Ako suđenja bude, sudac koji će suditi Branimiru Glavašu bit će u neobičnoj situaciji - sudit će već osuđenome. U nepreglednu mnoštvu novinskih tekstova i emisija u elektronskim medijima presuda je već donesena: u naslovima, komentarima, u izboru sugovornika, u sugestivnim pitanjima, u izravnom i neizravnom prozivanju sudaca koji su odlučivali o pritvoru, Glavaš je u javnosti žigosan kao krivac.
Na veselje sudačke udruge, tome su se priključili i predsjednik Mesić i premijer Sanader. Budući da je krivac samo onaj koga sud pravomoćno proglasi krivim i kazni, Glavaš je zasad nevin. Ali kad se pretpostavljena nevinost (koju ima svaki osumnjičenik) optereti tolikim javnim "uvjerenjem" da je on kriv, sud bi trebao biti nevažan. To jest utoliko važan što će, kao u totalitarnim sustavima, potvrditi već donesenu presudu. Moralan i pravedan sudac to ne mora učiniti - može i osuditi i osloboditi Glavaša a da presuda ne bude takva. Da bi pak pravedno presudio, ne smije se, slikovito govoreći, bojati gladi. Da u ovo sumornu temu unesem malo vedrine, ispričat ću jedan vic. Gorštak dobio zdravo muško dijete, mališan je normalno rastao, u svemu se razvijao, osim u jednome: nikako da progovori ni u drugoj, ni u trećoj godini, ni u petoj, ni u desetoj, sve do četrnaeste.
Onda se jednom za ručkom, kad mu se učinilo da mu je otac, dijeleći meso, u tanjur stavio komad manji nego što zaslužuje, pobuni: "Zašto meni tako mali komad!?" Svi se razveseliše što je progovorio, a kad se veselje stišalo, upitaše ga zašto je dosad šutio. Dječak odgovori: "Nisam imao prigovora." Šutljivo gorštačko dijete iz vica slika je elementarnog opstanka u kojem tek strah od gladi ljudsko biće motivira na govor. Povjesničar Hendrik van Loon razlaže misao da je cijela povijest čovječanstva povijest bijega od gladi. Bude li sudac koji će suditi Glavašu strahom od gladi, od sloma svoje karijere, odmjeravao optuženikovu krivnju ili nevinost, naći će se na toj stazi povijesti. No nasuprot njoj, postoji staza dostojanstva na kojoj čovjek nije ucijenjen želucem i na kojoj u ravnodušnoj sitosti nije nijem za sve osim za ugrožavanje te sitosti.
Branimir Glavaš izokreće osnovni motiv u ljudskom preživljavanju - od onog što drži nepravdom bježi u glad. Taj prkos samouništavanjem kao odgovor na presudu već donesenu u političko-medijskoj hajci koja ga je proglasila krivim ne mora biti znak ni krivnje ni nedužnosti, ali je to nasilje nad samim sobom "ravnopravan" dijalog s javnim linčom. Činjenica pak da 80 posto pitanih u jednoj HTV-ovoj anketi misli da je suđenje Glavašu političko, tom gladovanju daje posebno značenje - značenje opće gladi za ratnom pravdom. Ali ta opća glad uvelike nadilazi Glavašev slučaj i bolni je odgovor na politički i medijski prezir prema žrtvi u Hrvatskoj na koju je agresija bila tako divljačka, krvava i razorna, dok se u istoj toj Hrvatskoj 95 posto tekstova i emisija o ratnim zločinima odnosi na malobrojne zločine koje su napravili Hrvati.
Taj omjer je genocid nad očitošću, pijetetom, nacionalnom memorijom. Cilj je sračunate i sustavne proizvodnje toga omjera, što traje već šest godina, potiranje osjećaja za hrvatske žrtve i herojstvo te nametanje osjećaja krivnje. Kriv ili nedužan, Glavaš je samo jedno od poglavlja u toj preobrazbi Domovinskog rata iz ponosa Hrvatske u njezin žig. Jedno od poglavlja u preobrazbi obrane Hrvatske iz nacionalne nužde u kažnjivo djelo. Ta se preobrazba preslikava i na odnos prema nacionalnim interesima u vremenu od 2000. godine do danas: da bi stranac mogao zagospodariti strateškim dobrima Hrvatske, potrebno je "dokazati" da je njezina obrana bila zločin.
