U jednom biografsku tekstu o slavnom branitelju Ane Magaš piše da Marko
Marinović, dotad garnizonski pravnik u JNA, 1972. godine "dobiva posao
pomoćnika tužitelja u Okružnom javnom tužilaštvu u Zadru", gdje će biti
do 1977. Za neobaviještenog čitatelja taj podatak jedva da išta znači.
Ali tko te godine ima u političkom pamćenju, mogao bi naslućivati čime
se, među ostalim, to tužiteljstvo bavilo.
Bile su to godine najžešćeg progona "hrvatskih nacionalista", a
zadarsko Okružno javno tužilaštvo podnijelo je jednu od
najmonstruoznijih optužnica u ondašnjoj državi - optužnicu protiv
šesnaestorice "terorista", od kojih će neki biti osuđeni na kazne
zatvora duže od deset godina. Dugogodišnji stanari zloglasne Stare
Gradiške sjećaju se danas iznimne Marinovićeve tužiteljske revnosti na
suđenju za "nedjela" koja sa svojim fantastičnim dimenzijama prelaze u
komiku.
U scenariju "neprijateljske djelatnosti" šesnaestorice bili su čak i
Ujedinjeni narodi. "Cilj" je bio izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije, a
osim potpore UN-a, sredstva su obuhvaćala - atentate na tadašnje
rukovodioce (Bakarića, Blaževića, Dragosavca, Vrhovca...), napade na
zatvore i oslobađanje političkih zatvorenika (Đodana, Veselice),
povezivanje sa stranim veleposlanstvima, emigracijom, rušenje tvornica
i hidroelektrana (Peruča, Orlovac), nabavu oružja (preko Ancone),
otmice djece radi ucjene, pljačke, ispisivanje parola ("Savka",
"Tripalo", "NDH"), raspačavanje brošura s "neprijateljskim sadržajem",
kao što su djela "ustaše Dominika Mandića", i tako unedogled.
Potkraj osamdesetih godina najčitanije novinsko štivo bile su
ispovijesti političkih zatvorenika, no izuzmemo li određene
zadovoljštine koje su ti ljudi dobili, samostalna hrvatska država
ostavila je sve do danas netaknutom i nerazgrnutom nadublju tamu
jugokomunističkog vremena, iz koje je izišao i Marinović kao "ugledni
odvjetnik".
Kako piše u spomenutom biografskom tekstu, kad mu je žena Ingrid
Antičević-Marinović u Račanovoj vladi postala ministrica, pomoćniku
tužitelja iz sedamdesetih godina "ured je procvjetao: Marinoviću su
hrlili klijenti iz cijele Hrvatske računajući na to da će uz takvog
advokata, muža ministrice pravosuđa, proći bolje u svojim sporovima."
Kad čitamo što je sve taj odvjetnik učinio u slučaju Magaš, te kad se
upitamo koliko on cijeni svoju klijenticu, svoj odvjetnički posao,
odvjetništvo uopće, svoje kolege, društvo i državu u kojoj živi i radi,
možemo se upitati koliko je kao pomoćnik zadarskog okružnog tužitelja
cijenio ljude i državu Jugoslaviju koju je štitio. Možda će moj odgovor
nekoga iznenaditi - koliko je cijenio ondašnje jugoslavensko, jednako
toliko cijeni sadašnje hrvatsko društvo. Spomenuta optužnica protiv
šesnaestorice na isti je način branila ondašnju državu kao što je
Marinović branio Anu Magaš.
Pogaženo pravo onda u zaštiti "klijentice" Jugoslavije, pogaženo pravo
danas u zaštiti klijentice Magaš. Ako je Marinović sada priznao kako je
braneći Anu Magaš zlorabio svoju odvjetničku vještinu, fantastika
zadarske optužnice iz 1974. godine bila je očito priznanje njezine
pravne ništavnosti. Ako je sada u novcu, bajoslovnom svotom, naplatio
obranu optužene, svoj tužiteljski posao u komunizmu naplaćivao je
karijerom.
Ako je sada javno oblatio svoju branjenicu, i politička optužnica
otprije tridesetak godina, skupa s cijelim sustavom kojem je pripadala,
bila je dokaz da je država Jugoslavija blaćenje prava, nacionalnog i
ljudskog dostojanstva, te da takva ne može opstati. Koliko je Marinović
iz one države kriterij u ovoj, toliko Hrvatska plaća ceh neraščišćenim
računima sa svojom prošlošću.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
