforičko ubojstvo i progon samozvanog bojovnika-osvetnika, koji je bio spreman umrijeti u borbi za nultu snošljivost prema svim znanstvenim i publicističkim krađama i kradljivcima, učinila je saborska oporba predvođena SDP-om. Ta je oporba Ivanove riječi utkala u zahtjev za opoziv ministra Barišića, a njegovim duhom pokušala je osnažiti vlastite, neuke i isprazne moralističke rasprave o znanstvenim i publicističkim plagijatima. „Zaboravila” je da je 3. lipnja 2016., izravnom pogodbom s HDZ-om, izabrala deset sutkinja i sudaca Ustavnog suda, među kojima je bila i dr. Snježana Bagić, koja je priznala da je 2014. „popalila” 43,7 posto članka tajnika suda Teodora Antića. U takvom ozračju, u kojem se uloga ministra Barišića svela na cjelodnevno sjedenje u magarećoj klupi rezerviranoj za vrhovnike izvršne vlasti i na stoičko podnošenje lavine uvredljivih i sramotničkih riječi na vlastiti račun, ulogu njegova glavnoga branitelja preuzeo je predsjednik VRH-a Andrej Plenković, koji je unaprijed osigurao da za njegovu glavnu tezu – da je riječ o sitnom propustu u „jednoj jedinoj” fusnoti, a ne o plagijatu – glasuje natpolovična većina nazočnih sabornika.

Za odlazak iz Lijepe Naše i Njegove, Đikić je prozvao samo dvojicu hrvatskih muževa: kolegu, liječnika, patologa, forenzičara i rektora Splitskog sveučilišta prof. dr. Šimuna Anđelinovića i političara-premijera Andreja Plenkovića. Dr. Šimunu zamjerio je to što ga je javno optužio za sukob interesa: „I kolega Đikić je u sukobu interesa jer su na istoj katedri njegov kum i supruga od kuma.” Poznati splitski forenzičar pozabavio se tako kumskim vezama na splitskom Medicinskom fakultetu, a Đikića je zaboljelo to što u njegovu zaštitu nije stao dekan tog fakulteta prof. dr. sc. Zoran Đogaš, kojem je pisao moleći ga da opovrgne tvrdnju splitskog rektora. Kako od „dragog Zorana” nije dobio potporu, zaključio je, vjerojatno ispravno, da je glavni uzrok šutnje – strah.

Kad bih bio sklon patetici i malodušju, mogao bih parafrazirati Antuna Šoljana, koji je 1976., braneći Slavka Mihalića od „slabih pjesnika”, napisao: „Narod koji progoni svoje (najbolje) znanstvenike ili šutke dopušta da ih se progoni, zaslužuje sve što mu se može desiti.”

O Đikićevu odlasku Plenković je dosta nonšalantno, mirno i spokojno kazao: „Ja sigurno nisam kriv za to. Ovo je slobodna zemlja. Kolege u Saboru njegove su argumente pokušali koristiti kao svoje, ja sam raspravljao s njima, a ne s njim.” Te tri rečenice možemo smatrati posljednjima iz prvog čina tragikomedije „Ministar prepisivač”. Brojni „epizodisti” te tragikomedije, više od stotinu znanstvenika i akademika koji su javno stali u obranu lika i djela ministra Barišića, sada sigurno trljaju ruke: oni, premijer i ministar riješili su se Velikog Napasnika koji je najavljivao rat za nultu snošljivost prema plagijatima i plagijatorima u akademskoj zajednici. Sada mogu mirno spavati i svu pažnju mogu usmjeriti na borbu za podjelu 50 milijuna eura iz Europskoga fonda za regionalni razvoj za koje je Barišićevo ministarstvo 28. studenoga 2016. objavilo javni poziv na dostavu projektnih prijedloga „Vrhunska istraživanja znanstvenih centara izvrsnosti”. Za ta se sredstva može natjecati samo 10 tih centara, čiji su vođe i djelatnici među prvima potpisali pisma potpore resornom ministru.

Kako bi mogao izgledati drugi čin tragikomedije „Ministar prepisivač”? To mi nije teško prosuditi. Sluteći ovakav svršetak prvog čina, u svom prvom osvrtu na slučaj Barišić, „Razumijem Plenkovića, ali ne razumijem zašto Barišić nije dao ostavku”, objavljenom u Večernjem listu 20. siječnja 2017., citirao sam Heraklitovu misao „Meni je jedan kao tisuću ako je najbolji!”, želeći naglasiti kako potpisivanje masovnih pisama potpore ministru-plagijatoru ne dovodi u pitanje argumente koje je iznio Đikić. Javnosti sam skrenuo pažnju i na to da su brojni potpisnici potpore motivirani opipljivim, materijalnim interesima. Neki, primjerice akademik Miroslav Radman, pravi su majstori u zavođenju trenutačnih vlastodržaca i pribavljanja nekretnina i pokretnina na vlastite račune. Sada je Radman naslutio, kao i drugi potpisnici potpore, da je ministar Barišić ranjen i da bi im potpisi podrške mogli donijeti zavidna novčana beriva: iz EU fonda za regionalni razvoj i iz hrvatskoga državnog proračuna. To je, eto, činjenična podloga na kojoj će počivati drugi čin tragikomedije.

