Na pitanje kako komentira činjenicu da je ove godine Crkva započela s otvorenim pitanjem o plaćanju poreza predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, rekao nam je kako se Crkva sa svojim institucijama prepoznaje kao pravna i fizička osoba, no da tu „pravnu osobnost“ ne dobiva ni od države ni od društva.
– Država priznaje kako nije “njezina zasluga” da Crkva ima pravnu osobnost. U tom vidu sklapa ugovore sa Svetom Stolicom kako bi se pravno reguliralo odnose na području vjerske slobode, dostojanstva čovjeka, odgoja i kulture, kao i na području gospodarskih pitanja u što spada i tema poreza. Obveza plaćanja poreza načelno uključuje i neprofitne organizacije kao i vjerske zajednice ako obavljaju gospodarsku djelatnost. O tomu su u tijeku razgovori o usklađivanju pravnih sustava Crkve i države kroz prepoznavanje i definiranje statusa pravnih osoba, a to čine nadležna crkvena i državna komisija i tijela vezana uz tu tematiku – kaže mons. Puljić.
Pokrenuli ste ponovno inicijativu za neradnu nedjelju?
Nedjelja nije aktualna samo za hrvatsko podneblje. Istina je kako smo se u više navrata osvrtali i promicali nedjelju kao dan obiteljskog okupljanja i Gospodnjega blagdana. To čine i brojne građanske udruge, radnički sindikati, političke stranke, i kršćanska društva diljem EU preko „Europskog saveza za nedjelju“ (ESN). Članovi toga saveza, naime, već šest godina na prvu nedjelju u ožujku pozivaju svoje članove i društvenu javnost neka poštuju nedjelju kao „dan počinka od rada, obiteljski dan okupljanja i druženja, dan kulturnih i socijalnih aktivnosti. Za kršćane je to i dan Gospodnji kada se spominje i slavi uspomenu na Kristovu pobjedu po slavnom uskrsnuću. U tom vidu biskupi su početkom ožujka ove godine pozvali ljude dobre volje neka se pridruže toj plemenitoj građanskoj, ljudskoj i kršćanskoj akciji solidarnosti za nedjelju.
Kako komentirate nastup Terese Forcades?
Kad je prije tri godine benediktinka iz Katalonije bila na „Festivalu alternative i ljevice” (Fališ) u Šibeniku te pri tome davala čudne izjave koje nisu kompatibilne s naukom Crkve, bojao sam se kako neće moći nastaviti svoj kontemplativni život u samostanu. I to se, eto, dogodilo prije dvije godine. Budući da u nastupima „podupire legalni abortus“, opravdava „homoseksualne odnose“ te zagovara “ređenje ženâ”, pročelnik Kongregacije za posvećeni život zatražio je i dobio 2009. da „javno očituje svoju vjernost crkvenom nauku“. Nije, međutim, dugo izdržala pa je nastavila davati problematične izjave. Stoga je od poglavara prije dvije godine dobila otpust (dispenzu) iz klauzure. Sada se posvetila politici i stranci koja se zalaže za neovisnost Katalonije i za socijalističko društvo. Narodna je mudrost davno skovala stih „nije puška za popa i pratra, već krunica i križ oko vrata“. Ako je svećenicima zabranjeno ne samo ratovati već „voditi stranačku politiku i sindikalnu borbu“, onda to vrijedi i za časne sestre. Takva aktivnost nema veze s kontemplacijom.
Crkva je dosta na meti kritika?
Primjetno je i „iz aviona“ da pojedini mediji i dopisnici vole informirati čitatelje uglavnom o negativnim događajima u Crkvi i oko nje. Istina, ne može se pratiti sve što se u društvu zbiva, pa je nužan odabir i selekcija događaja. Problematično je, međutim, ako se donosi samo ono što ne valja. Neki su susreti tako pozitivni i interesantni da ih se ne može mimoići. Pogotovu kad se radi o mladima i njihovoj sklonosti duhovnim izričajima u glazbi. Tako je bilo na koncertu „Progledaj srcem“ u veljači, u Ciboni, koji organizira „Laudato televizija“, što je bio jedan od važnijih duhovnih susreta mladih. Premda ga je većina hrvatskih medija doslovce ignorirala, šest tisuća mladih, koji su satima pjevali i slavili Boga u Ciboni, pamtit će taj koncert s radosnim očekivanjem sljedećega susreta mladih, u Vukovaru koncem travnja ove godine.
