Medvidovići, pusti zaselak u Glavini Gornjoj, pet kilometara udaljen od Imotskoga, u ovo je doba godine okićen trešnjinim cvijetom zahvaljujući Slavku Medvidoviću, koji je unazad osam godina u napuštenom selu cijepio gotovo 700 stabala trešanja i višanja.
Pročulo se za Slavkov pothvat diljem Dalmacije, zovu ga i pitaju kad će trešnje, a on poziva sve koji žele da za mjesec dana dođu, uživaju u netaknutoj prirodi na 800 metara nadmorske visine, da se šeću, uživaju u svježem zraku okruženi tišinom i cvrkutom ptica i dobro se najedu trešanja i višanja, ekoloških, naravno, jer Slavko ih ne tretira.
Radi to iz ljubavi prema svome selu, koje je napustio kao desetogodišnji dječak 1972. godine kada su trešnje cvale pa mu je ta slika ostala kao najljepša uspomena u njegovu srcu.
Zbog trešanja dobivao batine
– Kada sam bio dijete, u cijelom selu bila su tek 3-4 stabla trešnje, i to ljudima u dvorištu. Mi, djeca, kada bi sazrele, u njih smo gledali ovolikim očima, kao u Boga, a onda, kad možeš, ukradi i biži. Ali, ako te uhvati vlasnik, onda te "ispleska", a ako ne, kaže ti materi pa te ona ili ćaća dohvate i svakako platiš. U mislima mi je uvijek bilo naše selo i trešnje u njemu, a kako volim dolaziti, šetati se i raditi oko stare kuće, palo mi je na pamet da ove rašeljke, kojih je selo puno, oplemenim i na njih navrnem trešnje ili višnje – vodi nas Slavko kroz Medvidoviće i pokazuje mlada stabla okićena cvijećem koje lagano opada, a za mjesec dana zamijenit će ih sočni, crveni plodovi.
– Nisam ljudima ulazio u dvorišta, želja mi je bila da šetači koji dolaze mogu s puta brati trešnje gdje god požele, a da im nitko ne kaže: "U mojem si!" Tako sam ih navrnuo uz puteve, oko bunara, blizu kapelice i križa koji smo lani podignuli, a ljudi me zovu i kažu: "Slavko, dođi i kod mene oko kuće pa mi navrni trešnje", ali ne mogu ja sve to stići – kaže Slavko. S obzirom na to da se pročulo što radi, pitamo ga ima li ikoga tko nudi pomoć, a on se smije.
– Da pročulo! Zovu od Zadra do Dubrovnika. Samo ih berba zanima, haha. Ja im kažem: "Dođite slobodno, jedite koliko hoćete i naberite kilo-dva." Nema tu velikog branja, ta trešnja iz kamena raste, ne možeš ti sada nabrati 20 kila i odnijeti kući. Ali, kada probaš ovu trešnju, a slatka je ko cukar i topi se u ustima, nijedna druga neće ti biti tako slasna – kaže nam Slavko, kojemu ne smeta što nema pomoći.
– Često dolazim, volim se šetati, hodati, ja vam ne igram na karte i buće, nego svaki slobodan trenutak idem u selo. Cijelu zimu, od studenog do veljače, svake sam nedjelje tu, škare u rukama i lagano pripremaj rašeljke za navrtanje – govori Slavko, koji je po struci građevinski inženjer, a umijeću navrtanja voćki naučio ga je jedan kolega prije desetak godina. Glavni period u godini mu je kraj veljače i početak ožujka. Ta tri tjedna, prije vegetacije, u Medvidoviće dolazi svaki dan i na divlju rašeljku, oko koje je prethodno posjekao draču i pripremio je, navrće trešnje i višnje. Postao je vrlo vješt.
– Uhvatio sam ruku – kaže.
Usred sela je razgranata, velika trešnja, stablo joj je staro stotinjak godina. To je ta koja ga je toliko mamila i s koje je krao kao dijete. Od nje je uzimao cjepiva. Nije bilo potrebe tražiti dalje, plodovi su joj krupni i sočni, kaže. S obzirom na to da je navrtanje za ovu godinu završilo, sada svaki dolazak u selo koristi da obiđe novonavrnuta stabla, čisti oko njih i kida izbojke rašeljke.
