U Gornjim Močilima u Bosanskoj Posavini gradi se farma kokoši nosilica koja bi trebala postati temelj samoodrživosti zajednice bivših ovisnika. Na projektu koji provode Župa Gornja Močila, Zajednica Cenacolo, Agronomski fakultet iz Zagreba i austrijska tvrtka, radit će korisnici resocijalizacijskog programa koji su nakon terapije odlučili svoj novi život graditi u radu, molitvi i zajedništvu. Farma neće biti samo poljoprivredni projekt nego i važan korak u stvaranju mjesta na kojem će ljudi koji su prošli težak put ovisnosti ponovno pronaći svoje mjesto u društvu. Korisnici podružnice Zajednice Cenacolo u Gornjim Močilima, okupljeni putem zadruge Pontes Salutis (Most spasenja), radom će osiguravati vlastitu egzistenciju, ali i pomagati održavanje centra, koji je posljednjih godina postao jedan od rijetkih znakova života u tom kraju.
– Dio koji se odnosi na resocijalizaciju bivših ovisnika već je zaživio. U tom kontekstu gradi se farma od koje će se moći financirati njihov boravak i njihovo djelovanje, ali i sve ono što je potrebno za taj centar – kaže pater Ivan Tolj, župnik u Gornjim Močilima. Župa sv. Ante Padovanskog posljednjih godina prolazi veliku obnovu. Nakon dovršetka i posvete crkve, uređen je i predcrkveni trg koji je povezao crkvu sa selom te stvorio prostor okupljanja. Uz obnovu sakralne infrastrukture, posebnu važnost dobila je upravo Zajednica Cenacolo. – Sve su to projekti koji su u funkciji stvaranja novog života i sve se odvija prema nekom planu. Uz farmu nastaje puno toga što je vezano uz duhovnost koja je specifična za Cenacolo, ali i uz pobožnost svetog Ante. Vjerujemo da će naša župa biti važna točka života u cijeloj biskupiji, a posebno u Posavini – ističe Tolj.
Farma će biti namijenjena uzgoju kokoši nosilica u slobodnom uzgoju, a u njezinoj realizaciji sudjeluju stručnjaci Agronomskog fakulteta iz Zagreba i partneri iz Austrije. Projekt se uklapa u širu ideju Zajednice Cenacolo, koja se temelji na benediktinskom načelu "moli i radi". Ljudi koji su završili terapijski program ondje ne ostaju samo kao korisnici pomoći, nego svakodnevnim radom uče ponovno preuzeti odgovornost za vlastiti život. Gornja Močila prije rata su bila dom za gotovo 1800 Hrvata, no ratna stradanja i godine nakon njega ostavile su duboke posljedice. Danas je stalnih stanovnika samo nekoliko, ali u župi vjeruju da ovakvi projekti mogu biti poticaj za novi početak. – Iako je ljudi malo, život u selu nikad nije stao. Ono danas opstaje zahvaljujući, među ostalim, i tome što je podružnica Zajednice Cenacolo došla ovamo i njezini korisnici ovdje stvarno žive. Provodi se program resocijalizacije, oni žive od svog rada i živjet će i dalje, a preko farme će imati dovoljno sredstava za život – govori Tolj.
Život se vraća u selo
Zajednica Cenacolo desetak je godina tijekom ljeta organizirala kampove u tom kraju, a boravak korisnika s vremenom je postao trajan. Nije riječ o klasičnoj komuni, nego o zadruzi u kojoj će se korisnici baviti poljoprivredom, građevinom i živjeti od rada svojih ruku, uz program resocijalizacije. Očekuje se da će svojim boravkom potaknuti i druge da im se pridruže u poslovima kao što je obrada zemlje, uzgoj kokoši ili gradnja građevinske infrastrukture, uz obaveznu molitvu. Danas Gornja Močila nisu samo mjesto terapije nego i prostor u kojem se gradi novi oblik zajedništva.
– To su ljudi koji su prošli terapije putem Cenacola i onda ovdje nastavljaju svoj život dok se ne snađu. Ovdje će imati svoju bazu. To je mjesto molitve i rada, a za Bosansku Posavinu to je posebno važno jer mnoge župe polako odumiru, a povratnika je sve manje – kaže župnik. Voditelj zajednice don Ivan Filipović prije je poručio kako je cilj stvoriti koncept u kojem će ljudi moći živjeti od vlastitog rada. – Započeli smo život ovdje i tražimo odgovore na pitanja koja taj život donese. Uvjeren sam da će se posložiti koncept koji će biti samoodrživ i gdje će ljudi pronaći ono što im treba – rekao je Filipović. U Gornjim Močilima farma je zato mnogo više od gospodarskog pothvata. Ona je pokušaj da se u kraj iz kojeg su mnogi morali otići vrati osjećaj zajedništva i nade, ali i prilika ljudima koji su prošli težak put da vlastitim rukama izgrade novu budućnost.
Jadranka cijeli život živi u Kanadi, a organizira gledanje utakmice pored najveće crkve koju su izgradili Hrvati u dijaspori: "Ljudi u Hrvatskoj znaju uživati u životu, ovdje je samo rad, rad, rad"