Moleći Boga da iz suprotnoga smjera ne naiđe drugi automobil, spuštamo se vijugavim uskogim putom od Katuna i Kašćerige k akumulacijskom jezeru Butoniga, prisjećajući se da je Danko Končar nedavno izjavio kako je mislio da je vlasnik velikih projekata u Istri, a sada, zapravo, ne zna što ima, a što nema. Možda mu je i bolje da ne zna previše o svom projektu Butoniga i da ne ide tamo ako već nije bio. Za vožnje jezero se samo nazire kroz šumu i grmlje, a u svojoj ljepoti pokazuje se tek u selu Ukotići. E tu je Vinka Cetinski, petnaestak beskrajnih kilometara od Pazina, kupila Končaru parcele prodavane po 250.000 eura.
Nigdje ni žive duše
Uz branu jezera, za čiju prilaznu cestu zamalo nitko u Pazinu i okolici ne zna, posvuda su upozoravajuće oznake da je to zaštićeno vodocrpilište. Nigdje se ništa ne gradi niti je to moguće, jer se tom vodom opskrbljuje pola Istre od Pazina do Pule. Posreći li vam se da sretnete nekog mještanina, reći će vam da su neki susjedi prodali zemljište, ali o tome ne znaju mnogo. Oni koji su to učinili šute, posebno sada za aktualne istrage o nezakonitostima trgovanja nekretninama i privođenja sudionika u pulski zatvor, jer su navodno dobili više nego su tražili. Upravo zato da bi – šutjeli.
Za parcele uz jezero sagrađeno 1988., a tužba spominje i dvije na njegovu dnu, kao i ostalih stotinjak parcela koje je Končar htio pretvoriti mahom u stancije, stare poljoprivredne posjede obnovljene za turističke projekte, trebao je platiti 80% od prodajne cijene. No Vinka Cetinski i njezini suradnici udruženi su mu, kako tvrde Končarovi odvjetnici, umjesto 200.000 naplatili 418.666 eura. Tim su novcem platili svojih 20 posto udjela u tvrtki i projektu Butoniga, a ostatak stavili u džepove. Još je gore prošao u projektu Monti: nekretnine su prodavane za 366.000 eura – svojim je suradnicima za svojih 80% vlasništva platio 2,200.000 umjesto 288.000 eura. Na povratku pokušavamo u Kašćerigi razgovarati o istoj temi, ali “strana” registarska pločica na autu zatvara prozore i vrata, iza kojih nestaju stanari starih kamenih kuća. Baš tu je Končar za 421.000 eura kupio nekretnine koje su prodavane za 180.000, a trebao je svoje četiri petine udjela platiti samo 144.000 eura.
Najgori dojam za obilaska Končarovih “stancija” ostavlja boravak na onoj u blizini odlagališta otpada u Rovinju. Teško je i zamisliti da je samo stotinjak metara dalje parcela koju su suradnici Končaru kupili za još jedan turistički projekt.
Preorana zemlja
Asfaltirane i makadamske ceste su dobre, mnoge od njih kao vatrogasni putevi s oznakama za biciklističke staze, ali nadaleko nema ni kuća ni biciklista, tek podalje nečija preorana zemlja ili još dalje poneki maslinik. Tako se može steći približna slika onoga što je na oko 4,8 milijuna četvornih metara kupljenih za stotinjak projekata Danko Končar zapravo dobio. Nju upotpunjuje i stanje u Čabrunićima, “kamenom selu” sa stotinjak mještana, nedaleko od ceste Svetvinčenat – Vodnjan, ali i 22 kamena luksuzna zdanja višemilijunske vrijednosti koja traže kupce. Navodno je Končar “vlasnik” i dijela željezničke pruge kojom i danas prometuju vlakovi između Pule i Lupoglava.
Nastavite dalje sa hapšenjem ! A imovinu - blokirati i zamrznuti ! Hapsiti, hapsiti, hapsiti...!