Zašto baš Vukovar i što očekujete?
Na zadnjem susretu u Dubrovniku prije tri godine odlučeno je da se mladi susretnu ove godine u Vukovaru. Ta dva grada, naime, jedan na Dunavu, a drugi na Jadranu utjelovljuju zvukove Lijepe Naše. Radujem se što je odaziv dobar i već je prijavljeno oko 29.000 mladih. Pod geslom „Krist naša nada“ želi se poručiti svima kako ne treba gubiti nadu ni u najtežim trenucima života. Iz moje nadbiskupije krenut će kolona od 1400 mladih da skupa sa svojim vršnjacima proslave festival mladosti. S nestrpljenjem čekam te dane da im se pridružim.
Kao da je vjera postala moderna među mladima?
Mladi su uvijek bili iznenađenje za društvo. A posebice ugodno iznenađenje zbog „duhovnog buđenja“ u okruženju sekularizma, agnosticizma i vjerske ravnodušnosti. U pripravi za susret u Vukovaru bilo je raznih ponuda. Od tribina, predavanja, moljenja krunice, klanjanja i hodočašćenja. Najveći je broj sudionika bivao na klanjanju. Otajstvo nazočnoga Isusa mladi razumiju intuicijom srca. Istim onim osjećajem srca kojim slušaju i glazbu i upućuju svoje molitve i riječi prema Isusu, anđelima i Gospi. A prati ih iskrena ljubav koju samo mladenačko srce razumjeti može. I nas starije mladi potiču na život i njegove probleme „gledati srcem“, ne samo očima i pameću. Pascal je, naime, davno tvrdio da „srce ima razloge koje razum ne može shvatiti“. Mladi pokazuju kako stvari srcem shvaćaju. I treba ih u tome pratiti, razumjeti i podržavati.
Kako gledate na inicijativu kardinala Marxa da župe vode vjernici laici u nedostatku svećenika?
Münchenska je nadbiskupija donedavno imala dovoljan broj svećenika. Stoga je kardinal Marx obrazložio da bi takvu mogućnost otklonio da mu je netko prije desetak godina predložio da vodstvo župa povjeri „vjernicima laicima“. To nije izraz nepovjerenja prema laicima, već određena bojazan i strah da se župa pretvori samo u „socijalnu instituciju“ u kojoj izabrani ili imenovani pojedinac ureduje da stvari redovito funkcioniraju. U župi, kao područnom dijelu jedne biskupije, utjelovljuje se Crkva kao vidljiva i nevidljiva stvarnost, koja ima elemente teologije i sociologije, tj. nepromjenjive i promjenjive sastavnice. Zaređeni službenik obično je jamac i čuvar nepromjenjivih, otajstvenih sastavnica župe. A uz suradnju vjernika laika on ostvaruje i one promjenjive sastavnice župnoga organizma. Nedostatak zaređenih službenika stoga stvara ozbiljan problem biskupima. Vjerujem kako je kardinal Marx to učinio u pastoralnoj nevolji pomanjkanja klera, a ne iz nekoga novotarizma.
Nedavno je i papa Franjo govorio o “provjerenim muškarcima” kojima bi se mogle povjeriti crkvene službe?
I to je jedna od mogućnosti koja je bila u praksi na samim početcima Crkve. Apostoli su, naime, bili suočeni s potrebom posluživanja starijih i bolesnih pa su na jednom apostolskom skupu rekli kako nije pravo da oni napuste riječ Božju. A to znači propovijedanje i dijeljenje svetih tajna, kako bi služili kod stolova. Reklo bi se danas da se bave karitasom. Onda izabraše sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti pa ih zarediše za đakone. Među njima je na osobitom glasu bio Stjepan Mučenik. I u Hrvatskoj u nekoliko biskupija ima određen broj takvih služitelja. Siguran sam da će ih biti sve više.
