Pod okriljem mraka 13. kolovoza 1961. godine, po nalogu tadašnje socijalističke Istočne Njemačke, započela je gradnja Berlinskog zida - najozloglašenijeg simbola Hladnog rata i podjele svijeta na dva suprotstavljena bloka. Za samo jednu noć sloboda kretanja brutalno je ukinuta te su u nekoliko sati obitelji bile razdvojene, a radnici odsječeni od svojih radnih mjesta. Čak 46 kilometara dug i 3,5 metra visok zid sa 100 metara širokom sigurnosnom zonom počeo je nicati duž granice podjele Berlina, koja je bila određena savezničkim sporazumima iz 1944. i 1945. godine. Iako je primarna svrha zida bila spriječiti bijeg vlastitih građana na Zapad, u želji da stvore iluziju da taj zid zapravo štiti socijalističko društvo od vanjskih utjecaja, istočnonjemačke vlasti su ga službeno nazivale "Antifašističkim zaštitnim zidom", predstavljajući ga kao obrambenu mjeru protiv navodnih zapadnih prijetnji i fašističkih elemenata. S druge strane, tadašnji gradonačelnik Zapadnog Berlina, Willy Brandt, odmah ga je prozvao "Zidom srama", a taj je termin ubrzo prihvatio i velik dio slobodnog svijeta.
No unatoč tome, zid je postajao sve jači. Prvobitna barijera od bodljikave žice i betonskih blokova s vremenom je evoluirala u kompleksan fortifikacijski sustav koji se sastojao od niza različitih prepreka i elemenata, uključujući visoke betonske zidove, bodljikavu žicu, stražarske tornjeve, reflektore, senzore pokreta i pse čuvare. Do svog vrhunca 1980-ih Berlinski zid sastojao se od dva paralelna zida dugačka ukupno 156 kilometara, od čega je 43 kilometra zida presijecalo samo srce Berlina. Vanjski zid bio je visok do četiri metra, a između dva zida nalazio se zloglasni "pojas smrti" širok i do 100 metara. Kako bi se otkrili tragovi bjegunaca taj je brisani prostor bio prekriven pijeskom, a u njemu su bile postavljene protutenkovske prepreke, oštri čavli, žičana ograda pod naponom, a na nekim dijelovima čak i mine. Cijeli se sustav nadzirao s preko 300 tornjeva na kojima su dežurali naoružani stražari koji su imali jasnu naredbu - pucati na svakoga tko pokuša prijeći preko tog prostora!
Tijekom 28 godina njegova postojanja zabilježeno je više od 5000 uspješnih slučajeva bijega preko zida. Osim što su bile visoko riskantne i odvažne, metode onih koji su željeli prebjeći u zapadni dio grada bile su i nevjerojatno maštovite. Kako bi se domogli druge strane kopali su tunele, prelijetali zid improviziranim balonima na vrući zrak, klizili niz žice razapete između zgrada, plivali kroz hladne kanale rijeke Spree te se zalijetali automobilima u slabije utvrđene dijelove barijere. Nažalost, mnogi pokušaji bijega završili su tragično te se procjenjuje da je najmanje 140 ljudi ubijeno pri pokušaju prelaska, a prva žrtva Berlinskog zida bila je Ida Siekmann. Samo devet dana nakon što je započela gradnja zida, ta se 58-godišnja medicinska sestra odlučila na očajnički čin. Živjela je u stanu na četvrtom katu zgrade u Ulici Bernauer 48 koji se nalazio u Istočnom Berlinu, dok je pločnik ispred zgrade pripadao Zapadnom Berlinu. Kada je započela gradnja zida, u sklopu čega su se zazidavali i ulazi i prozori zgrada duž granice, suočena s činjenicom da će uskoro biti potpuno odsječena od svoje sestre koja je živjela na Zapadu, Siekmann je skočila kroz prozor svog stana. Nažalost, vatrogasci na zapadnoj strani nisu stigli na vrijeme raširiti zaštitnu mrežu te je Ida Siekmann od zadobivenih ozljeda preminula na putu do bolnice, ušavši u povijest kao prva službeno evidentirana žrtva Berlinskog zida čija je tragična sudbina postala simbol očaja i bezizlaznosti situacije u kojoj su se tada našli stanovnici istočnog Berlina.
Prva osoba koja je pri pokušaju bijega ubijena vatrenim oružjem bio je krojač Günter Litfin. Ustrijeljen je 24. kolovoza 1961., dok je pokušavao preplivati rijeku, a već sljedeće godine svijet je duboko potresla i sudbina 18-godišnjeg Petera Fechtera, mladića koji je ranjen u "pojasu smrti" te ostavljen da iskrvari. Nakon gotovo tri desetljeća tijekom kojih su čitave generacije odrastale u nametnutim okvirima izoliranog života, kap je prelila čašu. Čvrsto uvjereni da je nakon 28 godina konačno došlo vrijeme za promjene koje će im donijeti više slobode građani su se diljem Njemačke počeli masovno okupljati, a nekoliko dana nakon proslave 40. godišnjice Istočne Njemačke, 9. listopada, ti su prosvjedi kulminirali. - „Mi smo narod", „Želimo otići“ i „Bez nasilja", čulo se iz 70 000 grla ljudi koji su tog dana izašli na ulice. Nepunih mjesec dana kasnije, 4. studenog, uslijedio je završni udarac - na berlinskom trgu Alexanderplatz okupilo se tog dana pola milijuna ljudi koji su izviždali vladajuće, a ovacijama pozdravili predstavnike oporbe. Bio je to najveći prosvjed u povijesti zemlje. Nakon tog niza ozbiljnih masovnih prosvjeda tadašnja Vlada Njemačke Demokratske Republike (DDR) odlučila je 9. studenoga 1989. napraviti prvi korak u smjeru traženih promjena. Na povijesnoj konferenciji za novinare bile su najavljene nove mjere koje građanima DDR-a omogućavaju da preko svih graničnih prijelaza putuju u inozemstvo. Ta odluka trebala je stupiti na snagu od idućeg dana, no onda se dogodilo nešto potpuno neočekivano.
