"Stari majstori" kao što su Leonardo da Vinci, Sandro Botticelli i Rembrandt možda su koristili proteine, posebno žumanjak jajeta, na svojim uljanim slikama – takav zaključak donosi nova studija objavljena u časopisu Nature Communications. Naime, tragovi proteinskih ostataka dugo su otkrivani na klasičnim uljanim slikama, no često su se pripisivali kontaminaciji. Nova studija Instituta za inženjerstvo strojarskih procesa i mehaniku na Tehnološkom institutu Karlsruhe u Njemačkoj otkrila je da je dodavanje proteina vjerojatno bilo namjerno – i baca tako novo svjetlo na tehničko znanje starih majstora, najvještijih europskih slikara 16., 17. i ranog 18. stoljeća, te način na koji su pripremali boje.
– Postoji vrlo malo pisanih izvora o ovome i prije nije napravljen nikakav znanstveni rad koji bi istražio tu temu tako duboko. Naši rezultati sada pokazuju da čak i vrlo malom količinom žumanjka možete postići nevjerojatnu promjenu svojstava uljane boje, pokazujući koliko je to moglo biti korisno umjetnicima. Jednostavno dodavanje malo žumanjka njihovim radovima može imati dugotrajne učinke koji nisu samo estetski – rekla je autorica studije Ophélie Ranquet.
U usporedbi s medijem koji su formulirali stari Egipćani pod nazivom tempera — koji kombinira žumanjak s pigmentima u prahu i vodom — uljana boja stvara intenzivnije nijanse, omogućuje vrlo glatke prijelaze boja i suši se kudikamo brže, tako da se može koristiti nekoliko dana nakon što je pripremljena. Međutim, uljana boja, za koju se umjesto vode koristi laneno ili ulje šafranike, također ima nedostatke, uključujući to da je osjetljivija na tamnjenje boje i oštećenja uzrokovana izlaganjem svjetlu.
Budući da je izrada boje bila zanatski i eksperimentalni proces, moguće je da su stari majstori dodali žumanjak, već poznat sastojak, novijoj vrsti boje, koja se prvi put pojavila u 7. stoljeću u središnjoj Aziji prije nego što se proširila sjevernom Europom u srednjem vijeku i Italiji tijekom renesanse. U studiji su istraživači rekreirali proces izrade boje koristeći četiri sastojka – žumanjak, destiliranu vodu, laneno ulje i pigment – kako bi pomiješali dvije povijesno popularne i značajne boje, olovno bijelu i ultramarin plavu.
– Dodatak žumanjka jajeta je koristan jer može dramatično prilagoditi svojstva ovih boja. Tako je potrebno dulje vrijeme da boja oksidira, zbog antioksidansa u žumanjku, a kemijske reakcije između ulja, pigmenta i proteina u žumanjku izravno utječu na ponašanje i viskoznost boje. Na primjer, olovno bijeli pigment je prilično osjetljiv na vlagu, ali ako ga premažete slojem proteina, to ga čini puno otpornijim na nju, čineći boju prilično lakom za nanošenje – rekla je Ranquet.
– S druge strane, ako ste željeli nešto čvršće bez potrebe za dodavanjem puno pigmenta, s malo žumanjka možete stvoriti visoku impasto boju – dodala je, misleći na impasto tehniku slikanja u kojoj se boja nanosi u debljim slojevima.
Korištenje manje pigmenta bilo bi vrlo poželjno u stoljećima u kojima su djelovali stari majstori, kada su određeni pigmenti – poput lapis lazulija, koji se koristio za izradu ultramarin plave boje – bili skuplji od zlata.
Izravan dokaz učinka žumanjka u uljanoj boji, ili njegova nedostatka, može se vidjeti na "Madoni od karanfila" Leonarda da Vincija, jednoj od slika promatranih tijekom studije. Trenutno izloženo u Alte Pinakothek u Münchenu, djelo pokazuje očite "bore" na licu Marije i djeteta.
– Uljana boja počinje se sušiti od površine prema dolje, zbog čega nastaju te "bore" – rekla je Ranquet.
Jedan od razloga tih "bora" može biti i nedovoljna količina pigmenata u boji, a studija je pokazala da se taj učinak mogao izbjeći dodatkom žumanjka. Ostaje ista količina pigmenta u boji, ali žumanjak mijenja svojstva boje.
Budući da se "bore" na slikama pojavljuju unutar nekoliko dana, vjerojatno su Leonardo i drugi stari majstori shvatili ovaj poseban učinak, kao i dodatna korisna svojstva žumanjka u uljanoj boji, uključujući otpornost na vlagu. "Madona od karanfila" jedna je od Leonardovih najranijih slika, nastala u vrijeme kada je možda još pokušavao ovladati tada novopopularnim medijem uljanih boja.
Malo ili nimalo zapisa
Ranquet se sada nada da bi ovi preliminarni nalazi mogli skrenuti više pozornosti na ovu nedovoljno proučenu temu.
Maria Perla Colombini, profesorica analitičke kemije na Sveučilištu u Pisi u Italiji, koja nije bila uključena u studiju, suglasila se s time.
– Ovaj uzbudljiv rad pruža novi scenarij za razumijevanje starih tehnika slikanja – rekla je Colombini.
– Istraživačka skupina, izvještavajući o rezultatima od molekularne razine do makroskopske razine, pridonosi novom znanju o korištenju veziva žumanjka i ulja. Ne gledaju više na jednostavno identificiranje materijala koje su koristili stari majstori, već objašnjavaju kako su umjetnici nekoć mogli stvarati prekrasne i blistave efekte korištenjem i miješanjem ono malo dostupnih prirodnih materijala. Pokušavaju otkriti tajne starih recepata o kojima je malo ili nimalo zapisano – dodala je Colombini, koja smatra kako će to znanje pridonijeti i boljoj konzervaciji, obnovi i očuvanju umjetničkih djela, ali i boljem razumijevanju povijesti umjetnosti.
