Šestogodišnji David, drugo dijete Josipa i Anice
Copak iz sela Osečke kraj Ivanca, boluje od cerebralne paralize. Rođen
je u 31. tjednu trudnoće, a prvi simptomi bolesti pojavili su se nakon
dva i pol mjeseca. Histeričan plač koji je trajao po sedam sati,
tiskanje šačica, guranje glavice unatrag, sve to upozorilo
je uznemirene roditelje da se dijete ne razvija normalno.
Široki osmijeh
- Simpatičan dječak koji otprve osvaja širokim
osmijehom, dobrodušnošću i bistrinom, danas je
težak gotovo 20 kilograma, sam ne može sjediti, a hrabre korake čini
tek uz oslonac i potporu roditelja.
I upravo mogućnost da jednog dana, kad mu mišići ojačaju,
sam prohoda, razlog je zbog kojeg roditelji sve što imaju
daju za malenog. David je tetraparezičan, blago psihički
oštećen, a roditelji rade sve kako bi Davidu i starijem sinu
Nikoli, učeniku trećeg razreda, omogućili normalno djetinjstvo. Majka
Anica je nezaposlena i sve svoje vrijeme poklanja bolesnom djetetu, dok
je otac Josip radnik u obližnjoj ciglani.
– Sav novac koji stigne u kuću maksimalno koristimo za
Davida. Odlazeći u Zagreb u bolnice u Klaićevoj i na Sveti Duh, u
Varaždinske toplice, na terapije i liječnicima u Varaždin i Ivanec
mjesečno autom prevalimo i do 2000 kilometara. K tome lijekove za
dijete moramo plaćati 75 kuna po kutiji. Nismo socijalni slučaj, ali
očajni smo što i jednom i drugom djetetu ne možemo
priuštiti više – ističe Josip.
Davidu stara izlizana strunjača služi za vježbe radi jačanja
mišića jer za novu, koja stoji oko 2000 kuna, obitelj nema
novca. Stijenke kolica su se potrgale, pa su ih roditelji zavezali. S
takvim kolicima dijete ne može izaći, pa ga Josip i Anica u bolnice i k
logopedu moraju nositi. Velika želja im je i prijenosno računalo s
odgovarajućim programom, sa zvučnim signalima, koje bi Davidu kasnije
moglo poslužiti i u školi. Copakovi su bolno svjesni da ni
kuća u kojoj žive nije prikladan prostor za boravak bolesna djeteta.
Četiri smjene
– Potpuno ruševnu kuću uredili smo koliko smo
mogli, a za više nemamo. Problem je i prijevoz, jer od
najbližeg većeg mjesta udaljeni smo četiri kilometra. Kako supruga ne
vozi, ovisna je o meni i mom radnom rasporedu u četiri smjene.
Najradije bismo se odselili da radi Davida budemo bliže liječnicima u
Varaždinu ili Ivancu, ali s mojim primanjima to je nemoguće. Strepim od
budućnosti – sjetno je kazao Josip Copak.
POMOZIMO Šestogodišnjak iz Osečke boluje od cerebralne paralize i živi u neimaštini
Otvori KEKS Pay