Ne bojite li se da bi sekularizam mogao dalje nastaviti potiskivati vjeru iz javnog prostora, kao što je npr. odlučeno na Europskom sudu da poslodavac može zabraniti isticanje vjerskih simbola?
Utemeljitelji Europske unije, Schuman, Adenauer i De Gaspari, nisu imali problema sa sekularnošću države. Ali, svoje snove i viziju nove i drugačije Europe temeljili su na njezinim kršćanskim korijenima. Smatrali su i u to bili uvjereni kako su kršćanski korijeni životni sok buduće ujedinjene Europe. Nažalost, neki od njihovih legitimnih nasljednika smatrali i još smatraju da je vjera privatna stvar pojedinca pa je uslijedio „proces protjerivanja kršćanstva u privatnu sferu“. To je dovelo do određenoga „vrijednosnoga vakuuma“. Sv. Ivan Pavao II. ponavljao je kako je potrebno umrežavati razum i vjeru. I tvrdio je kako će se „pravi i puni uspjeh u znanost ostvariti kada razum zagrli vjeru, a znanost krene na posao pod ruku s etikom“. U tom kontekstu poželio bih suvremenim graditeljima EU neka njeguju taj duh suradnje kako bi društvo cvjetalo i napredovalo.
I na kraju, kako gledate na Međugorje i što očekujete od misije mons. Hosera?
Dolazak posebnoga papina izaslanika u Međugorje ima svoju poruku i svoje značenje. Ovo je druga konkretna gesta pape Franje nakon one slikovite izjave otprije četiri godine kad je za vrijeme jutarnje mise rekao da „Gospa nije ravnateljica poštanskog ureda koji svaki dan šalje poruke“. A to je i nedavno ponovio u razgovoru s redovničkim poglavarima. Ove papine geste, izjave, kao i slanje izaslanika u duhu su pastoralnih smjernica i duhovne pedagogije koju su i hrvatski biskupi osmislili svojom izjavom u Zadru 1991. Oni se tada nisu usudili govoriti slikovito kao papa Franjo. Ali rekli su kako “temeljem dosadašnjeg istraživanja ne može se tvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama“. I dodali da „brojna okupljanja vjernika s raznih strana zahtijevaju pastoralnu skrb kako bi se promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve“. Sam Bog zna motive, muke i probleme koji ljude tamo vode. I treba im ponuditi zdravu pobožnost i duhovnu asistenciju, a ne „spektakl porukâ i tajnâ“ za koje se reklo da se ne može tvrditi da su nadnaravnoga podrijetla. Pastoralno pak osoblje pod budnom paskom mjesnoga biskupa trudi se u tom vidu odgovoriti na duhovnu žeđ koja ljude mori. Dolazak posebnoga izaslanika očituje papinu pastoralnu brigu za sve koji zbog različitih osobnih motiva i razloga dolaze u Međugorje.
Jeste li posjetili Međugorje?
U više navrata bio sam u Međugorju kako po službenoj dužnosti kao član pojedinih komisija tako i iz pastoralnih razloga. Nisam vodio hodočasnike jer je bila pozitivna preporuka hrvatskih biskupa, kao i Kongregacije za nauk vjere, da se to ne čini. Ali, tamo sam na poziv mjesnoga ordinarija išao kao dubrovački biskup na susrete s krizmanicima i njihovim kumovima i roditeljima.
>> Puljić o don Nedjeljku: Savjest mi je mirna, postupio sam po propisima
>> Zadarski nadbiskup Želimir Puljić pozvao vlast da zabrani pobačaj!
"Događa nam se duhovno buđenje mladih"!I masovni egzodus u Irsku,Njemačku,etcc..Za par godina Lijepe naše neće biti,ako ovi političari(partijaši,demokrati,nezavisni),budu na vlasti.