Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti

Da je Isus imao bosansko državljanstvo, i Poncije Pilat nosio bi Louis Vuitton cipelice

Dobro je da gej parovima ne dopuštamo posvajanje djece. Možda ih oni tada ne bi tukli
10. travnja 2021. u 11:12 2284 prikaza
Foto: Antonio Ciseri/commons.wikimedia.org

Veliki vjerski blagdani uvijek izazovu komparativne meditacije i dogmatske, službene verzije epohalnih događaja dobiju svoj alternativni model u kojem se postavljaju logična pitanja na “istine” formirane kontra svake logike. Zanima me kakve bi reakcije na društvenim mrežama, da ih je bilo, izazvala vijest da je Ješua upravo uskrsnuo, da je pobijedio smrt. Bi li ismijavanje i vrijeđanja pronositelja nesumnjivo dobre vijesti bilo podjednako svakoj današnjoj hrabrijoj inicijativi i stavu koji odudara od prevladavajuće društvene ustajalosti ili bi bilo još i gore, bi li razapinjanje na mreži imalo strašniji povijesni odjek od onog golgotskog. Može proći i deset puta po dvije tisuće godina, a ljudi će nositi u sebi istu iskru malicioznosti i straha od istine i novog, da će uvijek s jednakom okrutnošću reagirati na njihove donositelje.

Gordana Buljan Flander, psihologinja Gordana Buljan Flander: 'Nasilje nad djecom poraslo je za 43 posto, samo lani imali smo 400 žrtava djece'

Ono zbog čega je meni iskreno Ješue ilivam heleniziranog Isusa žao, jest da nije imao bosansko državljanstvo jer bi to značilo da ga presuda nikada ne bi stigla, slobodno bi pronosio svoje poruke iz tjedna u tjedan, propovijedi bi mu bivale iščekivane kao nesumnjiva riječ božja, riječ istine, a vjerojatno bismo i saznali kako je Poncije Pilat nosio Louis Vuitton cipelice, a Kajfa nije slavio pobjede u loži Maccabija, nego Dinamovoj. Šteta, dakle, za Isusa što nikada nije spoznao blagodati dvojnog državljanstva, premda je očito bio ravnopravni podanik dvaju kraljevstva, zemaljskog i nebeskog, što mu ipak pri utvrđivanju krivice u postupku zakonodavno-vjerskog karaktera nije puno pomoglo. Nije od pomoći bila ni činjenica da su čak tri kralja, možda iz Dubaija, potegnula do njegove štale da ga obiđu neposredno nakon prvih udisaja, kao što mu nisu pomogle sve moći, reformska snaga i jezik običnog čovjeka kojim se obraćao okupljenima, zato što je napravio ključnu pogrešku, administrativnu; Isus je ušao, umjesto da je izašao. Ulazak u Jeruzalem i izlazak iz Hrvatske potezi su s radikalno suprotnim efektima po aktere, premda, suštinski, i jedno i drugo znači susret s istinom.

Ulazak u Jeruzalem je svjesno koračanje ususret sudbini, izlazak iz Hrvatske je svjesno izbjegavanje sudbine, u pravilu ne baš sjajne. S bosanskim državljanstvom Isus na društvenoj mreži kao na Maslinskoj gori zbori i ori nedohvatan punomoćnosti svog križa, dok farizeji i carinici dršću na svaku novu najavu mesije koji si je u selektivni zadatak uzeo prokazati svoje jatake, neke od onih s kojima je u tri dana gradio i rušio hramove nepotizma, licemjerstva i gađenja. Isusovo poslanje uvelike je ovisilo o imanju pravog pasoša i iznenadnom otkrovenju druge, gotovo pa nebeske domovine koja mu odjednom postade prva. Kako se toga nije uspio dosjetiti?

Možda se previše oslonio na sve ono čime je darivao Poncija, možda je i Isus računao na „Poncijevu shemu“, možda je vjerovao da će Kajfina mjesta u loži i najbolji pogled na teren biti dovoljan razlog da se ovaj udobrovolji i poželi presuditi dogovoreno, samo tko će to danas znati. Osim toga i taj njegov koncept ljubavi i praštanja nije nimalo bio biblijski, nije kiptio željom za osvetom i povratom investicije u funkcioniranje pravde. To što je Isus podijelio vrijeme na dva dijela nije ništa prema onome koji dijelove vremena udjeljuje kako kome želi, prema svojoj razjarenoj taštini i okopnjeloj moći. Pilat u Louis Vuittonu i Kaifa na Maksimiru, a Ješua u BiH, pa to je povijest s kojom se valja susresti. Čak su i bosanske piramide u Visokom dodatni atmosferski pritisak da se knjiga izlaska ovdje pretoči u knjigu žalbi na pravosudni sustav; Mojsije bi isto tako vjerojatno svoj narod uveo u zemlju piramida, ne bi iz nje hitao u lutanje dugo 40 godina.

