Tko to u Hrvatskoj zaziva građanski rat

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. LJUBAN AMIDŽIĆ, sin Petra, rođen 15. 10. 1943. g. u Gornjoj Vrijesci 2. RAJKO ANIČIĆ, zv. \"Liška\", sin Save, rođen 6.12. 1959. g. u Staroj Krivaji 3. ŽELJKO BOSANAC, sin Tome, rođen 5. 6. 1954. g. u Velikim Bastajima 4. JOVAN CAREVIĆ, sin Srđana , rođen 18. 8. 1950. g. u Pivnici 5. VELJKO DUJANOVIĆ, sin Lazara, rođen 15. 3. 1961. g. u Batinjanima 6. RANKO DŽELAJLIJA, sin Sretena, rođen 13. 7. 1959. g. u Batinjanima 7. VLADO GATARIĆ , sin Jove, rođen 7. 6. 1949. g. u Dujakovici , općina Banja Luka, BiH 8. TOMO LEGEN, sin Dušana, rođen 10. 11. 1954. g. u Velikoj Klisi 9. KOSTA MALIVOJEVIĆ, sin Rade, rođen 7. 1. 1963.g. u Blatnici, općina Teslić 10. MILAN MIRKAJLOVIĆ, zv. \"Kečka\", sin Dušana, rođen 10. 4. 1952. g. u Staroj Krivaji 11. PETAR RONČEVIĆ, sin Petra, rođen 17. 4. 1951. g. u Koreničanima 12. VELJKO STJEPANOVIĆ, sin Blagoja, rođen 2. 2.1959. g. u Pakranima 13. MILAN ŠARČEVIĆ, sin Nikole, rođen 16. 3. 1954.g. u Ratkovici 14. DMITAR ŽARKOVIĆ, sin Dušana, rođen 4. 2. 1952. g. u Koreničanima 15. DARKO CRNOBRNJA, sin Ranka, rođen 24. 3. 1967. g. u Novoj Krivaji 16. TIHOMIR DRAIĆ, sin Petra, rođen 30. 5. 1965. g. u Virovitici 17. SAVO DRAGULA, sin Save, rođen 12. 4. 1956. g. u Pakracu 18. VLADIMIR KEZELE, sin Antuna, rođen 25.9.1958. g. u Borovi 19. LJUBIŠKO KRAGIĆ, sin Jovana, rođen 10. 9. 1955.g. u Bastajskom Murkovcu 20. VELJKO MARIĆ, sin Rade, rođen 2. 2. 1968. g. u Bastajskim Brđanima 21. ZORAN MARKOVIĆ, zv. \"Vjeverica\", sin Vojislava, rođen 1. 1. 1968. g. u Virovitici 22. SINIŠA PLAVŠIĆ, sin Milana, rođen 4. 1. 1972.g. u Virovitici 23. ZDRAVKO POZNIĆ, sin Dušana, rođen 9. 12. 1962.g. u Virovitici 24. MILAN REKIĆ, zv. \"Mišo\", sin Gojka, rođen 6.2. 1961. g. u Bastajskim Brđanima 25. STEVO REKIĆ, sin Marka, rođen 1. 4. 1949. g. u Virovitici 26. DANIJEL VRAČARIĆ, sin Petra, rođen 17.9.1969. g. u Virovitici 27. MILAN ŠOPALOVIĆ, zv. \"Šop\", sin Blagoja, rođen 1. 5. 1963. g. u Španatu 28. MILORAD ŽESTIĆ, sin Živka, rođen 1. 11. 1965.g. u Grdenici 29. SAVO ŽARKOVIĆ, sin Radoslava, rođen 9. 1. 1965. g. u Pakracu 30. ALEKSA DŽELAJLIJA, sin Ljubana, rođen 5.4.1949. g. u Donjoj Vrijesci 31. CVETO POZNIĆ, sin Pere, rođen 9. 10. 1964. g. u Virovitici 32. BORISLAV BOGDANOVIĆ, sin Milana, rođen 4. 5. 1967. g. u Daruvaru 33. RANKO ŽARKOVIĆ, rođen 25. 3. 1952. g. u Batinjanima 34. MILOŠ BOSANAC, sin Pave, rođen 25. 6. 1951. g. u Daruvaru 35. NEDELJKO KOSANOVI Ć, zv. «Kos», sin Steve, rođen 26. 4. 1964. g. u Ličkom Novom Selu VRIJEME POČINJENJA DJELA: kolovoz – prosinac 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su počinili sljedeća djela: 1) a) 27. rujna 1991. g. uhitili su Vladu Paljevića, Ivana Goluba, Ivana Đerđi i Pavla Tršeka, odveli ih u zatvor u Đulovac, da bi potom bili ubijeni b) 1. studenog 1991. g. u Velikom Miletincu odveli od kuće Stjepana Gelenčira i lišili ga života c) 19. studenog 1991. g. u Vukovju ispred kuće Mije Novakovića iz vatrenog oružja ustrijelili Miju Novakovića, Ivku Novaković i Šteficu Kopriva, d) krajem studenog 1991. g. u Koreničanima usmrtili Milenka i Ivku Fabijanec, e) 12. prosinca 1991. g. u Miokovićevu usmrtili Jakova i Anđu Bijelić, Jagu Prša, Alfreda i Anu Salutner, te Jelku Asak i Nikolu Bosanca, f) 14. prosinca 1991. g. u Dobroj Kući usmrtili Miru Paripović i Savku Bogdanović, 2) Milan Mirkajlović, Vladimir Kezele, Siniša Plavšić, Milan Šopalović, Milorad Žestić i Nedeljko Kosanović su koncem rujna 1991. g. Boška Budimliju vezali za stablo, tukli različitim predmetima, prijetili mu da će mu uhititi članove obitelji, da bi nakon 35 dana bio razmijenjen, 3) Kosta Malivojević, Vladimir Kezele, Zdravko Poznić i Savo Žarković su 18. kolovoza 1991. g. uhitili Ankicu i Antu Smilčić, odveli ih u zatvor u Đulovcu, a Kosta Malivojević i Vladimir Kezele zlostavljali su Antu Smilčića prijeteći mu vatrom i stavljajući mu pištolj u usta, te nož pod vrat, 4) Vladimir Kezele i Cveto Poznić su koncem kolovoza 1991. g. uhitili u Đulovcu Ivana Bodiša gdje su ga prilikom ispitivanja tukli komadom drveta da bi 2. 10. 1991. g. bio razmijenjen za drugu osobu, 5) Milorad Žestić je u tijeku rujna 1991. g. uhitio u Đulovcu Antuna Ilovača i sproveo ga u zatvor u Đulovcu gdje je bio vezan, svakodnevno tučen, uslijed čega je zadobio tjelesne povrede, 6) Kosta Malivojević je 22. rujna 1991. g. u Gornjoj Cjepidlaki naložio Ivanu Haluseku da legne na pod i onda mu kraj glave pucao iz naprave za ubijanje stoke, 7) Savo Dragula, Vladimir Kezele, Veljko Marić, Milan Rekić i Stevo Rekić su 23. rujna 1991. g. opkolili kuću Ivana Gelera u Velikom Miletincu, te kuće Pere i Mirka Matijević, otvorili vatru iz automatskog oružja, kojom prilikom su ubijeni Ivica Geler, Pero Matijević i Marica Perišić, da bi potom Ivana i Slavicu Geler uhitili i odveli u zatvor u Miokovićevo gdje je Ivan Geler zadržan pet dana, tučen, gažen, čupani su mu zubi i rezana koža po rukama 8) Tihomir Drajić je 19. rujna 1991. g. u Malom Miletincu u kući Zlatka Bucifala vršio premetačinu po kući, a Zlatka Bucifala izudarao je kundakom puške, nanijevši mu tjelesne povrede 9) Darko Crnobrnja, Zoran Marković i Danijel Vračarić su 7. studenog 1991. g. u Bastajskim Brđanima zaustavili na cesti Zlatka Rakasa i Mirka Mužara, te potonjeg udarali kundacima pušaka i ispalili prema njemu rafal iz automatske puške te ga ranili u lijevu nogu, 10) Ljubiško Kragić i Aleksa Dželajlija su 13. studenog 1991. g. u Donjoj Vrijeski na kuću Josipa Prugovečkog, otvorili vatru iz vatrenog oružja, ranili Josipa Prugovečkog i ubili Slavka Prugovečkog 11) Jovan Carević, Kosta Malivojević, Borislav Bogdanović i Ranko Žarković su 14. listopada 1991. g. u Daruvarskim Mlinovima uhitili Josipa Kolačeka i odveli ga u zatvor u Đulovcu, gdje su ga Jovan Carević i Kosta Malivojević više puta tukli pendrekom, trožilnim kablovima i maltretirali na druge načine 12) Rajko Aničić, Jovan Carević i Kosta Malivojević su u rujnu 1991. g. došli pred kuću Franje Blažana u Đulovcu te pozvali ukućane da iziđu, a kada su ovi to učinili Rajko Aničić je iz automatske puške ispalio rafal prema Nadi i Franji Blažanu, te Milanu Blažanu te ih ubio, dok je tom prilikom ranjena Franka Smiljčić, 13) Miloš Bosanac je 24. kolovoza 1991. g. u Vrbovcu uhitio Rudolfa Valečića i odveo ga u zatvor u Bijelu, a poslije toga se nije vratio kući i o njemu se ništa ne zna, 14) Milan Šopalović i Milorad Žestić su 15. rujna 1991. g. u Đulovcu uhitili Ivana Kolara i Antu Tutića, odveli ih u zatvor u Đulovcu gdje je Milan Šopalović u više navrata tukao Antu Tutića različitim predmetima tako da mu je slomio dva rebra, 15) Jovan Carević, Vladimir Kezele i Cveto Poznić su 10. rujna 1991. g. u Jasenašu uhitili Stevana Solara i Jovana Cvikića, odveli ih u zatvor u Miokovićevo gdje su ih više dana svakodnevno tukli pendrecima, trožilnim kablom i kundacima pušaka, 16) Jovan Carević je 7. rujna 1991. g. sa grupom neidentificiranih naoružanih osoba u Đulovcu u kući Franje Zmegača sjekirom i nožem zadao ovome povrede od čega je odmah umro, da bi nakon toga zapalili njegovu kuću, 17) Jovan Carević, Kosta Malivojević i Milan Mirkajlović su 18. kolovoza 1991. g. u Đulovcu uhitili Mirka Zebića, Đuru Blaževića i Ivana Kesericu, odveli ih u zatvor u Bučje, a oni se kasnije nisu vratili kućama, niti se na bilo koji način javljali.

