Hrvatskoj nije suđeno da uživa u političkome miru. Kad im ništa ne mogu protivnici, HDZ-ovci se grizu međusobno. Ako naš priznati autoritet (Branko Smerdel) ocjenjuje da je „ustavni sistem zaista ugrožen“, onda je voda stvarno došla do grla! Hrvatska se politika iz lošeg stanja u kojem je prije dvije godine bila „talac jednoga čovjeka“ - što je tada opravdano (za)brinulo eurozastupnika Andreja Plenkovića i lansiralo ga u vrh stranke i države - krupnim koracima približava još lošijem stanju u kojem bi mogla iznova postati talac cijeloga sustava.
Kod prve talačke krize, HDZ je bacio u vodu Tomislava Karamarka. Umješni Plenković nastanio se na taj napušteni otočić i razvio cijeli arhipelag vlasti. Njega koalicijski partneri drže čvrsto na kormilu, za razliku od Karamarka, i čuvaju njegov labavi položaj na čelu Vlade, da bi i oni ostali na vlasti. Sabor HDZ-a dao mu je očekivanu podršku, neće i drugi put rušiti svoju Vladu, ali je otvorio i mogućnost drukčije budućnosti. U dijelu političke javnosti Plenkovića se doživljava kao trenutačnoga, čak i bivšega vođu, a u drugome dijelu stvara se cezarovska situacija: Ili Plenković ili nitko! Ako je prva talačka kriza lako i bezbolno riješena, to je bilo uvelike zbog toga što je Tomislav Karamarko (s)rušio sam sebe; u novim okolnostima objektivno je teže tražiti - i pronaći - hibridno „rješenje“, s Plenkovićem, ili bez njega, a da se ne poremeti kakvu-takvu političku stabilnost, i u najjačoj stranci, koja je podijeljena, i u vladajućoj koaliciji, koja je i dalje krhka, i u zemlji, koja postaje sve nestrpljivija.
Još je teže očekivati da bi šef HDZ-a, koji je istodobno i šef Vlade (i to ga čini jačim od Karamarka), mogao ponoviti pogreške svoga prethodnika i dati krunu bez borbe. Nije ni on nezamjenjiv, države ponekad ovise o onima koji nisu na vlasti. Hrvatska se, poslije nezavršene afere Hotmail, gdje još nije bjelodano što se sve valja iza brda, i Sabora HDZ-a, našla (ne)očekivano na pola puta između političkoga mira, koji je narušen, i političke borbe, koja još nije počela.
Riznica na Kaptolu
Do nove talačke krize, kakva je nastala s Karamarkom, vjerojatno više ne može doći, kolikogod se Plenkovićevi saveznici sami trudili izigravati taoce pretjeranim iskazima političke vjernosti; obrazloženje da se boje „većeg zla“ govori loše o potencijalnim konkurentima, ali ne govori dobro ni o saveznicima sadašnje vlasti. U državi vlada neko iracionalno stanje koje ni Vlada ne može kontrolirati; Hrvatska je talac, svojih vlasti i svoje politike, koji ili ne znaju projicirati državne interese, ili se o njima ne mogu dogovoriti; potom tek i talac vidljivih i osobito nevidljivih sila koje drže i distribuiraju zapaljiva ljubavna pisma, s očiglednim predumišljajem da tako modeliraju neke kapitalne financijske odluke, ako ne i da kroje sudbinu države. Ni SOA neće lako ispuniti znatiželju državnoga vrha da otkrije odakle stiže tajna pošta, a pogotovo kolike su još zalihe na skrivenome lageru.
Zašto je zemlja dovedena u taj položaj da ovisi o nečijoj (ne)pismenosti? Neki su dokazi već dati da se može s dosta sigurnosti zaključiti da se ne radi o bezgrešnome začeću, i da je - tipično za neiskusne vlasti - propušteno više prilika da se i u Hrvatskoj napokon shvati da je demokracija prije svega vještina procedure, a pravna država umijeće poštovanja zakona (i javnosti). Nitko premijeru Plenkoviću nije osporio da ima čiste ruke, i to je njegov moralni kapital u budućim stranačkim i izvanstranačkim borbama. Politički računi imaju ponekad stavke koje je teško ukalkulirati, a još teže plaćati; kad se naknadno sređuju, mogu dužnika odvesti u politički bankrot.
Je li takve štete već počeo računati ambiciozni Davor Ivo Stier kad je bacio rukavicu svome stranačkom šefu pred 5000 HDZ-ovih delegata: „Ja sam spreman. Jeste li i vi spremni“? U Hrvatskoj su ljudi spremni za različite stvari, i dobre i loše; Stier je spreman za preuzimanje HDZ-a (za ostalo, kažu, više nije „spreman“). Mali je problem što stranka ima čelnika i što se dva lika po zakonima politike - ne samo fizike - ne mogu istodobno nalaziti na istome mjestu. Objavom Stierove „spremnosti“, stvorena je nova situacija u zemlji da postoji službeni vladar i deklarirani izazivač, i to iz iste stranke i iz reda nekadašnjih saveznika. Mudri Pascal je lijepo rekao: „Čovjeka ne može izdati neprijatelj“! I tko je koga „izdao“: Stier Plenkovića, ili, prije toga, Plenković Stiera, to oni znaju.
