Nije normalno da se u zagrebačkim osnovnim školama učenici gužvaju po razredima u čak četiri smjene, kao što nije prirodno ni to da dijete u jednoj područnoj školi, primjerice u Lici, Slavoniji ili Baniji, bude jedini učenik drugog razreda.
Nitko me ne može uvjeriti da u tim košnicama od razreda u velikom gradu nema djeteta koje nije usamljeno, izolirano ili nepravedno šikanirano od brojnih kolega, a time i daleko nesretnije od svog kolege u Lici, Slavoniji ili Baniji! Stvari bi, zapravo, trebale biti u boljoj ravnoteži. Katastrofalan je podatak da je Hrvatska u sedam godina izgubila čak 51.000 učenika po školama, da područne škole, a riječ je uglavnom o mjestima koja su od šest do deset kilometara udaljena od većih gradova i matičnih škola, imaju sve manje učenika.
Činjenica da u 400 škola danas ima jedva do 10 učenika toliko je strašna da bi je se trebali sramiti svi koji su izravno i neizravno krivi za to. S pravom se u pandemiji bojimo jesmo li, a sigurno jesmo, izolirali djecu online nastavom, uskratili im društvo vršnjaka, socijalizaciju, druženje uz napucavanje lopte, igranje graničara, zajedničko smijanje, a sve to zapravo već godinama radimo djeci u manjim sredinama dok se politika tek načelno kune da želi da imaju ravnomjeran razvoj kao u gradovima.
Područne su škole, zapravo, poput elitnih privatnih škola po svijetu; manje je djece u razredima pa se učitelji svima mogu maksimalno posvetiti, praktična im je nastava već u školskom vrtu, a funkcioniraju kao malene obitelji.
No kupnja službenih automobila i osnivanje novih agencija za uhljebljivanje u Hrvatskoj su često mnogo važniji nego poticanje obitelji na veći broj djece, stvaranje uvjeta za rad i odgoj djece te život i u manjim sredinama, što je u svijetu daleko veći hit nego živjeti u stanu na 15. katu jednog od bezbroj nebodera.
I sada, u ovo predizborno vrijeme kada su političarima puna usta obećanja, svatko od njih tko pretendira na neku fotelju, a ne uviđa problem manjka djece u manjim sredinama, o kojem demografi vrište i na koji upozoravaju već godinama, ne zaslužuje nikakvu fotelju iz koje će na vlastite interese potratiti još četiri godine naših, a posebno dječjih života.