Porazom sila osovine prestala je postojati i NDH, 8. svibnja 1945.Samo zahvaljujući Titu i partizanima nije nestala i Hrvatska,a poslije Hercegovaćko-ustaškog zuluma.I to smeće zločinačko nas je opet dovelo do propasti i opet će nas crveni spašavati.Nadam se da će sada biti još crvenij.Banda će bježat u Paragvaj kao što im je poglavnik pobjego,samo što će vratiti sve što su pokrali.Majke im ga...

Srbi, Orjunaši i Hrvati boljševici opet izazivaju, vrijedjaju i ponizavaju strpljivi i mirni hrvatski narod. Ništa nisu naučili... \"Boj se onog tko je viko bez golema mrijeti jada.\"

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. ŽELJKO ĆUJO, sin Luke i Marije, rođen 4. lipnja 1963. g. u Bjelovaru 2. NIKOLA MACURA, sin Đure i Milice, rođen 15. 05.1963. g. u Erveniku 3. ALEKSANDAR PRIBJEGOVIĆ, sin Gojka i Koviljke, rođen 3. 7. 1968. g. u Pakracu MJESTO POČINJENJA DJELA: Mali Grđevac VRIJEME POČINJENJA DJELA: 30. listopada 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su prilikom svog povlačenja s područja Malog Grđevca, ispred društvenog doma 30. listopada 1991. g., usmrtili civile Ivana Jandrića, Ernesta Nemeta i Šandora Nađa, koje su držali kao taoce. INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. SLOBODAN BOSANAC, sin Dragana i Jele, rođene Borojević, rođen 17. 3. 1968. godine u Somboru, s tadašnjim prebivalištem u Slatini, Kreminac 55 MJESTO POČINJENJA DJELA: područje sjevernog Papuka VRIJEME POČINJENJA DJELA: srpanj - prosinac 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je u vremenskom razdoblju od početka srpnja pa do 15. prosinca 1991. godine u selima na sjevernim obroncima Papuka nakon što je osnovana oružana formacija 12. slavonske udarne brigade pridružena sastavu banjalučkog korpusa JNA, u cilju, ne samo nasilnog rušenja državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske, već i odvajanja tog teritorija i stvaranja srpskog državnog i čistog etničkog prostora do zamišljene zemljovidne linije Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag, kao jedan od pripadnika \"Specijalnog voda\" pri komandi na čijem je čelu bio Zoran Miščević počinio sljedeća djela: dana 14. kolovoza 1991. godine u poslijepodnevnim satima u Voćinu, u hotelu \"Voćin\" maskiran povezom preko lica bez ikakvog povoda i razloga uhitio poslovođu hotela Branka Ilića koji je odveden prema lageru Sekulinci i za kojeg se od tada više ništa ne zna, dana 19. kolovoza 1991. godine u Voćinu, u Policijskoj stanici Voćin, nakon što su tamo došli pozvani na razgovor Ante Šimić i Ivica Dorić, uvedeni su u posebnu prostoriju gdje ih je zajedno s ostalim pripadnicima \"Specijalnog voda\" tukao palicom, rukama i nogama po čitavom tijelu, tražeći od njih da kažu gdje imaju skriveno oružje, kojeg oni nisu niti imali, kojom prilikom su Ante Šimić i Ivica Dorić zadobili mnogobrojne krvne podljeve po čitavom tijelu i glavi, istoga dana nakon što je uhićen Ivan Vučeta , koji je kamionom iz Slatine dovozio kruh u Voćin, bez ikakvog povoda i razloga, tijekom čitavog dana tukao ga s ostalima, palicom, rukama i nogama po čitavom tijelu i glavi kojom prilikom je isti zadobio mnogobrojne krvne podljeve, dana 22. kolovoza 1991. godine u Macutama, nakon što su bili zaustavljeni Franjo Dorić, Krešimir Dorić i Darko Božičković,koji su došli svojim automobilima u kojima su bile njihove porodice, uhitili Franju Dorića, Krešimira Dorića i Darka Božičkovića i priveli ih u dvorište obližnje kuće gdje su ih udarali zavezavši ih lisicama i stavivši im poveze na oči, nakon čega su odveženi u prostorije Policijske stanice Voćin, a zatim na lager Sekulinci, gdje su zatvoreni u jednu baraku, da bi istog dana zamijenili Darka Božičkovića za brata Zorana Miščevića, Teodora Miščevića, dok su Franjo Dorić i Krešimir Dorić zatvoreni u jedan kontejner gdje su ih svakodnevno tukli, prijetili im, ostavljali su ih bez hrane i vode, gurali im u usta cijev pištolja i pušaka i prijetili da će ih ubiti i tada \"škljocali\" na prazno i oštricom noža na prsima im izrezali znak križa, da bi ih krajem mjeseca rujna pustili na slobodu potpuno psihički i fizički slomljene s višestrukim prijelomima rebara. dana 26. kolovoza 1991. godine u Humu, bez ikakvog razloga i povoda, osim što se radilo o stanovnicima hrvatske nacionalnosti, uhvatio Dragu Jurića i Franju Banovca i ugurao ih u kamion, te odvezao na lager Sekulinci, gdje su držani preko mjesec dana s povezom na očima i rukama vezanim lisicama u metalnom kontejneru, tukli ih, morili žeđu i glađu, da bi dana 29. rujna 1991. godine Drago Jurić bio pušten kući potpuno psihički i fizički slomljen, dok je Franjo Banovac kasnije ubijen i njegov leš nađen je 25. ožujka 1992. godine pored potoka \"Gutnoga\" u blizini lagera Sekulinci, dana 4. rujna 1991. godine u selima Balinci, Četekovac i Čojlug, učestvovao u akciji kojom je zapovijedao Borivoje Lukić, a kojom prilikom je izvršeno granatiranje sela i stanovništva, oštećen i uništen veći broj kuća i druga nepokretna i pokretna imovina, tako da se stanovništvo dalo u bijeg, kojom prilikom je lišeno života više osoba i to: Franjo Sabo, Marko Sabo, Marija Matičić, Zlatan Pinčar, Josip Tone, Terezija Troha, Milan Mlakar, Ivan Biškupić, Juraj Borovac, Ika Biškupić, Rozika Vlatković, Mijo Lovrinac, Josip Butorac, Ivan Rukavina, Marko Rukavina, Manda Rukavina, Nikola Mandić i Ivica Biškupić, dana 8. prosinca 1991. godine oko 12,00 sati u Humu zajedno s drugim pripadnicima Specijalnog voda\" pod izlikom traženja skrivenog oružja i radio-stanica, a nakon izvršene pretrage kuća i drugih prostorija gdje nisu mogli pronaći traženo, iz kuće Marijana Đuzela u Humu kbr. 128, prijeteći upotrebom oružja istjerali na dvorište sve ukućane, te na jednu stranu odvojili žene i maloljetnu djecu kao i starije osobe, dok su na drugu stranu odvojili Jozu Đuzela i druge muškarce, da bi nakon toga žene s djecom i Marijana Đuzela otjerali u jedan kombi i odvezli u Policijsku stanicu u Voćin, gdje su ih zatvorili u posebnu prostoriju, ispitivali, prijetili im da će ih pobiti i zaklati i to sve do večernjih sati, a onda su tako nastavili sutradan, do večernjih sati, pri čemu su odrasli kao i njihova djeca bili u strahu i neizvjesnosti za svoj život zbog upućivanja prijetnji da će ih sve pobiti i poklati, dok su Jozu Đuzela već nakon što su ga na dvorištu odvojili posebno u stranu, započeli udarati kundacima pušaka, rukama i nogama po glavi i čitavom tijelu, prijeteći da će ga ubiti i iskasapiti, nanijevši mu tom prilikom brojne krvne podljeve na glavi i tijelu, izbivši mu dva zuba sjekutića što je sve bilo protivno, posebno odredbi čl. 3. st. 1 toč.4 Ženevske Konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 4. st. 2 Protokola II, čije odredbe zabranjuju nasilje nad žrtvom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, osobito ubojstva i okrutno postupanje, kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji drugi oblik tjelesne kazne, dakle je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, civilno stanovništvo protuzakonito zatvarao, nečovječno s njim postupao, mučio, primjenjivao mjere zastrašivanja i terora, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.

