Majske Poljane, selo pokraj Gline, ostat će, nažalost, upamćeno kao simbol prosinačkih potresa. Pet stanovnika ovog sela više nema... Ostali su pod ruševinama, u kućama koje su se urušile, koje izgledaju kao napolitanke. Božićne jele u ruševinama, fotelje, prozori, krov, grede, cigla, fotografije i izgubljeni životi, sve na istoj gomili. Prizor užasa.
Borislav Meandžija (72) smrt je izbjegao za – minutu. Stoji ispred posve urušene kuće i Večernjakovim reporterima govori:
– Spasila me kreditna kartica. Zamislite... – govori Boro.
Spasila ga kreditna kartica
Prvih mu susjeda, oca i sina Franje i Marija Tomića, više nema. Nema ni najboljeg prijatelja Dušana Bulata.
– Majske Poljane zatvorile su svoju posljednju stranicu. Mjestu je došao kraj. Kako sam se ja spasio? Izašao sam iz kuće trenutak prije potresa. Sasvim slučajno. I to me spasilo, inače ni ja sad tu ne bih s vama razgovarao. Govori da je netom prije katastrofe ispružio nogu preko kućnog praga.
– Do 12.15 gledao sam Dnevnik, pisao sam i neke pritužbe na račune... Klasičan umirovljenički dan. I morao sam po karticu, koja mi je nekoliko dana ranije ostala u bankomatu. Povukao je aparat. Nisam želio zakasniti, ljudi su me čekali da mi je vrate, i u 12.18 izašao sam iz kuće. Bacilo me na zemlju, valovi su me valjali po travi – govori.
Zavukao se nekako u razrušenu kuću, koja izgleda kao da je eksplodirala, da je u njoj detonirana bomba, te pokušao doći do dokumenata.
– Nisam uspio. I prvo što sam napravio bilo je to da sam nazvao svog prijatelja Gaju. Dušan Bulat, nadimka Gajo, nije mi se javio...
Nekoliko kuća dalje Borin prijatelj Gajo, 88-godišnjak, ostao je zarobljen, nije se izvukao. On i njegova nevjenčana supruga Dana Lemić ostali su pod ruševinama. Nju su, srećom, izvukli živu.
– Nju smo uspjeli spasiti, izvući je iz ruševina. Gospodina, nažalost, ne, on je ranije podlegao ozljedama, greda ga je stisnula... – govore heroji HGSS-a, dečki iz Novske koji su mrtve i ranjene izvlačili iz kuća.
– Gospođa je otprilike dva sata bila zarobljena, a kad smo je izvukli, bila je dezorijentirana i pitala nas je: “Gdje mi je čizma?” – govore junaci.
Da nisu došli sa spasilačkim psom Thorom, koji ju je pronašao, tko zna što bi se dogodilo.
U Majskim Poljanama za susjede Dušana i Danu kažu:
– Kakva je to ljubav bila... On je ranije ostao bez supruge, ona bez svog čovjeka i našli su se.
U spašavanju su sudjelovali i belgijski ovčar Jazzy te border colli Baltazar.
– Susjeda iz kuće do pronašli smo pod ruševinama, bio je dva koraka do izlaza... Nije uspio – govore susprežući suze.
Dario Tomić (32), policajac iz Gline, izgubio je i oca i brata.
– Tata Franjo bio je domar u srednjoj školi u Glini. Ljetos je, taman na rođendan 4. lipnja, otišao u mirovinu. Bavili smo se pčelarstvom, imamo više do 200 košnica. Imali smo i OPG. Sve ovo što vidite bilo je, do jučer, naše. Sada više ničega nema... A brat Mario bio je pravosudni policajac. Mene je spasilo to što sam bio u smjeni.... – kaže Dario. Iznad kuće pronašao je rasjed.
GALERIJA Tužni prizor u Majskim Poljanama: Pas čeka svoga gazdu, no on se neće vratiti...
– Točno je udarilo gore na cestu i prešlo preko kuće. Gore susjeda Dušana te naše. Pet je žrtava samo u našem selu – govori u ovim teškim trenucima.
Na drugom kraju sela, pred kućom Jurkovićevih, potpuno sravnjenom sa zemljom, gori svijeća.
Susjeda kaže:
– Muž, žena, sin i snaha bili su u kući. Snaha je izašla na dvorište, vješala je veš. Tad je udarilo. Vatra iz kamina zapalila je kuću, čuli su se vriskovi. Odjednom se stvorilo desetak mještana koji su rukama i nogama otkopavali obitelj iz dvokatnice. Velika je kuća bila, bilo je puno materijala. Majku i sina uspjeli su spasiti, a oca Milu nisu, on je ostao unutra... – govori susjeda.