Što zaključiti? Kad bih bio sklon patetici i malodušju, mogao bih parafrazirati Antuna Šoljana, koji je 1976., braneći Slavka Mihalića od „slabih pjesnika”, napisao: „Narod koji progoni svoje (najbolje) znanstvenike ili šutke dopušta da ih se progoni, zaslužuje sve što mu se može desiti.”

Kako ih riješiti straha

šimun anđelinović ŠIMUN ANĐELINOVIĆ Javio se rektor zbog kojeg je Đikić odlučio otići iz Hrvatske 13.12.2012., Split - Medicinski fakultet, rad laboratorija za tumore. Dr. Janos Terzic.   Photo: Ivana Ivanovic/PIXSELL 'NEMA SUKOBA INTERESA' Dr. Janoš Terzić iz Laboratorija za tumore: Pa što ako sam Đikićev kum?

O budućnosti znanosti i obrazovanja, pa i odnosu prema plagijatima, ipak želim razmišljati pozitivno. Prije dva dana zagrebački rektor prof. dr. Damir Boras SMS-om mi je potvrdio da on i njegovi suradnici „ozbiljno razmatraju” pismo koje smo mu u odnosu na plagiranje 23. siječnja 2017. uputili dr. Gordana Cerjan-Letica i moja starost. Osim toga, poslali smo mu i pismo koje smo prije punih devet godina uputili tadašnjem rektoru prof. dr. Aleksi Bjelišu moleći ga da prevažnoj tematici znanstvene čestitosti i nečestitosti pokloni dužnu i žurnu pažnju. Na naše razočaranje, rektor Bjeliš nije ni odgovorio na pismo dvoje sveučilišnih profesora svoga sveučilišta.

„Normativni i institucionalni deficit koji je postojao prije devet godina”, napisali smo Borasu, „postoji i danas, tako da većina studenata, nastavnika i znanstvenika Sveučilišta u Zagrebu, ali i drugih hrvatskih sveučilišta, ne zna odrediti granice između dopuštenog i čestitog na jednoj strani i zabranjenog, kažnjivog i nečasnog na drugoj. To su, eto, razlozi što Vam u privitku upućujemo pismo koje, nažalost, nije izgubilo nimalo na aktualnosti, nadajući se da ćete Vi preuzeti inicijativu da se ozbiljno pristupi toj tematici.” Istaknuli smo i da velik broj nastavnika i znanstvenika na Sveučilištu, zbog očiglednog normativnog i institucionalnog deficita, strahuje da će ih kolege ili studenti prijaviti za plagiranje pa smo predložili: „Jedan od načina da se ljude oslobodi straha mogla bi biti i svojevrsna amnestija za stare plagijatorske ‘grijehe’ iz doba kad je prepisivanje ili ‘prepjevavanje’ dijelova znanstvenog diskursa poznatih znanstvenika sa Zapada bila raširena praksa. Određivanje svojevrsne nulte točke nakon koje bi vrijedila nova pravila moglo bi riješiti taj veliki problem.”

>> Đikić: Napuštam Hrvatsku kao znanstvenik. Nastavit ću borbu protiv plagiranja!

ZDRAVI I U FORMI
Kako podići trčanje na višu razinu i pri tome se ne ozlijediti

A1 izdvaja za Vas

  • jocorluka:

    Dokazivanje plagijata je veoma upitna stvar,a gosp.djikic nije znanstvenik u području plagijata;odlazak i dolazak djikića je njegova privatna stvar,problem je u tome sto se ne stvaraju uvjeti da ljudi u hr mogu zivjeti normalno.

  • Brontops:

    Cijenjeni gospodone Letica! Ivan Djikic nije prognan. Sam je spakirao kufere, uvjeren sam, prije hajke na Barisica. Kao znanstvenik je vican rjesavanju problema a be bjezanja od njih!

  • davnor:

    Ne osporavam znastveni rad đžikića ali kaopravi znanstvenik trebao je taj uradak osporiti i točka ali on nestaje na tome već kao sva crvena družba napada dalje a ne bavi se znanošću naišao je na dobar odgovor premjera neka ide ... prikaži još!e ali nije dovoljno pametan kao njegov mentor jovanović koji je osigurao radno mjesto nakon par godina kad ga istisnu iz politike.