OKRUŽNI SUD BJELOVAR Istražni odjel : istražni sudac Zdravko Stanić BJELOVAR Dana 9/10. travnja 1993. godine na Zavod za sudsku medicinu dopremljeni su posmrtni ostaci osoba pronađenih u predjelu Bukovice između sela Lončarice i Rastovca. Radi se o sumnji da posmrtni ostaci pripadaju civilima koji su u kolovozu 1991. godine zarobljeni od agresorske vojske i srpskih odmetnika, te nakon mjesec dana ubijeni. 12 pronađenih lubanja sa prikazom strijelnih ozljeda. Sve ulazne strijelne rane locirane su na zatiljnom dijelu glave. Na dvije lubanje nađeni tragovi ozljeda ( lubanja broj 1. i lubanja broj 12. ) 1. BILOVIĆ MILAN Identifikacija je izvršena na osnovi dokumenata koji su nađeni u smeđoj lisnici u odjeći. Radi se o računu Croatia osiguranja, te potvrdi o registraciji traktora sa vlastoručnim potpisom. 2. GRDIĆ MARTIN Identifikacija izvršena prema odjevnim predmetima i to vesti i hlačama, te prema remenu hlača. 3. LEKŠIĆ IVAN Identifikacija izvršena na osnovi visokih gumenih čizama presavinutih sara u gornjem dijelu, vunenih čarapa te vesti. 4. MIHALINA ZDRAVKO Identifikacija izvršena prema vesti. 5. ŠPIRANEC VLADIMIR Identifikacija izvršena prema puloveru, smeđoj sandali i sivoplavih štofanih hlača. 6. JAN IVAN Identifikacija izvršena prema crnim poluvisokim radničkim cipelama, čarapama, vesti i satu. 7. LOVRENC VLADO Identifikacija izvršena na osnovi veste. 8. LOVRENC ŽELJKO Identifikacija izvršena na osnovi crne muške cipele sa visokom petom. 9. SRAGA MILAN Identifikacija izvršena prema muškim čizmama sa patent zatvaračem sa unutarnje strane i debeloj vesti smeđe boje. 10. SRAGA STJEPAN Identifikacija je izvršena prema zelenim radničkim hlačama sa tregerima i sivog pulovera s V izrezom. 11. KOTARAN MATEJ Identifikacija izvršena na osnovi starog prijeloma na srednjem dijelu desne natkoljenične kosti. 12. LJUBIČIĆ DAMIR Identifikacija je izvršena prema plavoj trenirci, vesti i cipeli.

pravedni. čak su i proroci sa Tare o vama zapisali: Biti će to vrijeme kada će srpske majke i sestre lijegati sa sotonom i rađat će rod kakvog ne biješe od kad je svijeta i vijeka i još će unucimaa trnuti zubi od grožđa što ga jednoše nijhovi djedovi i svi će vikati \"ja nijesam srbin, ja nijesam srbin\" No neki debelokošci se nikad postidjeti ne će!

05.02.2011. u 18:58h utatica je napisao/la: pravedni. čak su i proroci sa Tare o vama zapisali: Biti će to vrijeme kada će srpske majke i sestre lijegati sa sotonom i rađat će rod kakvog ne biješe od kad je svijeta i vijeka i još će unucima trnuti zubi od grožđa što ga jednoše nijhovi djedovi i svi će vikati \"ja nijesam srbin, ja nijesam srbin\" No neki debelokošci se nikad postidjeti ne će! _________________________________________________________ Pa kad su budale i kad se nisu naučili živjeti kao svi normalni ljudi. Ali što drugo očekivati od kopiladi vlaško-tursko-srpske pasmine.

. . .jadnice, mi se kroz TUPSONA netrebamo dokazivat........mi u HRVATSKOJ imamo nešto što je tebi i tvom plemenu strano.....KULTURU.. . . .

Prije nego nastavim sa srpskim zločinima, evo za vlaško-tursko-srpskog četnika kamocemo91.... alias peniz.... alias ja_sam_PICCOLO..... alias Pravedni: Thompson ♪♫♪♫ Lijepa Li Si ♪♫♪♫ Kad se sjetim suza krene, Zamirišu uspomene Svake stope rodnog kraja I narodnih običaja. Prepoznah ljepotu tvojuoju Što probudi ljubav moju. Kad sam s tobom srce moje Kuca jače, veliko je. Oj Zagoro, lijepa li si, Slavonijo, zlatna ti si, Herceg-Bosno, srce ponosno. Dalmacijo, more moje, Jedna duša a nas dvoje. Pozdrav Liko, Velebita diko. Kad Neretva k moru krene, Ti se tada sjeti mene. Mojoj pjesmi budi tema, Za sve one kojih nema. Ajde, Istro i Zagorje, Podignimo sve tri boje. Zagrlimo se pred svima, Neka vide da nas ima. ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

bua ha ha ha evo javljaju da i oporba u Smrdogradu želi prijevremene izbore bua ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha

pravedni. .ebo te savaštrbac. Gonite se u p3materine preko Drine. Povedite i PravDu sa sobom.

05.02.2011. u 18:52h Drug Stari je napisao/la: hahaha....ovaj miš Dujmovic je puko skroz. on priziva gradjanski rat i Hrvatsku na nogama ne shvacajuci da ce takovi kao on biti prvi smrvljeni pod tim nogama ako do toga dodje. _______________________________________________________________ Evo Evo se javio i stara partizančina sa jednom nogom u grobu, a koji je ubijao Hrvate 40-tih. Budala ne vidi da su danas Hrvati naoružani, pa da ti smrdljivi boljševici, a i četnici više nemaju šanse boriti se protiv Hrvata. Bljesak i Oluja su dokazali što čeka smrdljive hrvatske neprijatelje.