Pod ruševinama je ostao i susjed Darko Kožić. Selo od 120 stanovnika je uništeno. Nijedne kuće nema u koju bi se moglo ući.
– Boli me ruka jer sam pala kad je zatreslo. Bila sam u kuhinji, i nije se to činilo kao potres, već kao kataklizma. Ma kakav potres. Užas! Ljuljalo me, valjalo, nisam se mogla dići sa stola, a kamoli izaći... Nekako sam se spasila. I znate, ovo je selo bilo divno. Došla sam ovdje nakon mirovine, iz Zagreba sam. Prekrasni ljudi, divna priroda, mir. Sve dok nije zatutnjalo. I sad je, čini se, sve gotovo – govori susjeda ne otkrivajući ime.
Nešto dalje, bračni par Kukoleća noć je proveo u automobilu. Kao i svi.
– U ratu smo znali tko napada i kako se braniti. Ovdje smo nemoćni – govore na ulazu u Majske Poljane supružnici Mara (62) i Branko (72) Kukoleća.
Njihova kuća, iako relativno nova, stradala je teško. Ispod sela prošao je potres i doslovce sve razorio.
– Noć smo proveli u automobilu na njivi. Dizel je, srećom bilo je goriva, pa smo se mogli ugrijati. Sad kažu da će nam do noći stići kamp-kućice, koje će svima u selu kranovima staviti ispred kuća ne bi li bili na topolom. Bilo je teških noći u našim životima, imamo mi godina, više se ni ne sjećamo kako smo se upoznali kao mladi, ali ova noć... Ta je bila grozna. Užas. Još su nas ujutro u automobilu novi potresi ljuljali. Osjećali smo se kao da smo na moru – kaže Mara.
Jeste li spavali išta?
– Ni oka nismo sklopili.
Što vam može pomoći?
– Crijep, bilo što da možemo pokriti krov kuće. Da ne kisne... – govori Branko.
Rat poslije rata
U selo su stigli volonteri, većinom navijači, hitna, policija, vatrogasci, HGSS, koji su pomagali u raščišćavanju kuća.
– Živim u Majskim Poljanama od 1974. I nikad nisam vidjela toliko automobila u selu. Iz Šibenika, Vukovara, Zagreba, Virovitice... Došli su pomoći. Ne znam tko su ti mladići i što su, ali žele nam pomoći. Hvala im... – dodaje Mara. Vraćamo se u Glinu, noć pada. I ovdje grad vida svoje rane. Radi se, popravlja, promet nekako funkcionira. Skuplja se pomoć i dogovara tko će gdje provesti noć.
– Rat poslije rata – opisuje kroz što su prošli gradski vijećnik Dražen Pejaković (34).
– Kao i Zagrebu, trebat će godine da obnovimo Glinu.
Što treba gradu?
– Šatora ima. Hrane, koliko čujem, ima. Trebaju nam statičari, inženjeri i kranovi...
Noć pada, tlo i dalje podrhtava. Lagano, ali podrhtava. Mira nema. A ovi ljudi, ljudi iz Majske Poljane, ostali su zaista bez svega.
– Imam kaput i ključeve automobila. Samo to. I nadam se da će nam stići mobilne kućice. Da imam na što sjesti... Idem vidjeti kako ću se prijaviti, koga pitati, moram se snaći. Sam sam... – govori pred noć Boro Meandžija, čovjek s početka teksta:
– Živ sam, sad da vidimo dalje.
VIDEO Na ulazu u selo Pecki na cestu se srušila kamena stijena
Dogodile su se tragične, grozne stvari u Hrvatskoj. Potres je porušio objekte, odnio živote ljudi, ali i nešto veličanstveno, iskreno i ljudski se dogodilo i događa. Ujedinjeni smo u pomoći nastradalima. Iz svih krajeva Hrvatske, iz mnogih zemalja smo se ujedinili i pomažemo. Gledajući sve te tužne sudbine naših postradalih sugrađana ne mogu ne osjetiti ponos koji mi probude svi ti ljudi koji dolaze, donose sve potrebno, pomažu i nesebično sudjeluju u pomoći. Registarske oznake iz cijele Hrvatske, Njemačke, Švicarske, Austrije... Tamo smo gdje treba! To je snaga čovjeka, to je vrijednost naroda. Mog, čovjeka, mog naroda! Ponosan sam na tebe Hrvatska!