Koliko je bila “pravedna” odluka kardinalske komisije o podjeli imovine u Dajli, najbolje govore ugovori do kojih smo došli, a kojima je Porečko-pulska biskupija kupovala dijelove samostanske zgrade, okolne kuće i zemljište koji su postali njihovo vlasništvo, a koje su benediktinci htjeli “pravedno podijeliti” s njima.
U ime Porečke biskupije ugovore je zaključivala tvrtka Benedikt d.o.o., kojoj je vlasnik biskupija, župa Dajla i austrijska biskupija Linz, a potpisivao ih je predsjednik uprave Benedikta d.o.o. porečki ekonom vlč. Lino Zohil. Zajedničku su tvrtku osnovali kako bi u samostanskim zgradama napravili objekt za hendikepirane koji bi dolazili na ljetovanje i rehabilitaciju u adekvatnim uvjetima.
“Convenzione” iz 1975.
No ključno pitanje u slučaju Dajla jest: gdje je uporište benediktincima da polažu pravo na vlasništvo u Dajli? Na njega su odvjetnici Porečko-pulske biskupije odgovorili čitavim nizom činjenica, poput one da je benediktinskom samostanu iz Dajle 1947. odlukom Kotarske agrarne komisije u Bujama oduzeto poljoprivredno imanje od 461 hvata, s tim da im je ostala zgrada samostana, dvije zgrade, dvije štale i oko šest hektara oranica i voćnjaka. Međutim, ta je imovina konfiscirana presudom Općinskog (vojnog) suda u Kopru. Za razliku od hrvatskih svećenika, koji ostaju u Hrvatskoj, benediktinci bježe u Italiju i biskup porečki dr. Nežić 1966. na teritoriju bivšeg samostana osniva župu sv. Ivana Krstitelja u Dajli, koja je po kanonskom pravu, u crkvenom smislu, pravni sljednik benediktinskog samostana, koji se ugasio 1948. nakon odlaska benediktinaca.
Ipak, 1975. godine benediktinski samostan iz Praglie podnosi biskupu Nežiću “convenzione”, neku vrstu sporazuma o najmu ili zakupu za imovinu koja im je konfiscirana (samostan, zgrade, voćnjak i šest hektara poljoprivrednog zemljišta). Prijenos je namijenjen novoformiranoj župi Dajla, a u tom convenzioneu navedeno je da je za ostalu imovinu zatražena naknada, koju će benediktincima iz Praglie isplatiti Italija. Na župu Dajla prenosi se, dakle, samo konfiscirana imovina (za koju se neće tražiti naknada), jer se nadaju da će im biti vraćena zemlja i zgrade, kako bi se jednog dana mogli vratiti, pa se sporazum s biskupom Nežićem zaključuje na 29 godina.
Župa Dajla, kao pravna nasljednica benediktinskog samostana, 1994. traži povrat 30 hektara poljoprivrednog zemljišta, što i dobiva, a kada je na snagu stupio Zakon o denacionalizaciji, traži povrat ukupno oduzete imovine, pa joj se vraćaju 382 ha zemljišta.
Između 2000. i 2002. župa Dajla prodaje oko 180 hektara toga zemljišta kojem je otad ona vlasnik, no kako 2002. Zakon o denacionalizaciji predviđa povrat imovine i strancima, benediktinci traže svoju imovinu. Pritom uz zahtjev prilažu izjavu da su dobili 1,7 milijardi lira od Italije za oduzetu imovinu (461 ha odlukom KAK Buje iz 1947.), što prvostupanjski sud u Bujama odbija, a u tijeku je upravni spor pa nijedna strana sada, zapravo, ne zna čija je to imovina.
Benediktinci tada kreću s nagodbom sa župom Dajla tvrdeći da im je odšteta bila premala i dogovoreno je da im pripadne 180 ha zemljišta koje je slobodno, o čemu su potpisali ugovor s biskupom Milovanom 18. svibnja 2006.
Jednominutna suspenzija
No, očito nezadovoljni dogovorenim, benediktinci krše dogovor i 21. lipnja 2006. podižu tužbu, a proces je još uvijek u tijeku u Bujama. Nakon toga 2008. pokreću i crkvenu arbitražu jer su očito nezadovoljni raspletom događaja i potežu svoje snažne veze u Vatikanu, koje su bile toliko jake da su čak i papu Benedikta XVI. izmanipulirale da na jednu minutu suspendira porečkog biskupa, kako bi sporazum o “kapitulaciji” potpisao drugi biskup i benediktinci došli do onoga što su si zacrtali.
Još dva sata do završetka smjene portirčiću?Izdržat ćeš nekako.