Oku treba vremena da se navikne na nove pojave u svome vidokrugu, a glavi da ih prihvati. Ne sklapaju se ni u graditeljstvu sva prijateljstva na prvi pogled. U arhitekturi postoje puno veći dokazi od Dinamova stadiona da nije uputno žuriti i rušiti neku građevinu prije nego što je sagrađena. Kad se gradio Eiffelov toranj, od nezadovoljnoga pariškoga građanstva dobio je samo privremenu uporabnu dozvolu, dok ne završi Svjetska izložba, pa će ga vlasti srušiti. Ruglo Pariza pretvorilo se s vremenom u njegovu ljepoticu: tko se ne popne na Toranj, taj nije bio u Parizu. Možda to, u malome, doživi i "Bobanov stadion", na koji se digla kuka i motika prije nego što je bačena prva lopata. Preživi li kritiku koja, u osnovi, izražava strah od novoga i drukčijega, možda će na buduće tribine dolaziti sadašnji protivnici koji prerano otpisuju projekt koji bi Zagreb svrstao u avangardu sportske arhitekture i razlikovao ga od Münchena i njegove Arene. Malim sredinama nije strano da obožavaju ono što nemaju, a ne cijene ono što mogu imati.
Nitko nema strpljenja stati na loptu, dobro sagledati problem i razmisliti što bi Zagreb izgubio originalnim rješenjem, a što bi dobio ovom ili onom kopijom
Otvori KEKS Pay
