Izuzetna ekranizacija katastrofe u Černobilu koju upravo gledamo na HBO-u kao seriju Černobil, treba malo pojasniti. Boris Ščerbina i Valerij Legasov povijesne su osobe. Ulana Homjuk ipak nije. Komisija odobrena od strane Mihaila Gorbačova uključivala je sekretara za rudarstvo i energiju, zamjenika sekretara za zdravstvo, unutrašnje poslove, sekretarijata za srednje velike strojeve (Sredmah – i to je tada postojalo), vodstvo Ukrajine, zamjenik državnog tužioca, predstavnike sindikata energetske industrije, KGB i znanstvenike specijalizirane za područje atomske energije. I po ovome se savršeno jasno vidi da je Mihail Gorbačov ozbiljno pristupio problemu čak i ne znajući u prvom trenutku o kako se ozbiljnoj situaciji radi.
Ova se komisija u HBO-ovoj seriji vidi u nekoliko scena no u njima mahom komuniciraju Šćerbina, Legasov i Gorbačov pri čemu se nameće zaključak da su upravo Ščerbina i Legasov bile ključne figure što dalje sugerira i nastavak serije. I da i ne. Svakako su jedan i drugi imali važne uloge, no scenaristi su zanatski politički dio komisije stopili u lik Borisa Ščerbine prikazujući ga u seriji i nesposobnijim nego što jest bio, istina je da je ukrajinski političar ima velike zasluge u kontroliranju katastrofe. Znanstveni dio stopljen je u lik Valerija Legasova, no zbog osobne tragedije toj znanstvenoj komponenti dodan je lik Ulane Homjuk koja je personifikacija ostatka znanstvene ekipe uključene u komisiju, među kojima je, primjerice bio Armen Abagian, čelni čovjek ključnog moskovskog nuklearnog instituta Soiuzatomenergo. Sretno rješenje za seriju jer uključivanje još likova umanjilo bi prikaz dramatičnosti događaja kao i dodatno zakomplicirala pojašnjavanje njezinih uzroka i posljedica.
Ugledni britanski karakterni glumac Jared Harris kojega znamo, primjerice, iz Terrora snimanoga i kod nas, sjajno je protumačio lik Valerija Legasova, gdje je on personifikacija napora znanstvene zajednice da uvjeri političko vodstvo o kakvoj se katastrofi radi. Sve to u seriji funkcionira dosta dobro, no tek trebamo pričekati kraj da vidimo je li do kraja vjerodostojno prikazan lik Valerija Legasova čija je sudbina doista tragična. Na početku prve epizode vidimo kako sam sebe snima na magnetofonske trake, odnosno arhivira svoje viđenje događaja u Černobilu. U vrijeme dok čitate ovaj tekst, vidjeli ste i scenu u kojoj u Ulana Homjuk koju tumači Emily Watson, otkriva kako Dijatlov i Brjukanov nisu mogli biti isključivi krivci za katastrofu jer dizajn RBMK reaktora naprosto ima pogrešku.
Znanstvenik do srži, Felgasov je odmah iznio namjeru da o tome izvijesti kako bi se problem kao i potencijalne buduće katastrofe riješile. U komisiju je Legasov imenovan kao zamjenik direktora Instituta za atomsku energiju Kurčatov u Moskvi. Bio je oženjen i imao dvoje tada već odrasle djece. S 49 godina čekao je vrhunac svoje karijere koju je strpljivo gradio kako bi dospio do vrha sovjetske znanosti. Dobio je sve osim jedne državne nagrade za znanosti te je očekivao da će ga imenovati direktorom Instituta Kurčatov nakon što se umirovi njegov šef, Anatolij Aleksandrov koji je već zašao u osmo desetljeće. Legasov je imao i adekvatno zaleđe, bio je sin jednog od partijskih ideologa. I sam je bio uvjereni komunist i politički sasvim 'na liniji'. Živio je u luksuznoj liniji iz koje je do posla mogao pješice, a takav život dozvoljavao mu je da slobodno vrijeme posveti skijanju, tenisu ali i pisanju pjesama.
I sam je za situaciju u Černobilu saznao tek na redovitom partijskom sastanku ujutro 26. travnja, nije znao previše o atomskim reaktorima, ali uskoro je stigla uredba da se priključi novoformiranoj vladinoj komisiji da bi praktično odmah nakon njezina sastavljanja stigao na mjesto nesreće. Ono što je tamo vidio duboko je potreslo njegovo povjerenje u sovjetski sustav i socijalizam. Nevjerojatna nesposobnost dužnosnika na terenu prije je svega za to zaslužna. Uz to, za boravka u Černobilu primio je visoku dozu radijacije koja je naštetila njegovu zdravlju. Pokušaji da promijeni nešto u okoštalom sovjetskom znanstvenom sustavu stajali su ga karijere, ubrzo i više od toga.