Kocka je bačena; ništa u HDZ-u ne može više biti kao što je bilo dok je u njemu vladala plenkovićevska nirvana, a Stier izigravao - ili stvarno igrao - (ne)zahvalnu ulogu dvorskoga savjetnika. Kad usred afere koja trese državu govori o „malim krugovima ljudi“ koji imaju „presudni politički utjecaj“ i „dodjeljuju sebi poslove na račun društva i domovine“, Stier je puno oštriji prema Plenkoviću nego što je Plenković bio prema Karamarku. Kad kršćanstvom i domoljubljem juriša na klijentelizam, autor „nove hrvatske paradigme“ je i etičan i pragmatičan u istoj stvari. Zanemaruje li pri tome da klijentelista i klijentelizma ima i među domoljubima i među kršćanima? Bit će uzbudljivo pratiti kako će Stier sastavljati svoju pretorijansku gardu, i kako će objašnjavati tko je sve minulih godina držao štange klijentelizmu, koji se u Hrvatskoj od početka izražava kao gruba „hajdučija“.
Na putu do istoga cilja, koji ih odsad dijeli, dva će bivša prijatelja morati proći kroz Bermudski trokut. Ni jedan ni drugi ne mogu računati da će uz sebe, ni iza sebe, imati cijeli HDZ, sve do konačne pobjede. Iako može izgledati da se njegova politika kreće na užem ideološkom terenu, jer je čvršće vezana uz kršćanske vrednote i pokreće križarski rat protiv „ortačkoga kapitalizma“, Stier izvan HDZ-a može imati veći koalicijski potencijal. S Mostom je politički bliži, pogotovo svjetonazorski, s njim odgovara na istu šifru koja se čuva u riznici na Kaptolu. Slogan o „ortačkom kapitalizmu“ ugodan je društvu iz Živoga zida; na ostalim će pitanjima Stier teško probijati njihovu antieuropsku i populističku opnu.
S Davorom Bernardićem je Stierova suradnja još manje vjerojatna: ako nije prihvaćao HNS, jer mu je mirisao na jugoslavenstvo, kako će sa SDP-om koji ga podsjeća i na komunizam. Što se, pak, Plenkovića tiče, on uživa prednost, jer drži banak i dijeli karte, ima vlast u rukama da bi jeftino prodavao kožu i prelazio u ilegalu, kao njegov prethodnik. Nije on više jedini kovač svoje sreće; ušao je u razdoblje kad mu zvijezde nisu više sklone. Vrijeme monolitnosti je isteklo, ako je ikad postojalo; u podijeljenoj stranci, Plenković sad zna na koga (ne) može računati. A izvan HDZ-a, njegovi su horizonti, barem iz trenutačne perspektive, uži od Stierovih: preko Mosta više ne može prelaziti; sa Živim zidom je suradnja također isključena. Ostaje (li) Bernardić, s kojim ne mora ulaziti u brak velike koalicije, izlaz u nuždi može biti i avantura s demokratskim paktom, da se dvije stran(k)e dogovore što će zajednički podržavati, u interesu države. Kako SDP slabi, a njegov šef figurira sve više kao razlog slabljenja, teško je projicirati suradnju dviju najjačih stranaka, ne uspostave li se među njima ravnopravniji odnosi.
Moglo se očekivati da će, prije ili kasnije, Stier skinuti kostime u kojima je dosad igrao sporedne uloge i obući smoking s kojim kreće prema privlačnome glavnom liku; dosad je s uspjehom radio za Ivu Sanadera i za Jadranku Kosor, pa djelotvorno protiv Tomislava Karamarka, radio je potom uspješno za Andreja Plenkovića, i sada protiv njega; s kolikom djelotvornosti, to će se tek vidjeti. Prava politička borba još nije ni počela; tek je najavljena. Nešto se u kratkoj „eri Plenković“ stubokom promijenilo, u Stieru ili oko njega: moguće je sam procijenio da je sazrio za najviše uloge i u stranci i u državi, a nije nemoguće da je zaključio da u HDZ-u i u Hrvatskoj sazrijevaju (ne)prilike koje traže njegove kompletne usluge i izravniji politički angažman. Znalo se o njemu da je sposoban temeljito analizirati političke ljude i događaje, da znade napisati vrijednu programsku knjigu i da može održati pravi politički govor. Ne nedostaje mu ideja, ni borbenosti; na tom planu ispunjava uvjete da može biti politički vođa, i u stranci i u državi. Ali, u praktičnoj politici, dosad je djelovao kruto, gotovo sektaški: povlačio se kad ne bi bilo po njegovu, a vraćao u arenu kad su u nju ulazili novi borci.