– Vidi ovu, pravo iz kamena raste, a koje debelo stablo ima. Evo tu sam stavio dvije vrste, jedna je rana, s nje je cvijet već otpao, a na ovoj drugoj grani je malo kasnija. Na ovom panju su i višnja i trešnja. Sada ih treba malo čistiti, čupati oko njih i uređivati ih – ne gubi Slavko vrijeme pa, dok se šećemo, kida viškove s navrnutih stabala. Ne polijeva ih ničim, a zalijeva ih kiša.
Slavko nas dovodi i do svoje stare kuće. Obnovio ju je, svojim je rukama obradio svaki kamen. Nema što, meštar je i svoga zanata, građevine. U Glavini Donjoj sagradio je pravu vilu s bazenom, koju ljeti iznajmljuje. Ali, i njegovi Medvidovići kao i cijela Imotska krajina postali su turističko odredište. Imaju samo jednog stanovnika koji tu živi i zimi, a četiri-pet obnovljenih ili novosagrađenih kamenih kuća s bazenima.
Obnovljene su i mnoge kuće koje nisu u turističkoj funkciji, vlasnici dolaze iz Splita, Zagreba, Njemačke, ali ima i onih, poput stare škole, koje se, nažalost, raspadaju, a u njihovoj unutrašnjosti rastu drača i rašeljka.
– U ovu školu sam išao, bila je četverogodišnja i na pola mog četvrtog razreda roditelji su se, kao i ostali iz sela, odlučili preseliti dolje u polje, u Glavinu Donju. Kada sam bio dijete, u selu je bilo 30 kuća, sve su bile pune djece, u školi je bilo 50 učenika. Selo je specifično, kao da si naše dalmatinske kamene kuće postavio u Slavoniju. Svaka kuća ima okućnicu od nekoliko tisuća kvadrata, okolo je plodna zemlja, u mom djetinjstvu svatko je imao svoj krumpir, kapulu, raštiku, ma sve povrće je uspijevalo, kukuruz i ostale žitarice isto. U selu je bilo tisuću ovaca i više od stotinu krava, svaka kuća imala ih je bar dvije-tri. Usred sela još uvijek je bunar koji nikada u povijesti nije presušio. Voćaka baš nije bilo. Ovdje ne mogu ni smokva ni maslina, previsoko je, nadmorska visina puno je veća nego u Imotskom, a kamoli u polju. Zato ima snijega, predivno je i zimi i ljeti – s puno ljubavi o svom selu govori Slavko Medvidović.
Pitamo ga zašto su onda svi otišli pa je selo ostalo prazno.
– Struja je došla tek krajem 1968. godine, nije bilo autobusa do Imotskog i svi su se morali seliti kada bi im djeca došla do petog razreda. Svi smo dolje u polju imali svoje posjede, tamo su nam bili vinogradi i selili smo se bliže gradu Imotskom – objašnjava Slavko, kojega raduje što se vremena mijenjaju i selo polako oživljava.
Ljudi se polako vraćaju
– Sve pomalo ide nabolje, ljudi se polako vraćaju. Selo se uređuje. Cilj mi je navrnuti bar tisuću stabala trešanja i višanja. Sve rašeljke u selu koje rastu oko puteva, iz suhozida, oko gumna, ima ih posvuda, želim oplemeniti. Selo će biti puno trešanja i višanja – kaže Slavko.
Već danas mnogi u Medvidoviće dolaze kako bi uživali u sočnim plodovima njegova rada, koji se, kao rijetko gdje na svijetu, sami sa stabala nude šetačima i gostima.
– Za stablo ovih šest-sedam godina, koliko ja ovo radim, nije puno. Proći će još vremena dok ona ne budu u punoj snazi. Ja već zamišljam kako će to izgledati kada navrnem tisuću stabala pa kada u proljeće sva procvjetaju. Bit će ljepše nego u Japanu! – oduševljeno govori Slavko i poziva u Medvidoviće.
Zrelih trešanja bit će već početkom lipnja.
kako je raos napisao ..opustjela je ne dicna imocka krajina nego citava hrvatska ....