Nastavak srpskih ratnih zločina: INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 5. LJUBOMIR LONČAR, sin Petra i Sofije rođene Lakić, rođen 18.10.1958. god u Biljanima Donjim, općina Benkovac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička ulica 9. MILADIN MITROVIĆ,, sin Gavre i Gospave, rođen 05.03.1943. god. u Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 191 13. RAJKO BLAZIĆ, sin Milana i Božice rođene Gajić, rođen 1936. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 189 18. GAVRO PEDIĆ, sin Save i Cvjetke rođene Božanović, rođen 24.07.1934. god u Gornjoj Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 187 22. JOVAN KOROLIJA, sin Marka i Boje rođene Vujasinović, rođen u Ivoševici, općina Knin, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 170 24. BRANKO VOJNOVIĆ, sin Marka i Ane rođene Ljiljak, rođen 29.10.1938. god u Lađavici, općina Nova Gradiška, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 170 27. DRAGIŠA CANCAREVIĆ, sin Nikole i Ljube rođene Ilić, rođen 08.12.1961. god. u Vukovaru, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 177 32. RAJKO VUKOVIĆ, sin Boška i Smilje rođene Lukić, rođen u Kokanoviću, općina Vlasenica, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 258 36. MILAN JOVANOVIĆ, sin Pere i Cvijete rođene Stanković, rođen 10.02.1941. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 163 39. RADOSLAV JOVANOVIĆ, sin Pere i Cvijete rođene Stanković, rođen 16.11.1950. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 140 43. DUŠAN RADEKA, sin Spasoja i Perse rođene Lakić, rođen 30.05.1939. u Biljanima Gornjim, općina Benkovac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 138 48. MILE SAVIĆ, sin Luke i Rose rođene Mišić, rođen 02.04.1962. god. u Pavkovićima, općina Vlasenica, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 145 53. MILOMIR PEDIĆ, sin Stanka i Stake rođene Vidović, rođen 19.11.1942. god. u Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 139 57. NEDO LAZIĆ, sin Rajka i Ljube rođene Pejić, rođen 12.02.1952. god. u Priluku, općina Zavidovići, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska b.b. 59. MILOVAN VIŠEKRUNA, sin Nikole i Mitre rođene Ustić, rođen 23.05.1953. god. u Vukovaru, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska 18 63. MARKO RADIĆ, sin Todora i Milke rođene Jeremić, rođen 22.06.1935. god. u Zelini Gornjoj, općina Gradačac, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska 14 67. MILOŠ ŽABARAC, sin Makse i Petre rođene Ignjić, rođen 11.11.1949. god. u Srednjoj Slatini, općina Gradačac, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Vlasinska 8 MJESTO POČINJENJA DJELA: Borovo Naselje VRIJEME POČINJENJA DJELA: 04. srpnja 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su nakon što su pristupili nelegalnim vojnim formacijama tzv. Republike srpske krajine, dana 4. srpnja 1991. god. u Borovom Naselju, u Ličkoj, Kozaračkoj, Staroj banijskoj i Vlasinskoj ulici otpočeli pucati iz vatrenog oružja, te ispaljivati tromblonske mine i bacati ručne bombe. Nakon što su u namjeri da uspostave red stigli pripadnici ZNG-a i MUP-a RH imenovani su pružili otpor i na njih počeli pucati iz svih oružja, a kojom prilikom je teško ranjeno više osoba od kojih su neke i podlegle ranama. Time su imenovani počinili kazneno djelo oružane pobune protiv RH. GOSPIC 0001 INFORMACIJA SAVO JURASOVIĆ, pukovnik bivše JNA, \" komandant\" gospićke vojarne, uoči rata premješten u IKM ( istureno komandno mjesto) na području Plitvica, gdje po uzoru na nekadašnju 6. ličku formira tzv. \" lički korpus \". Pod njegovim zapovjedništvom učinjeni su mnogi ratni zločini nad Hrvatima iz Slunja, koreničkog, gračačkog i ostali dijelova Like.Za svoje\" zasluge\" tijekom agresije na Republiku Hrvatsku unapređen je u čin general pukovnika. Protiv njega se također vodi postupak zbog ratnog zločina protiv civilnog pučanstva. STEVO OBRADOVIĆ, pukovnik bivše JNA i profesionalac u riječkom korpusu kao i Jurasović , poslije povlačenja toga korpusa premješten je isto u IKM (istureno komandno mesto ), na Plitvicama. Jedan je od komandanata napada na Liku zbog čega se protiv njega vodi kazneni postupak za ratni zločin protiv civilnog pučanstva. Prema dostupnim informacijama nalazi se u mirovini, a živi u Srbiji. SIMO ŠIJAN, nekadašnji direktor PPK\" Velebit\" , uoči rata je sustavno opljačkao poduzeće, vozni park i trgovine koje su bile dostupne na cijelom području Like. Tijekom rata bio je politički i \" poduzetnički\" vrlo učinkovit, te politički vrlo aktivan kao delegat u samoproglašenoj tzv.\" Krajini\", ali i u to vrijeme i vlasnik poljoprivredne zadruge u Gračacu, te član tzv. \" vlade\" zadužen za poljoprivredu. No, koliko je do sada poznato \"poduzetnička\" i politička karijera nekad moćnog gospićkog silnika tijekom rata je ubrzo potonula. DANE NARANDŽIĆ, tzv. novinar, bez škole, zvanja i ostaloga, ali nekadašnji \" rukovodilac \" član Omladinskog komiteta Saveza komunista, zet tada visokog funkcionera SKH, danas živi u Beogradu gdje je tijekom rata bio čelnik organizacije\" protjeranih novinara Srba \". Inače, jedan je od kako je dokazano\" razbijača\" spomen ploče, podignute u spomen hrvatskim žrtvama na gospićkom groblju Sv. Marije Magdalene 1991. godine nakon čega je pobjegao iz Gospića. Dr. NIKOLA VARIĆAK, osnivač i predsjednik glavnog odbora terorističkog SDS - a, za bivšu Općinu Gospić, jedan je od začetnika oružane pobune i \" balvan revolucije\" u Lici. No unatoč svim zamislima i njegov san o \"velikoj Srbiji\" nije se ostvario. Danas živi i radi u Novom Sadu. ŽELJKO STEVIĆ, diplomirani ekonomist, bivši direktor Ugostiteljskog poduzeća\" Jadran\" iz Gospića, bio je član glavnog odbora SDS - a za Gospić, a danas živi u Beogradu. Prema informacijama koje je tijekom rata prenosila radio postaja Gračac, radio je u nekakvom ugostiteljskom poduzeću. LJILJANA JELAČA, poslovođa prodavaonice\" Borac \"iz Travnika, poslovnice u Gospiću bila je jedna od najekstremnijih žena pri terorističkom SDS - u i tzv. gračačkoj brigadi na području Divosela. U rujnu 1993.godine u akciji Hrvatske vojske pod nazivom\" Medački džep \"poginula je od vlastite ručne bombe pokušavajući je baciti na pripadnike hrvatske vojske. RADE ČUBRILO , \" vojvoda\", besposličar, čelnik je i jedan od osnivača a potom i predsjednik terorističke organizacije SDS -a za Raduč ( selo nedaleko od Gospića ). Bio je vrlo zapažen i aktivan na prijeratnim skupovima srpskih ekstremista, a istaknuo se kao organizator seoskih straža i barikada, pri čemu je u više navrata\" okrvavio ruke \'\'Tijekom srpnja 1991. godine masakrirao je pet civila Hrvata iz Lovinca. O NEKADAŠNJIM GOSPIĆKIM LOKALNIM MOĆNICIMA Podržavajući i slijedeći ideju i san o tzv. \" velikoj Srbiji\" , a promičući je kroz navodnu\" ugroženost \" , mnogi su gospićani srpske nacionalnosti digli ruku na svoj rodni grad i Republiku Hrvatsku. Napuštajući, u početku agresije na Gospić, kako su prvotno mislili grad u kojemu su rođeni i odrasli tek na dva do tri dana, ostavivši \"belim orlovima i vascelom srpskom junaštvu i raznim herojima i junacima\", pristiglim čak iz Beograda da obave svoj prljavi posao u najkraćem mogućem roku, bili su se sklonili na sigurno, kao i uvijek u duboku\" hladovinu \". No junačka obrana Gospića je izdržala i u najtežim kritičnim trenucima početkom rujna 1991. dok još nisu bile osvojene gospićke vojarne JNA te potpuno porazila u uličnim borbama\" bele orlove \" i ostale srpske \"dragovoljce, solunce i junake\". Gospić je bio slobodan, a san o \"velikoj Srbiji\" počeo je propadati. Gdje su bili i što su radili nekadašnji vladari Gospića? MILORAD LUKIĆ, nekadašnji predsjednik izvršnog vijeća Skupštine općine Gospić napustio je grad uoči rata. Potom je u Gračacu obavljao dužnost predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Gračac, što mu je trebala biti odlična preporuka za političku karijeru u Beogradu, koju prema postojećim saznanjima nikada nije ostvario. Danas živi u Beogradu, a neko vrijeme je obnašao dužnost jednog od \"funkcionera \"tzv. \"vlade SAO Krajine\". STEVO BASTA, jedan od mnogih sekretara općinskog komiteta Saveza komunista, višegodišnji načelnik gospićkog Odjela za poslove obrane, član raznoraznih komisija, odbora itd., nakon oslobađanja zaposjednutog dijela Gospića I sredinom rujna 1991. bježi u okolicu Udbine, ostavivši imanje i velebnu kuću sagrađenu sredstvima nekada popularnog\" zelenog plana \". U odmetničkim postrojbama brzo napreduje do čina majora, te 1991. uoči Nove Godine putem TV Beograda poručuje da će u novogodišnjoj noći popiti kavu u Otočcu. Neko je vrijeme proveo u nekakvom štabu paravojnih četničkih formacija , a onda kao\" zaslužan\" major prelazi u štab zloglasnog četničkog ličkog korpusa koji je sjedište imao u Korenici. Danas koliko je poznato također živi u Beogradu. RATNI ZLOČINI U LOVINCU 1991. Četnici su kao što je poznato 5. kolovoza 1991. godine ,jednim dijelom kao pripadnici raznih četničkih formacija na području Like, a dijelom kao pripadnici tzv. \" milicije SAO Krajine\" izvršili minobacački napad na Lovinac, ušli u selo palili kuće i gospodarske zgrade te odveli iz kuća mještane: Martina Katalinića, Juru Sekulića, Marka Pavičića, Ivana Ivezića i Martina Šarića nedaleko od Lovinca i tamo ih mučki ubili. Milana Sekulića ubili su još u selu nakon što su ga vezali. Ta su okrutna nedjela počinili: prvookrivljeni RADOSLAV ISAKA ČUBRILO, rođen 07.1954 u Liparu, Općina Kula, s mjestom prebivališta u Ploči, a zvali su ga \" Rade vojvoda; BOGDAN NIKOLE ŠOBOT, rođen 1970. u Raduču; MILORAD, DRAGANA, ČUBRILO ,tzv. \"Čačak \", rođen 1970. u Gračacu; MILORAD, MIRKA, ŽEGARAC , rođen 1965. u Raduču; PETAR HAJDUKOVIĆ zvani PEKO, rođen 1954. u Raduču; GOJKO MRKAILO, rođen 1931. u Raduču i BOGDAN ČUBRILO rođen 1929. u Raduču. Počinivši ova ubojstva prekršili su pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba, izvršili napad na civilno stanovništvo, koji je imao za posljedicu smrt više osoba, ubijali su civilno stanovništvo i uništavali imovinu. Postoji opravdana sumnja da su na taj način učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava te ratne zločine protiv civilnog stanovništva iz članka 142. preuzetog Kaznenog prava. Nakon što je Županijski sud u Gospiću sedmoricu četničkih zločinaca osudio na zatvorske kazne zbog ubojstva nedužnih civila iz Lovinca 5. kolovoza, Vrhovni je sud presudu ukinuo i vratio na ponovni postupak Zadarskom sudu.. Odvjetnik okrivljenih uložio je na presudu žalbu, koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio, te vratio slučaj na ponovni postupak, uz zahtjev da se okrivljeni ponovno saslušaju, kao i eventualno novi svjedoci. Čitav predmet upućen je zadarskom Županijskom sudu.

. . ..njam njam...dobra je bila vecera.....malo ribe sa gradela...salatica...casica crnog vina...... . ..njam njam... .