Biografi kažu da se mijenjao na putu od Argentine do Hrvatske, ali da je zadržao dvije konstante: otpor prema svakome obliku produljenoga komunizma i jugoslavenstva, te odanost kršćanskim vrijednostima i narodnoj (hrvatskoj) tradiciji. Tu je (pre)brz na okidaču: napustio je Vladu kad je Plenković srušio Most i izgradio ponton prema HNS-u da zadrži većinu u Saboru, a ušao u nepomirljivi sukob s njime kad je šef stranke gurao Istanbulsku konvenciju, i još glasovima političke oporbe. I jedno bi bilo dosta da među prijateljima počne iskriti, dvoje je ispalo previše, da ne bi nastao požar. U stilu poljskoga pape, koji je pozivao vjernike: „Nemajte straha“, i politički papa hrvatskoga konzervativizma poziva svoje pristaše da ne „ne srame što su kršćani“!
Nije baš razvidno tko se u ovoj zemlji, koja je na papiru (i Ustavu) laička država, srami kad je riječ o izražavanju vjerničke pripadnosti (zašto bi se sramio!); nije sasvim evidentno kako misli razvijati (demo)kršćansku stranku od HDZ-a koji je izvorno zamišljen i kao narodna i kao socijalna stranka, kao baštinik starčevićanske i kao nastavljač radićevske loze. Ni jedan ni drugi izvor ne opravdavaju unošenje vjere u politiku, kako on to najavljuje.
Europski je ustav početkom stoljeća pao i zbog toga što se članice Unije nisu mogle suglasiti da u preambulu uđe odredba o kršćanskim korijenima Europe (što je, inače, povijesno nedvojbeno, a politički nije bilo oportuno); čak ni zemlje s duljom i bogatijom kršćanskom (katoličkom) tradicijom od hrvatske nisu bile spremne na kompromis. Temeljiti stranačku i državnu politiku na kršćanstvu dosad su mogli Orban i Kaczinsky. Bi li im Stier pridružio i Hrvatsku, dobije li za to priliku? Razlike Plenković - Stier nisu toliko stvar različitih uvjerenja, iako i njih ima koliko ih može biti između liberala i konzervativca u istoj narodnoj stranci; više je to stvar različitoga položaja: jedan vodi državu, drugi s njime surađuje ili mu oponira.
Desničar, crkvenjak, ustaša
Na političkoj vagi, nemaju istu težinu: izvan HDZ-a premijer je ojačao političku poziciju usvajanjem Istanbulske konvencije (i oslabio s Hotmail korespondencijom); u HDZ-u ju je za toliko, ako ne i više, oslabio. S izazivačem je obrnuto: njega je HDZ, osobito desnija strana stranke, spreman nositi na rukama, jer je dizao rampu „rodnoj ideologiji“, a na političkome centru, ili lijevo od centra, za nj zbog toga ne pokazuju nikakve simpatije: u blažoj je varijanti konzervativan i desničar, a u oštrijoj „crkvenjak“, čak i „ustaša“. Leteći za baukom rodne ideologije, i on je mogao otkriti da se u HDZ-u – i u šire, u društvu – skrivaju dva svjetonazora, stoljećima udaljena jedan od drugoga.
Može li (pre)desno svrstani Stier, ako referendum protiv već izglasane konvencije padne na ispitu ustavnosti, a on dobije željeno mjesto u političkoj areni, išta promijeniti da pomiri dvije Hrvatske, a ne da razjaruje njihove sukobe? Buduća borba Plenković - Stier neće se odvijati samo na miniranom terenu rodne ideologije, gdje su im, očigledno, početne pozicije udaljenije nego što to sami prikazuju, niti oko drastičnih posljedica „ortačkoga kapitalizma“, gdje se, vjerojatno, mogu lakše „naći“ jer mu ne pripadaju ni jedan ni drugi. Tko god bude pobjednik u sljedećem „političkom ratu“, ili ako pobijedi netko treći, od pobjednika se ne očekuje da nastavi rat. Poslije svih ratova, Hrvatskoj treba politički mir.
Gotovo je, nema borbe. Stier je maknut... A inače, Stier nije imao šanse, on je jedini bez backgrounda iz prošlog sustava. To više ne dozvoljavaju na političkoj sceni... Još se k tome suprostavio klijentelizmu, načelu na kojem počiva svaka stranka u Hrvatskoj, na čemu počivaju sve državne i javne strukture Hrvatske, na čemu počiva cijela Hrvatska država... Nije imao niti teoretske šanse...