Ostri Vrh - Na ulaznim vratima doma udomiteljske obitelji stradale djevojčice upaljen je lampion. Renata Rašović Dokad će se sustav preispitivati tek kad je prekasno?

Sve je na svom mjestu; pravomoćno osuđeni bježe, većinom dobri suci zbog nekolicine “praktičnih vjernika” u svojim časnim redovima postaju stereotipni sudionici, virus se poigrava nama, a djecu sve češće ubijaju, zar ne? Ma, znate, dobro je to što naš sustav tako rigidno reagira kod izuzimanja mališana iz nasilnih obitelji. Jer, promislite, da nemoćno dijete posvoji neki gej par, pa tu postoji ozbiljna mogućnost da ga možda ne bi tukli, ne bi maltretirali, ne bi u nedužnom biću zatukli na vrijeme svaku iskru nade u dobrotu bližnjih.

Ovako, naše biološke obitelji, srećom, jesu u velikom broju biološki nasilne obitelji, mjesta gdje se dječica čeliče od najmanjih nogu na frustracije, ispade, maltretiranje, zlo, bezrazložno kažnjavanje... Tu ih se priprema na život, na istinu da samo najjači mogu pobijediti u svijetu koji za najslabije ne pronalazi ni nade, a kamo li spasa. Može se dogoditi da poneko djetešce i podlegne u toj hrvatskoj verziji agoge, ali, bože moj, kako ćemo selekcionirati najjače ako i one najmanje ne propitujemo da krajnjih granica njihove izdržljivosti.

Kad neko od njih poklekne, javit će se društveni paraziti koji će na nemoćnoj tragediji žrtve graditi svoj hijenski kapital, pa će nerijetko takve primiti u vladi dajući legitimitet lešinarenju, a stvaranjem privida brige produživati vijek tumornom sustavu u kojem najgori imaju pravo na sve; na djecu i njihove živote, na uživanja njihovoj smrti, na tumačenje istine kako im odgovara, na prisvajanje zasluga u tragedijama u kojima sve vapi za pravdom, na izvikivanje šupljih fraza ni u čije ime, osim u ime svojih koristi, na pretvaranje polusvijeta u svjetski trend obogovljenja demona, na prebrojavanje krvnih zrnaca malih žrtva zbog čega će se moći katartično zaključiti da se djeca ubijaju u romskoj obitelji.

Mateja Šobak Socijalni radnici upozoravaju: Meta nam je na leđima

Čini se zastrašujuće, premda je sve na svome mjestu kad u ovako postavljenoj igri prema pravilima ne onih koji znaju, nego onih koji imaju, svaki normalan standard ispada apsolutno pogrešan, a svaka pogrešna žena i pogrešan muškarac apsolutno potreban. O djeci brinu nasilnici, kada se zlo dogodi o tome se oglašavaju lažnjaci, pravdu zazivaju licemjeri i kriminalci, interesa boga najgrlatije brane praktični vjernici (čitaj oni koji vjeru koriste vrlo praktično).

Zato je sve uokolo licemjerno i gadljivo, zato kamo god da se okreneš utvare i nedoličnost, zato je budućnost koja nas čeka natopljena krvlju nedužnih, onih koji jedva da su i prohodali. Što bi Pilat presudio takvima i u kojim bi cipelicama došetao u sudnicu bitno postaje isključivo ako apsurd društvenog stanja preuzme razmjere da sve može istovremeno biti ispravno i krivo, dobro i loše. Za što se uhvatiti u tim trenucima: možda za vlastiti trbuh, ali zbog smijeha, nama samima, jer smo dopustili da se institucije društva i države razvale i po Richteru i po Mercalliju. Nema obnove, nemojte se nadati. Ovaj sustav neće se dati reparirati. Koliko god okrutno zvučalo, mora ga se srušiti i graditi sve iznova. Znam, tri dana neće biti dovoljno, ali zamislite što su tri dana značila za djevojčicu koja je u njima izgubila baš sve. 

 

>> VIDEO Ministar Aladrović: "Mijenjat ćemo Zakon o udomiteljstvu, a reforme se ne provode linčem"

Pelješki most snimljen iz zraka
VIDE I PLUSEVE I MINUSE
Kako u Neumu doživljavaju spajanje Pelješkog mosta: 'Otići će sav narod okolo!'
Argeta Junior
ZABAVNO I UKUSNO
Ovo su tri ukusna ljetna međuobroka koji će oduševiti vaše mališane