Kako se u seriji i vidi, Legasov doista jest bio ključni član Gorbačovljeve komisije koji je donosio ili sugerirao ključne odluke kako bi se izbjeglo ponavljanje situacije u nekom drugom reaktoru tipa RBMK. Nije se libio o svemu govoriti i javno kao i svojim kolegama znanstvenicima te je inzistirao da se Pripjat odmah evakuira. Nakon što je sve bilo gotovo, Legasov je na posebnom sastanku Međunarodne Agencije za Atomsku Energiju IAEA u Beču prezentirao točan i iskren izvještaj o tome što se zapravo dogodilo. Koliko je to bilo moguće zbog pritisaka sovjetske politike. Nikako nije bilo mogućnosti da se prizna tehnička pogreška u konstrukciji reaktora nego se sve moralo svaliti na ljudsku pogrešku.
Ni takav izvještaj IAEA-i nije dobro sjeo još živućem sovjetskom sustavu. Legasov je spomenute trake snimio dvije godine nakon katastrofe u kojima je iznio dotad nepoznate činjenice navodeći cenzuru uzrokovanu pritiskom političkog sustava koji je upozoravao da je iznošenje takvih detalja kršenje sovjetski državnih tajna iz područja atomske energije. A radilo se o tajenju grešaka u dizajnu reaktora ali i o prethodnim nesrećama u drugim centralama koje su ukazivale na to da postoje problemi. Legasov je zbog toga postupno diskreditiran u znanstvenoj zajednici sve do točke kada je smijenjen s mjesta u Institutu Kurčatov i praktično iz njega izbačen kada je takvu odluku donijelo znanstveno- tehnološko vijeće instituta glasujući 129-100. To je bilo konačno razočaranje za Legasova koji polako nestaje iz sovjetskih medija, ali ne i iz misli sovjetskog naroda koji ga drži istinskim herojem tragedije koju je on spriječio da ne bude još i većom.
Sustav je bio nemilosrdan, jedino Valerij Legasov nije dobio Orden rada od cijele komisije za savladavanje krize u Černobilu iako je jedini odbio rotaciju iz improviziranog stožera komisija nedaleko centrale zbog čega je i zaprimio povećanu količinu radijacije. Na kraju je počinio samoubojstvo dvije godine i jedan dan nakon nesreće objesivši se u stubištu zgrade gdje mu je bio ured a nakon što je završio snimanje svojeg iskaza na magnetofon. Ni jedan izvještaj u sovjetskim medijima nije ga ni spomenuo, kamoli da je istaknuo njegovu važnost u sprečavanju dalje katastrofe niti se pojavljivao na javnim raspravama i tiskovnim konferencijama na kojima se o svemu raspravljalo. Izvještaji u smrti nisu, pak, objavili niti način na koji je umro niti mjesto gdje se to dogodilo. Ipak, i Gorbačov i ostatak vodstva Komunističke partije objavili su osmrtnicu putem državne agencije TASS. No ona je spominjala njegov znanstveni rad, ne i njegovu ulogu u černobilskoj katastrofi.
Reakcije je, međutim, ipak bilo. Sovjetska je znanstvena zajednica ostala šokiranom Legasovljevom smrću, u vrlo je kratkom vremenu problem s RBMK reaktorima priznat i korigiran. No, nad njegovom smrti ipak ostaje sjena sumnje. Jer, osobni mu je pištolj pronađen na stolu, zašto bi znanstvenik odlučio da se ipak objesi? A to je učinio nadasve stručno, omča je bila profesionalno zavezana a koristio je čvrsto uže kakvo koriste penjači. Sutradan je konačno trebao prezentirati rezultate svoje istrage, no nije ga nikada završio. Tko zna, možda je doista bila istinita rečenica koju Jared Harris kao Valerij Legasov kaže Borisu Ščerbini u jednom trenutku serije odgovarajući što će se dogoditi ako previše ostanu izloženi radijaciji.
– Bit ćemo mrtvi za pet godina, bio je odgovor. Ipak, njegov je snimak ostao kod njegova stola te je kasnije korišten kao vjerodostojan izvor za više medijskih uradaka pa tako i za HBO-ovu seriju. No, kako Der Spiegel donosi u jednom velikom tekstu, važan dio te snimke nedostaje što cijelu stvar čini još zanimljivijom i misterioznijom. Pravda je barem donekle zadovoljena 1996. godine kada Boris Jeljcin posmrtno Valeriju Legasovu dodjeljuje Orden Heroja Ruske Federacije za hrabrost i herojstvo iskazano u istrazi katastrofe u Černobilu.
>> Sutra donosimo posljednji dio strašne istinite priče o Černobilu
Komunist i živio u luksuzu, to neide zajedno😂