@Dujmovic \"Ali, netko vapi za tim scenarijem, zar ne? Kad SDP-ov jastreb Jovanović vrh HDZ-a zove zločincima, on zna što radi. Hoće li SDP kao sljednik SKH hapsiti i likvidirati kad dođe na vlast sukladno Jovanovićevim epitetima? Kad su zadnji put na ovim prostorima crveni nekog prozvali zločincem bez suda, to je značilo metak u glavu. Među ostalim, to je bio metak za ravno 38 novinara i za još dramatičniju brojku od 660 svećenika, da druge ne nabrajam\". ------------- ma ne boj se mišu. :) to je bilo davno i bila su to neka druga vremena. sada za govor mrznje mozes dobiti eventualno par godina uvjeta, a nikako metak...smrtna kazna je odavno ukinuta. aaaali, ono sto te sigurno nece mimoici to je LUSTRACIJA ! :)

REPUBLIKA HRVATSKA GOSP 0002 ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU Posl. broj: K-11/97-64 PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Matilde Krunić, kao predsjednika vijeća i Miroslave Jurjević, predsjednice suda, i sudaca porotnika Nikole Milinkovića, Josipa Bašića i Nikole Galac,kao članova vijeća, uz sudjelovanje Katice Radaković, kao zapisničara, u krivo predmetu protiv optuženih: I MIĆE DORONTIĆ i dr, zbog kriv. djela iz čIo 124. st. 1. OKZRH, povodom optužnice Vojnog tužiteljstva u Karlovcu broj: KT-370/93 od 30. rujna 1996. god, nakon održane glavne javne rasprave dana 14. listopada 1997. god, u prisutnosti županijskog državnog odvjetnika Pavla Rukavina, IV opt. MILANA BRAKUS i branitelja optuženika od I do VIII Stjepana Nikšić, odv. iz Gospića, dana 14. listopada 1997.god P r e s u d i o j e I opt. DORONTIĆ MIĆO, sin Steve, rođen 8.11.1950. g. u Otočcu, gdje i prebiva u Zalužnici bb, Srbin, držav. RH, sada nepoznata boravišta, II opt. BOROVAC DANE, sin Milovana,rodjen 28. 11. 196 0.g u Zalužnici, gdje i prebiva na kbr. 132, Općina OtoSrbina, držav. RH, sada nepoznata boravišta, III opt. HINIĆ RADE, sin Vaje, rođen 1. 01.1954. u Zalužnici, gdje i prebiva na kbr. 135, Općina Otočac, Srbina, držav. RH, IV opt. BRAKUS MILAN, sin Mane i Dare, r. Brakus, rođen 5.03.1953. u Zalužnici, gdje i prebiva na kbr. 57, Općina Otočac, Srbin, držav. RH, oženjen Milenom, otac dvoje djece starih 3 i 6 god, vojsku nije služio, sada u pritvoru od 30.travnja 1997. V opt. POPOVIĆ BRANISLAV sin Dušana rođen 12.05.1959. u Zalužnici gdje i prebiva na kbr. 140, Općina Otočac, Srbin, držav. RH, sada nepoznata boravišta VI opt. POPOVIĆ ĐURO, sin Vaje, rođen 01.02. 1958.u Zalužnici, gdje i prebiva, na kbr. 159, Općina Otočac, Srbina, držav. RH, sada nepoznata boravišta, VII opt. IVANČEVIĆ DARIVOJA, sina Budimira, rođen 01.12.1958. u Otočcu, sa prebivalištem u Karlovcu, Pokupska Luka kbr. 121, Srbina, držav. RH, sada nepoznata boravišta, VIII opt. MILINOVIĆ NEDJELJKO, sin Branka, rođen 18.04.1955. u Zalužnici, sa boravištem u Zagrebu, P. Markovca 5, Srbin, držav. RH, sada nepoznata boravišta k r i v i s u što su dana 28. lipnja 1993. god oko 15,00 sati u mjestu Zalužnica, Općina Otočac, nedaleko Hinić raskrsnice, kao pripadnici pobunjeničkih srbočetničkih paravojnih oružanih formacija, u trenutku kada su vidjeli da nailazi kamion hrvatske vojske, u kojem se nalazilo 11 nenaoružanih hrvatskih vojnika, protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba od 08. 06. 1977. g. iznenada otvorili vatru iz pješačkog naoružanja na taj kamion, želeći usmrtiti vojnike, kojom prilikom je smrtno stradao vojnik Refik Mahmuljin, dok su ranjeni Damjanović Slobodan, Mećavica Smajil, Osvaldić Zvonko, i Boško Radić, a svi preživjeli zarobljeni i odvedeni u logor, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubili i ranili neprijatelja koji nema sredstava za obranu, čime su počinili kriv. djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja, označeno i kažnjivo po čl.124.st.l.OKZRH, pa se temeljem čl. 124. st. 1. OKZRH o s u d j u j u I opt. DORONTIĆ MIĆO, II opt. BOROV.AC DANE, III opt. HINIĆ RADE, IV opt. BRAKUS MILAN, V opt. POPOVIĆ BRANISLAV, VI opt. POPOVJĆ ĐURO, VII opt. IVANČEVIĆ DARIVOJ i VIlI opt. MILINOVIĆ NEDELJKO na kaznu zatvora u trajanju od 10 /deset/ godina svaki. IV opt. BRAKUS MILANU, temeljem čI. 45. OKZRH u kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 30. travnja 1997. god do 14. listopada 1997. god i nadalje. Temeljem čl. 90. toč. 3. ZKP optuženici od I - VIII solidarno će snositi troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.944,50 kn /dvije tisuće devetsto četrdeset četiri kune i pedeset lipa/. Temeljem čl. 100. ZKP oštećenik Miroslav Nikolić sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje se na građansku parnicu. Obrazloženj e Vojno tužiteljstvo u Karlovcu optužnicom broj: KT-370/93 od 30. rujna 1996. god optužilo je I Dorontić Miću, II Borovac Danu, III Hinić Radu, IV Brakus Milana, V Popović Branislava, VI Popović Djuru, VII Ivančević Darivoja i VIII MIlinović Nedjeljka, zbog kriv. djela protiv čovječnost međunarodnog prava - protupravnim ubijanjem i ranjavanje neprijatelja, označeno i kažnjivo po čl. 124. st. 1. OKZRH. Temeljem čl. 2. st. 1. Uredbe o stavljanju izvan snage uredbi iz oblasti pravosuđa, Vojni sud u Karlovcu predao je, a Županijski sud u Gospiću preuzeo je ovaj krivični predmet. Optužnicom se inkriminira optuženicima da su dana 28. lipnja 1993. god, oko 15 sati, u mjestu Zalužnica, Općina Otočac, nedaleko Hinić raskrsnice, kao pripadnici pobunjeničkih srbočetničkih paravojnih oružanih formacija, u trenutku kad su vidjeli da nailazi kamion Hrvatske vojske, u kojem se nalazilo 11 nenaoružanih hrvatskih vojnika, protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti. žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba od 8. 06. 1997. god, iznenada otvorili vatru iz pješačkog naoružanja na taj kamion, želeći usmrtiti vojnike, kojom prilikom je smrtno stradao vojnik Refik Mahmuljin, dok su ranjeni Damjanović Slobodan, Mećivica Smail, Osvaldić Zvonko i Perić Siniša, a svi preživjeli zarobljeni i odvedeni u logor. Na glavnoj raspravi održanoj dana 14. listopada 1997. god županijski državni odvjetnik u činjeničnom opisu optužnice umjesto imena Perić Siniša stavio je ime Boško Radić. Nakon, provedene glavne rasprave zastupnik javne optužbe ostao je kod optužnice za sve optuženike navedene u optužnici od I - VIII. U skladu sa rješenjem ovog suda broj; K-11/97-20 od 12. lipnja 1997. god optuženicima Dorontić Mići, Borovac Dani, Hinić Radi, Popović Branislavu, Popović Đuri, Ivančević Darivoju, Milinović Nedjeljku suđeno je odsutnosti. IV opt. Milan Brakusu svojoj obrani na glavnoj raspravi naveo je da ostaje kod svoje obrane koju je dao na glavnoj raspravi dana 23. lipnja 1997. god i na glavnoj raspravi dana 28. kolovoza 1997. god. IV optuženik u svojoj obrani naveo je da je da se kritičnog dana 28. lipnja 1993. god nalazio na položaju u zaseoku Hinići, selo Zalužnica. Straža je organizirana pred kućom Borovac Milovana. Zajedno s njim na straži su se nalazili 6 stražara i 2 zapovjednika. Zapovjednici su bili Popović Branislav, koji je bio komandir čete cijele Zalužnice i Dorontić Mićo, koji je bio komandir odjeljenja, te stražari Hinić Rajko, Popović Milan, Ivančević Darivoj, Milinović Nedjeljko, Hinić Milan i Brakus Milan. Popović je omogućio zbog mirnog stanja tih dana da ne treba straže u vrijeme ručka, koji se servirao u voćnjaku 20 metara udaljeno od mjesta gdje su bili na straži. Tu su sjedili. Oko 15 sati k njima osmorici dolazi Borovac Milovana Dane, koji je prišao komandirima i rekao \"je li vi vidite kamion koji se i čuje, a dolazi od pravca Rajkovića,\'\' što je od njih po njegovoj procjeni udaljeno oko 1 km i 100 200 metara. Između punkta koji su oni držali u selu Zalužnica, zaselak Hinići, i punkta \"Rajkovići\'\' kojega su držali pripadnici Hrvatske vojske nalazilo se područje \"ničije zemlje\", na koji su dolazili mještani hrvatske i srpske nacionalnosti radi obrade zemlje. Ovaj kamion je bio uočljiv, jer tim dijelom ceste od početka rata rijetko kad bi prošao koji auto. Siguran je da ni jedan auto nije tuda