Na pitanje novinara kada će spomenute mjere za ublažavanje restrikcija na putovanja istočnih Nijemaca u inozemstvo stupiti na snagu, slučajno ili ipak namjerno, glasnogovornik Politbiroa i lider komunističke partije u istočnom Berlinu, Günter Schabowski, odgovorio je da odluka "stupa na snagu odmah, bez odgode". Zbog te izjave Schabowski je ušao u povijest kao čovjek koji je riječima srušio Berlinski zid. Sve do svoje smrti 2015. Günter Schabowski nikome nije dao precizan i konkretan odgovor na pitanje - je li on tog povijesnog dana slučajno pogriješio ili je ipak svjesno sabotirao ideju da se stanovnicima istočne Njemačke dozvole putovanja, ali uz obaveznu putovnicu i vizu, što ne bi dovelo do pada Berlinskog zida niti do rušenja čitave istočne Njemačke.
Njegovu povijesnu izjavu već u 19:17 sati prenijeli su gotovo svi zapadnonjemački mediji koje su pratili i mnogi stanovnici istočne Njemačke te je ona poput bačene snježne grude pokrenula nezaustavljivu lavinu - tisuće građana istočnog Berlina istog je trenutka krenulo prema granici sa zapadom. Mase ljudi koje su istog dana željele prijeći u zapadni dio doslovno su preplavile šest graničnih prijelaza pa su se graničari, koji tada još nisu dobili službeni nalog da puštaju ljude u zapadni Berlin, našli pod nevjerojatnim pritiskom koji je sa svakim satom postajao sve veći. Točno u 22 sata i 45 minuta zapovjednik prijelaza na Bornholmer Straße, Harald Jäger, naredio je graničarima da podignu rampe, otvore prijelaze i propuste ljude iz istočnog u zapadni Berlin. S druge strane zida građani istočnog Berlina dočekani su ovacijama, uz šampanjac i cvijeće, a dirljive snimke susreta do tada razdvojenih obitelji i prijatelja obišle su svijet. Nakon 28 godina istočni Nijemci više nisu željeli čekati niti dan pa su istog tog 9. studenoga 1989. golim rukama, čekićima i krampovima počeli doslovno rušiti omraženi zid.
Prvi mu je udarac te večeri zadao mladi 28-godišnji kirurg Stefan Brandes koji je rođen iste godine kada je sagrađen Berlinski zid. Pred očima naoružanih čuvara Stefan se kod Brandenburških vrata popeo na zid i udario u njega čekićem te ga je tako prvi simbolično počeo rušiti. Nakon zaglušujuće tišine iz nepomične se mase tada izdvojila i jedna žena iz istočnog dijela te je i ona krenula prema zidu. - “Hoću na zapad, pustite me na zapad, hoću preko zida”, očajnički je zavapila. Atmosfera je tada eksplodirala - Nijemci s istoka doslovno su se bacili na zid, a zapadnjaci su ih vukli preko. Bio je to trenutak u kom je Berlinski zid postao prošlost. U samo tri dana oko 3 milijuna Nijemaca iz istočnog dijela zemlje iskoračilo je iz izolacije i posjetilo Zapadnu Njemačku.
Uvertira u promjene u Njemačkoj započela je par godina prije samog pada Berlinskog zida, s početkom kraja 'Željezne zavjese'. Samo četiri godine prije tog događaja na čelo SSSR-a došao je Mihail Gorbačov koji je 1987. potaknuo korjenitije reforme - 'Glasnost' za veću slobodu medija i oslobođenje kulture od političke stega te 'Perestrojku' čiji je cilj bio restrukturiranje gospodarskog i političkog sustava. Te reforme dovele su i do velikih promjena u politici Kremlja prema komunističkim državama Europe. Iste godine ispred Brandenburških vrata američki je predsjednik Ronald Reagan poručio: "Gospodine Gorbačov, srušite ovaj Zid!".
Promjene su se istovremeno događale i u Mađarskoj gdje je uklonjeno 240 kilometara bodljikave žice uz granicu s Austrijom te u Poljskoj gdje je u ljeto 1989. slomljen monopol vlasti komunista, a u parlament su ušli predstavnici oporbe. Promjena u Njemačkoj koja je uslijedila nakon tih 'uvertira', prošla je mirno, bez ijednog ispaljenog metka. Gotovo u svim socijalističkim zemljama ti su procesi također prošli gotovo 'bezbolno', no u Rumunjskoj to nije bio slučaj. Demonstracije koje su dovele do pada komunističkog režima jedine su u istočnoj Europi završile eskalacijom nasilja i krvoprolićem. Stradalo je više od 1000 ljudi, a predsjednik Rumunjske koji je od 1965. bio i komunistički vođa te zemlje, Nikolaj Čaušesku i njegova supruga Elena pogubljeni su na Božić 1989. godine.
Samo godinu dana nakon pada Berlinskog zida 3. listopada 1990., pokrajine nekadašnje Istočne Njemačke pristupile su Saveznoj Republici Njemačkoj. I dok se s jedne strane Njemačka nakon pada Berlinskog zida i službeno ponovno ujedinila, socijalističke države istoka Europe počele su se jedna za drugom raspadati, što je otvorilo put za njihovo kasnije pridruživanje Europskoj uniji.
Otvorili ga na litici s pogledom na raj, a danas je ruševina: Kako je propao najpoznatiji hotel u državi
Otvori KEKS Pay
