Iako su prošle dvije godine otkako je SARS-CoV-2 iz kineskog Wuhana krenuo na svjetsku turneju te koristeći blagodati globalizacije dospio u 221 državu i teritorij prema podacima Worldometera, još nemamo jednoznačne odgovore ni na najjednostavnija pitanja, pa ni na ono temeljno – koji je najučinkovitiji način borbe s virusom?
Štoviše, s omikronom, osobito za slabo procijepljene zemlje, misterij je tim veći: kako barem zdravstveni sustav pokušati obraniti od virusnog tsunamija ili nam blaža varijanta barem za neko vrijeme donosi spasonosno rješenje, a nitko ne može predvidjeti koliko će teške biti posljedice, osobito za necijepljene, starije i rizične. Čak i složimo li se, a trebali bismo, da je broj smrtnih slučajeva ključno mjerilo uspješnosti država u nošenju s pandemijom, različiti su kriteriji povezivanja smrti s koronavirusom, a službene statistike mogu ovisiti i o politici testiranja. Neki poput Belgije ili Perua evidentiraju i liječničke procjene na temelju kliničke slike, pa između ostalog zato Peru kao svjetski rekorder ima izrazito veći omjer mrtvih (6033 na milijun stanovnika) i u odnosu na drugu Bugarsku (4624) te BiH (4215).
PARADOKSI PANDEMIJE