prošao, niti osobni niti teretni. Na riječi Borovac Milovana Dane Popović je rekao da nešto nije u redu, a na to je Dane odgovorio da je vozilo vojno i maskirno. Ppopović, Dorontić i Dane otišli su tih 20 metara do mjesta gdje se nalazi stražarsko mjesto. Oni su uz sebe imali oružje i to Borovac i Popović automatske puške, a Dorontić je imao kao mali mitraljez. Ostali su ustali i uzeli puške, ali su tu stali, jer im je Dorontić rekao da tu ostanu do daljnjeg naređenja. Između sebe su govorili da je možda vozač tog kamiona pogriješio put. Vidio je da je Popović digao automatsku pušku prema kamionu, koji je tada bio udaljen cca 170 metara, te je počeo rafalno pucati, dok su Dorontići Dane pucali pojedinačno paljbom. Nakon toga Popović je potrošio municiju, utrčao je u spavaonicu, i uzeo \"osu\", te je izletio preko. ceste i ispalio iz nje u kamion, koji se nalazio na udaljenosti od oko 100 metara i kretao se malom brzinom pred zaustavljanje. Iz kamiona nije bilo pucnjave. Svi ostali su gledali prema njima i vidjeli su da je \"osom\" pogođeno u zadnji blatobran desnog kotača. Cesta je na tom dijelu položena koso, pa je postojala mogućnost za takav pogodak. Hinić Milanu, Rajku i njemu učinilo se da je iz kamiona ispao čovjek na cestu. Borovac Dane je ispalio \"zolju\", koja je pogodila ispod motora kamiona u cestu, te je čuo kada je on rekao da je promašio. I dalje se pucalo i to Dorontić pojedinačno, koji im je rekao da pogledaju cestu iz pravca Otočca da ne bi upali u zasjedu, te da pogledaju i preko polja da ne ide vojska. Rajko je pogledao i rekao da nema nikoga, te su svi bili mirniji i sigurniji, pa je vjerojatno vozač kamiona pogriješio put. Dorontić je zatim rekao da vidi hrvatske vojnike koji su iskočili na suprotnu bočnu stranu kamiona u žito i u kanal koji se tu nalazi. Popović je tada naredio da i oni odu u zaklon, te da se čuvaju zolja i metaka. On je otišao u prostorije kuće u kojoj su spavali, jer su zidovi bili debeli, pa je smatrao da su dovoljno zaštićeni. Popović je ostao iza kuće sa Dorontićem. Ostali su otišli, neki u stariji,a neki u noviji rov, koji su se tu nalazili. Naišla su dva vozila UNPROFOR-a iz pravca Otočca. Dorontić je naredio da se prestane sa pucanjem, a Popović je rekao da treba spriječiti hrvatske vojnike da idu prema grmečima i da dođu do boljeg zaklona. Nakon toga Popović unosi u prostoriju gdje su spavali mehanizam kojim je ispalio \"osu\". Krčeći mu put udara puškom u pragove koji su služili kao zaštita, tako da je iz puške ispao okvir i streljivo, odnosno okvir se od udara otvorio, pa su iz njega ispali municija i feder . Kamion UNPROFORA-a - džip je prošao bez zaustavljanja prema Vrhovinama. Dorontić mu je rekao da uzme bilo čiji drugi okvir i on je to učinio. Nakon toga je prošao i drugi auto UNPROFOR-a. Tada je stavio ruke sa jedne i druge strane usta i vičući u pravcu hrvatskih vojnika, da se predaju, jer da su iza njih mine. Mina ustvari nije bilo, ali je znao da će Popović telefonom zvati njihove snage koje su se nalazile na obližnjoj koti, na 100 metara iza njih, da otvore vatru. Nakon tog poziva dva vojnika izlaze iza zaklona i iza kamiona. Dorontić zove Popovića da ne zove kotu, jer da su se počeli predavati. Popović im je rekao da se predaju praznih ruku. Prva dvojica su tražila da se prestane pucati, što je i učinjeno. Do tada se pucalo pojedinačno. Čulo se pucanje i iz bunkera, ali on zbog mjesta na kome su se oni nalazili nije hrvatske vojnike mogao pogoditi. Nakon toga naišla je jedna grupa od trojice hrvatskih vojnika, a iza toga su izašla još četvorica tako da ih je na cesti bilo ukupno 9. Bili su udaljeni od njih 80 - 90 metara, odnosno, na toj udaljenosti bili su od Popovića, a od njih još 5 - 6 metara više. Vidio je na cesti da oni nisu naoružani. Na Popovićevu zapovijed da idu prema njemu i dignu ruke uvis, jedan je rekao da ne može dignuti ruku jer da je povrijeđen. Kada su prišli do Popovića, na njegovo pitanje odgovorili su da ima jedan ranjen i jedan mrtav vojnik. On je na to rekao da dvojica zadnjih odu po njih. Dorontić je pitao što imaju od naoružanja, te su dvojica odgovorila da nemaju ništa. Nakon njih također su dvojica rekla da nemaju ništa, a jedan hrvatski vojnik je rekao da ima prazan pištolj u kamionu. Dorontić je odredio njega i Hinić Rajka, te Popović Milana, da s tim vojnikom odu po pištolj. Oni su to i učinili, te su uzeli pištolj koji je bio prazan i dali ga Popoviću. U to su dvojica vojnika donijeli ranjenog vojnika, te je hrvatskim vojnicima na njihovo traženje data voda i zavoji. Jedan od vojnika pitao je Dorontića da li imaju vezu sa Perušićem putem telefona. Isti mu je odgovorio da telefonske veze nema. Dorontić mu je naredio da zarobljenike pregleda, te da se skinu. Skinuli su se najprije u majice, a kasnije su i njih skinuli. Nakon pregleda kod njih je pronašao samo 3 mala džepna nožića za osobnu upotrebu i nešto osobnih dokumenta. Popović im je naredio da uđu u prostoriju u kojoj su oni spavali, a njega je odredio da bude čuvar. Sa vojnicima je razgovarao, dao im je vode i dozvolio da zapale cigaretu. Također im je rekao da je sreća što su se predali, jer da bi inače sa kote bili potučeni. Pitao ih je otkuda idu, a oni su odgovorili da idu iz rezerve iz Perušića. Također ih je pitao da li ih je putokaz u Čovićima odveo k njima, te su se oni zagledali na te riječi i misli da su tada shvatili da su pogriješili. Tada im je rekao da su prvi u dvije godine koji su se tuda uputili. Pitajući od kuda su, a oni su odgovorili \"od Zagreba, Dubrave, Sesveta\" Tada je došao Srdić Milorad, tzv. \"brigadni bezbednjak\" i dva vojna policajca, te je Popović rekao da svi izađu van. Tamo im je Srdić naredio da se skinu u veš i stanu pred kuću. Pitao je gdje je poginuli vojnik. Naredio je Popoviću da nađe čovjeka i da doveze kamion HV-e pored saniteta, koji je također došao. Srdić je postrojio zarobljenike i rekao da unesu ranjenog i poginulog i da uđu u sanitet zajedno sa vojnim policajcem. Kamion je dovežen. Zarobljenici su sa sanitetom otpremljeni kako su čuli u ambulantu u Vrhovine, od tuga su otpremljeni u Korenicu, a zatim u Knin. Kamion HV-e je pregledan i u istom je pronadjeno oko 100 kom puščane municije i osobne stvari, torbe i drugo, nešto voća. Nikakvo oružje nije pronađeno u kamionu. Drugi dan se pričalo da su trojica zaslužna i to Borovac Dane, Popović i Dorontić, te da će dobiti 1.000 DEM nagrade. Nakon par dana k njemu ku6i je došao Dorontić i rekao mu da ga je Popović uvrstio u spisak za nagradu. Rekao mu je da tu nagradu nije zaslužio, odnosno to je on rekao, te da je on i Popović tome svjedok kada je prosuo municiju, te da ničim nije doprinio zarobljavanju vojnika osim što ih je spasio pogibije i pozvao ih na predaju. On mu je na to odgovorio da svašta priča i da već ima ime \"ustaški spasitelj\". On da mu je odgovorio \"neka imam\". Rekao mu je da će sutra doći general iz Knina, te da treba dati počasni pozdrav i raporte. Odgovrio mu je da o tome nema pojma i da on neće doći, te da ga kazni ako hoće. Sutra veče na straži je čuo da je bio general i da se radi o nagradi od 200 DEM, pretvorenoj u krajiške dinare. Taj dinar je stalno devalvirao i u toku jednog dana. VI opt. Popović Đuro nije bio prisutan kada je došlo do pucnjave na kamion HV-e, već je došao nakon zarobljavanja. Do predaje pripadnika HV-e došlo je nakon što su prošla vozila UN. Pucnjava se otvorila ali se nije pucalo gusto. Nije vidio oko sebe tragove pucnjave koja bi eventualno potjecala od strane pripadnika HV-e. Nakon što je uslijedio njegov poziv na predaju, prva dvojica su digla ruke. Pucnjava je nakon što su oni digli ruke trajala još kratko vrijeme. Popović je obustavljao pucnjavu, ali budući da su svi pucali pitanje je kako je tko čuo njegov glas. Zna da se pucalo iz rova, a ne zna tko je bila ta osoba koja se nalazila u rovu, međutim, ona je pucala duže od ostalih, nakon što su se ova dvojica već predali i digli ruke. Nije čuo da bi pripadnici