Da dvojica atentatora u Parizu nisu bili tzv. migranti i izbjeglice koji su prošli balkanskom rutom, u Hrvatskoj bi se još uvijek o migrantskom valu govorilo ideologijski.
I dalje bi oni kojima je to bilo humanitarno pitanje bili ljevičari, a oni koji su upozoravali da je to sigurnosno pitanje bili bi smatrani desničarima. I dalje bi Milanovićev tehnički ministar policije Ostojić govorio o desnom, nehumanom Orbanu i o lijevoj, humanoj hrvatskoj Vladi. No, kako su se ona dvojica “migranata”, od kojih je jedan, potvrđeno je, dobivao u listopadu topli čaj i dekicu u Opatovcu, ipak raznijeli kao teroristi, teze da je migrantski val primarno sigurnosno pitanje dobili su pravo građanstva i u Hrvatskoj.
To jest važan pomak, jer sada aspekt sigurnosti može stajati barem ravnopravno uz onaj humanitarni, premda je, realno gledajući, već dominantniji od humanitarnog aspekta problema. To što se i bilo javnosti mijenja znači da se pomiče i fokus od romantičnog kozmopolitizma i gotovo hipijevske nebrige za nacionalnu sigurnost Hrvatske, a ljevičarskim rječnikom to bi bila briga za sigurnost građana. U Europi su u tijeku sigurnosne promjene epskih razmjera.
Pa i šire, jer već se i UN uključio u “amenovanje” rata protiv Islamske države, što je još jedan od presedana koji slijede i stvaraju tektonske promjene globalnih razmjera. Te se sigurnosne promjene događaju u hodu, jer zbog ideologijskog pristupa, koji je bio imanentan i za Europu, ne samo RH, nije se vidjela i realna opasnost.
Trenutačno možemo samo pretpostavljati što će se sve morati promijeniti i na što će sličiti EU, i ne samo ona, nego i cijela Europa nakon iznuđenih sigurnosnih promjena koje se smišljaju pod udarima islamističkog terorizma.
To što će se na granice vratiti policajci, redovi i strože kontrole, najmanja je od promjena koje slijede. Udari u Parizu već su djelovali kao rasol na mamurluk, pa će to svojevrsno otrežnjenje donijeti i velike političke promjene Europi. No, dok političari već zbrajaju i oduzimaju koristi i posljedice od takvih promjena na političkom tržištu, iza čega sigurno slijedi i prilagodba stranačkih programa i stavova, javnost se suočava s rušenjem nekih od glavnih postavki sna o Europi.
Rušenje predodžbe da Europa uspijeva integrirati migrante i izbjeglice iz drugih civilizacija, vjerojatno je realnost koja Europu sada najviše boli. Ti se ljudi, u nekoj mjeri, a teško je procijeniti u kojoj, ali svakako dovoljno velikoj da predstavlja opasnost – neće nikada integrirati.
Procesi integracija traju već desetljećima, no sada padaju na djeci i unucima onih koji su smatrani integriranim Europljanima. Stvaranje geta u velikim europskim gradovima do sada je išlo na dušu Europljana, jer je “humana” javnost za provale ekstremnih buntova, kriminal, paljevine, ostajanje useljenika na društvenom dnu najradije krivila svoje vlade.
Smatralo se da su Europljani krivi jer su getoizirali strance. Je li uistinu krivica na nama? Ili je postojala i namjera useljenika da se baš u geta skupe ljudi koji, u nekim aspektima etike, morala i gledanja na vrijednost ljudskog života, nisu kompatibilni s kršćanskom civilizacijom, kako to kaže prof. Boris Havel. I tvrdi da će taj problem i rasti. Neki već otvoreno nazivaju to kolonizacijom Europe. Koja će se sada morati boriti na dvije fronte – morat će zaštititi građane od napada islamista i istodobno suzbijati ksenofobiju i rasizam koji će sa svakim napadom islamista bujati.
>>Pokolj u Parizu poziv je na razmišljanje
Članak pogađa "u sridu", ali kakve koristi mi imamo od tog osvješćivanja ljudi ostojićevog tipa sada nakon što je već toliko migranata ušlo u EU? Posljedice tog medijskog i lijevog plači-ludila vidimo danas svi i tek ćemo ih, na žalost,, vidjeti. EU puca po svim šavovima, ponovno se uvode granice, uvodi se, još gore, policijska država, ljudi su u strahu, jedna opća destabilizacija je u tijeku... šteta je već napravljena. I uzalud nam je sada što se pokazalo da smo svi mi koji smo upozoravali na to da se te migrante ne smije ovako stihijski puštati preko granica bili u pravu. Oni koji su to zagovarali sigurno neće odgovarati sada za štetu koju su napravili. A trebali bi.