hrvatske vojske pucali, a nije mogao vidjeti da li su imali oružje. Istakao je da nikada Hrvate nije smatrao neprijateljem, pa da je upravo na ovom okupiranom području Hrvatske maltretiran zbog druženja s Hrvatima. Nije pristupio niti jednoj srpskoj stranci, zbog čega je imao posljedica, te je bio primoran ići na prvu crtu, iako je bio vojno nesposoban. Navodi da nije prihvaćao politiku SDS-a ali da je bio u manjini i nemoćan da se suprotstavi. Dobro mu je poznata sva hrvatska povijest od 9. stoljeća pa nadalje sve do današnjih dana. Upravo iz tih razloga nije prišao SDS-u, jer je znao da Republika Hrvatska ima pravo na samoodređene i odcjepljenje. U vrijeme pred akciju \"Oluja\" napustio je položaj 3 - 4 sata prije akcije, te je prvi dezertirao. Od početka okupacije nije ništa oštetio, otuđio ili uništio od materijalnih dobara Republike Hrvatske. U dokaznom postupku provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka Miroslava Nikolić /L 157-158/, Slobodana Damjanović /L 158-160/, pročitan je iskaz svjedoka Mravinac Antona /L 190 i 122/, Tonković Mile /L 89 i 121/, Dujmović Petra /L 90 i 122/, Siniše Perić /L 117/, Boška Radić /L 119 i 120/, Izvršen je uvid u zapisnik o pregledu i obdukciji leša /L 25/, izvršen je uvid u zapovijed glavnog štaba. tzv. srpske vojske krajine komande 7. korpusa /L 39 i 40/, izvršen je uvid u zapisnik o rekonstrukciji događaja od 12. rujna 1997. god /L 133 do 135/, izvršen je uvid u fotodokumentaciju /L 137 do 150/, izvršen je uvid u situacijski plan /L 147 do 148/, izvršen je uvid u izvadak mape iz katastra ,/L 149/. Svjedok Miroslav Nikolić iskazao je da se dana 28. lipnja 1993. god u popodnevnim satima vraćao kući u Zagreb. Išlo je njih ukupno jedanaestorica hrvatskih vojnika. Vozili su se u kamionu HV marke \"Deutz\", maskirne boje i sa oznakama HV-a. On je upravljao kamionom, a kraj njega u kabini sjedila su dva vojnika i to Osvaldić i Perić. Ostali vojnici sjedili su na sanduku kamiona, preko koga je bila prebačena cerada, time da je ista bila na zadnjem dijelu kamiona podignuta. Kada su došli na punkt tzv. \"Rajkovići\" na kome se nalazila straža HV vidio je da se na jednom dijelu kolnika nalaze ježevi, a da je drugi dio kolnika slobodan. Također je uočio sa lijeve strane ceste, gledajući u pravcu Zalužnice da stoji straža HV. Usporio je vožnju kamiona, te je skoro stao i upitao je stražara da li je to put za Zagreb. Ovaj mu je odgovorio da jest i neka ide. Nije ga iznenadilo to što ga je stražar pustio da ide bez dokumenata, jer je iz iskustva znao da stražari na nekim punktovima traže dokumentaciju a na nekima ne. Krenuo je dalje, uvjeren da ide u pravcu Zagreba, ali je na udaljenosti od punkta možda oko 1 km ispred sebe udaljen oko 20_m ugledao balvan, koji je priječio prolaz cestom, jer se nalazio na sredini ceste, tako da se nije moglo proći. U momentu kada je ugledao balvan shvatio je da je pogriješio put i da se vjerojatno nalazi na privremeno okupiranom teritoriju. Kada je zaustavio kamion pokušao je otvoriti svoja lijeva vrata, međutim, odmah je započela pucnjava, najprije iz automatskog oružja koja je dolazila sa njegove lijeve strane i od naprijed. Zadobio je povredu nosa. Nije vidio nikakvu vojsku, jer je bila magla i vidljivost je bila slaba. Čuo je da Boško Radić govori da prestanu pucati i da se predaju. Međutim, pucnjava nije prestajala. Oni nisu odgovarali na pucnjavu, jer nisu imali iz čega, budući da kod sebe nisu imali nikakvo oružje, jer su išli kući na odmor. Kasnije je utvrđeno da je u kamionu pronađen samo jedan neispravan pištolj, tako da neprijatelj od njih nije doživio nikakvu kontrapaljbu. Kada je vidio sa koje strane dolazi pucnjava odlučio je zajedno sa ostalima u kabini izaći na desna vrata kamiona jer je vidio da se uz cestu nalazi nekakvo žito uz koje se mogao zakloniti. Njih trojica su izišli iz kabine i sklonili se u žito uz cestu. Boško Radić je govorio da prestanu pucati i da se predajemo. Pucnjava je i dalje trajala, a što se točno dešavalo sa ljudima koji su bili u sanduku kamiona ne zna, jer je od pucnjave bio u strahu. Ne može točno reći da li je čuo od neprijateljskih jedinica koje su ih napale poziv na predaju. Radić se prvi počeo predavati i već kada je izašao da se predaje i dalje se pucalo po njemu od strane neprijateljske vojske. Iza Radića su se predali i ostali koji su mogli izaći. Među prvima su bili on, Osvaldić i Ožeg. Kada su se predali na traženje neprijatelja otišli su po svoje ranjene i to po Slobodana Damjanovića i Mećivica Smaila. Radić je došao sam iako je bio ranjen. Nakon toga dovezen je kamion do mjesta gdje su se nalazili, tj. do kuće gdje su se nalazili njihovi položaji na cesti od Zalužnice prema Otočcu. Naredili su njemu i još jednom vojniku da sa kamiona skinu vojnika koji je smrtno stradao, a to je bio vojnik Refik Mahmuljin. Skinuli su ga sa kamiona i odnijeli u vozilo, kojim su kasnije svi odvezeni u pravcu Korenice. Od njih koji su bili nepovrijeđeni, ili manje povrijeđeni odvojili su vojnike koji su bili teže povrijeđeni i to Radića, Damjanovića, Mećivicu i Osvaldića. Skinuli su ih do gaćica, netko je bio bos, netko u čarapama, odnijeli su im novac, satove, lančiće. Nakon predaje kad su već bili ispred garaže došao je UNPROFOR ali mu oni nisu dali da priđu. Skinuli su ih iza garaže da se ne vide. Jedan njihov kapetan uzeo je od njih podatke i popisao ih, a nakon toga su ih natovarili u pincgauer i odvezli u pravcu Korenice. Ne može sa sigurnošću tvrditi dali je tamo bio IV optuženik, ali čini mu se da je bio i da je nosio bradu, ali ne može sa sigurnošću tvrditi, i misli da je ta osoba izvlačila iz džepova vrednije stvari. Njemu je tom prilikom oduzet sat \'\'Seiko\", zlatni lančić, 200 DEM i oko 300 HRD. Uzeta mu je osobna iskaznica, čekovna knjižica i sve što je imao u džepu. U Korenici su on i Tomislav Kalinić iznijeli iz auta tijelo smrtno stradalog vojnika i predali ga njima. Drugi dan oko 14 sati odvezli su ih u zatvor u Knin. Ističe da se na putu prema Zagrebu držao putokaza, po njegovoj procjeni neprijateljskih vojnika je bilo između 15 i 20. Kasnije kada su ih odvezli iza garaže i skinuli da ih je bilo manje i da su svi bili naoružani. Istakao je da je pucnjava na kamion počela nakon zaustavljanja kamiona. Također, dodaje da je najprije došlo do pucanja ubrzo nakon zaustavljanja kamiona. iz jednog projektila, a kasnije kad su već bili vani u žitu, da je došlo do pucanja iz drugog projektila. Svjedok Slobodan Damjanović iskazao je da se kritičnog dana sa ostalim hrvatskim vojnicima vraćao kući u Zagreb sa položaja u predjelu Perušića, da su se vozili kamionom HV kojim je upravljao Miroslav Nikolić, kraj koga su u kabini sjedili Osvaldić i Siniša Perić. Ostali da su se nalazili u sanduku kamiona koji je bio prekriven ceradom. Kada su došli do punkta hrvatske vojske kamion se zaustavio i podigli su zadnji dio cerade. Tom prilikom vidio je da se na dijelu ceste nalaze ježevi, a da je dio prolazan, jer su ježevi maknuti. Sa lijeve strane ceste gledajući u pravcu Zalužnice vidio je dva hrvatska vojnika na straži. Jedan je stajao i imao je osjećaj da je rukama koje je prekrižio na prsima zaklonio oznake HV-e. Drugi hrvatski vojnik sjedio je kraj punkta u blizini ovoga koji je stajao. Kamion je radio tako da nije čuo razgovor, koji se odvijao između vozača i vojnika na straži. Uočio je da pada kišica a magle nije bilo. Nakon toga vozilo je krenulo a cerada je ponovo pala na zadnji dio sanduka. Vozili su se još desetak minuta kada je kamion stao. Odmah nakon zaustavljanja kamiona začula se pucnjava iz automatskog oružja po kamionu. Odmah od prvih metaka smrtno je pogođen vojnik Refik Mahmuljin, koji je sjedio kraj njega na klupi sa lijeve strane kamiona. U sanduku kamiona i sa lijeve i sa desne strane nalazile su se klupe, te su sa jedne strane na klupi sjedili Radić, on i Refik i to sa lijeve strane gledajući u pravcu Zalužnice, a sa desne strane kamiona sjedio je odmah na ,kraju sanduka Mećivica, a kraj\' njega Djuro Hofer. Ostala dva vojnika su sjedili na podu kamiona. Također od prvih metaka ranjen je i Boško Radić. U istom momentu kada su napadnuti shvatili su da su zalutali i gledao je kuda bi se spasili i iskočili iz kamiona. Kada se ustao i uhvatio za aranj kamiona pogođen je u desnu nadlaktice. Unatoč tome uspio je iskočiti na cestu po sredini kamiona, ali ga je nakon par sekundi pogodio rafal po nogama. Nije vidio pripadnike neprijateljskih jedinica, ali je osjetio po pucnjavi da ista dolazi sa lijeve strane kamiona, gledajući od položaja u kom je bio kamion. Odmah nakon prvih pucnjeva čuo je da, Boško Radić govori da ne pucaju, da se predajemo. Međutim, pucnjava je i dalje trajala, iako je on uz riječi da se predajemo rekao također da nismo naoružani. Neprijatelj od njih nije doživio nikakvu kontrapaljbu. U momentu kad je iskočio iz kamiona bio je okrenut prema punktu \"Rajkovići\'\', tako da je pogođen u desnu nogu u predjelu natkoljenice i ispod kuka, gledao je kuda bi se mogao skloniti, te se uspio dovuci do livade sa lijeve strane ceste i to se prevalio preko ruba ceste. Kako nije imao kacigu na glavi stavio je ruke na glavu da se zaštiti i u tom momentu je zadobio povrede prstiju od \'\'zolje\'\' koja je tada ispaljena. Prva \'\'zolja\" je pala prije ove, ali isto kada je već bio iskočio iz kamiona. Pala je jedno 15 metara ispred njega, ali od nje nije povrijeđen, već je zadobio povredu od druge ispaljene \'\'zolje\'\'. Budući da je Boško Radić više puta ponavljao da se predaju i pozivao je na predaju, jer su neki počeli pucati po žitu govoreći da će ih ubiti, neprijatelj je nakon nekog vremena rekao da se. predaju i da izađu. Vojnici koji nisu bili povrijeđeni i koji su bili lakše povrijeđeni su se počeli predavati, a on je ostao ležati jer nije bio sposoban da se pokrene. Od strane neprijateljske vojske nije čuo ranije poziv na predaju, niti su se oni oglasili riječima sve do ovog upornog ponavljanja Radića da se predaju. Nakon jedno desetak minuta po njega su došli Siniša Perić i Đuro, te su ga uhvatili za tijelo i odvukli do kuće gdje su se nalazili neprijatelji. Hrvatski vojnici su se predavali dolazeći od ceste koso poljem prema kući koja se nalazi uz cestu pred kojom su se nalazile neprijateljske jedinice. Tim istim putem su i njega odvukli. Tamo je vidio svakako više od 10 pripadnika neprijateljske vojske koji su bili naoružani uglavnom automatskim puškama. Polegli su ga na zemlju i kako je zapomagao odnekud se stvorila torba za prvu pomoć, te su mu prvu pomoć pružili Siniša Perić i Damir Ožeg. U jednom momentu je primjetio da su svi njegovi nestali iza njega. Čuo je također da je Ožeg rekao da su spašeni, jer dolazi UNPROFOR. Međutim, UNPROFOR nije došao k njima, a kada je došao iz zarobljeništva čuo je da im paravojska nije dala da se približe. Ne sjeća se da je tamo vidio IV optuženika Milana Brakus. Bio je dosta teško ranjen i u ležećem položaju, te nije bio u prilikama da nešto posebno promatra. Nakon pola sata utovarili su ga u kamion, a pored njega još Mećivicu, Osvaldića i Radića. Odvezli su ih u Vrhovine u jednu kuću, gdje se je nalazila njihova ratna bolnica. Tamo mu je jedna sestra pružila pomoć, a nakon toga su ušli neprijatelji, od kojih su ga dvojica ili trojica tukli. Odatle su svi ranjeni prebačeni u Korenicu, a odatle u Knin u zatvor gdje je ostao 6 mjeseci. Svjedok Mravinac Anton iskazao je da je kritičnog dana bio na punktu \'\'Rajkovići\", koji se nalazi na cesti Čovići - Zalužnica, zajedno sa Tonković Milom. Oko 14 sati da je naišao kamion sa oznakom HV, koji je pitao vozača kuda je krenuo. Ovaj mu je odgovorio da ide kod drugih ježeva postavljati mine. Cestom se inače moglo proći jednom trakom, jer su bili uklonjeni ježevi radi toga što su ljudi iz okolnih sela išli obrađivati zemlju. Kamion je krenuo polako, a potom je počeo ubrzavati vožnju. Nije primjetio da su vojnici koji su se nalazili u kamionu bili naoružani. Mogao je slijediti kamion po njegovoj procjeni u dužini kretanja od oko 1 km, a izgubio ga je iz vida kada je zašao iza grmova. Kada je kamion po njegovoj procjeni prošao na glavnu cestu, čula se je pucnjava iz pješačkog oružja, te par detonacija, ne zna kakvog porijekla. O tome tko je pucao na kamion nije mu ništa poznato. Dok se je kamion kretao cestom njega je neprijateljska vojska mogla vidjeti sa drugih položaja, pa pretpostavlja da su ga sačekali. Kada je čuo pucnjavu mislio je da na njega pucaju, jer je vidio da je kamion otišao prema neprijateljskim položajima. Odmah su javili njihovoj vojsci koja se nalazila ispod mostića, i Otočcu, daje kamion prešao prema neprijatelju i da se čula pucnjava. Svjedok Milan Tonković iskazao je da je dana 28. lipnja 1993. god oko 15 sati kao pripadnik 133. brigade Hrvatske vojske bio na položaju na punktu \"Rajkovići \". Zajedno s njim na punktu nalazio se Mravinac Anton. Punkt se nalazi na cesti od Čovića prema Zalužnici. Na samom punktu nalazili su se ježevi koji su bili maknuti u stranu radi toga da ljudi mogu ići u polje obrađivati zemlju. Na udaljenosti od oko 100 m nalazili su se drugi ježevi, ali se i kraj njih moglo proći cestom. Oko 1 km prema Zalužnici nalazio se punkt neprijateljske vojske. Oko 15 sati naišao je kamion marke \"Dajc\'\', maskirne boje, koji je imao na vratima oznaku HV. Kamion je zaustavio i vidio da u kabini sjede trojica muškaraca, a da otraga ima oko 10-tak vojnika. Svi su bili obučeni u vojne uniforme HV. U kamionu nije vidio oružje. Kada je pitao vozača kuda ide, on mu je odgovorio da ide do drugih ježeva postavljati mine. Na to ga je on propustio da prođe. Kamion se od njih polagano udaljavao, a nakon toga je ubrzavao. Pratio ga je u dužini od oko 400 - 500 m, a nakon toga izgubio ga je iz vida. Ubrzo iza toga čule su se detonacije i pucanje iz pješačkog oružja. Prepao se jer se bojao da će doći do pucnjave. Ubrzo iza toga k njima je došao zapovjednik Dujmović, koji je obaviješten o događaju. Svjedok Dujmović Petar iskazao je da je na lice mjesta na punkt \"Rajkovići\" došao na poziv vojnika Marinac Antona, koji ga je zvao telefonom i obavijestio o tome da je kroz punkt \"Rajković\" prošao jedan kamion marke \"Dajc\" u kojem su se nalazili hrvatski vojnici, te da su isti rekli da idu prekontrolirati mine kod drugih ježeva. O tome je obavijestio UNPROFOR, koji su nakon nekog vremena došli i svojim vozilima otišli da vide što se desilo. Svjedok Siniša Perić iskazao je da se kritičnog dana nalazio u kamionu zajedno sa još desetoricom hrvatskih vojnika koji su se vraćali sa položaja kući u Zagreb. Kamion je bio maslinastozelene boje, na vratima je imao hrvatski grb i oznaku HV. Njime je upravljao Miroslav Nikolić, a uz njega u kabini je sjedio on i Osvaldić, dok su ostali sjedili otraga u kamionu ispod cerade. Nitko od njih nije imao nikakvo oružje i nisu imali streljivo. Kada su došli na punkt hrvatske vojske \"Rajkovići\" zaustavili su se. Na punktu na polovici ceste bio je jež, a druga polovica ceste bila je slobodna. Na straži su bila dva hrvatska vojnika, koje je Nikolić upitao da li je to cesta za Zagreb, a oni su odgovorili da jest. Nastavili su voziti naprijed, a nakon nekog vremena naišli su na balvane i postavljene ježeve. Počela je pucnjava iz pušaka i automata. Kamion se zaustavio. Oni nisu znali što se dešava, zašto se puca i tko puca. Nije vidio pripadnike paravojske, ali zna da ih je vidio Nikolić, jer su oni pucali sa njegove strane. Skočili su iz kamiona i počeli puzati uz cestu. Shvatio je da su pošli u krivom smjeru. Kasnije je čuo da je vojnik koji je poginuo pogođen, kako su rekli, od prvog metka. Nakon što su puzali uz cestu pogođen je kamion iz nekog ručnog bacača. Ne zna točno koliko je trajala pucnjava. Oni nisu pucali, niti su se branili, jer nisu imali čime, te su se morali predati kad se vatra utišala. Od strane neprijatelja došao je poziv na predaju. Kako su se nalazili u žitu uz cestu predavali su se u periodu od 2 - 3 minut, jedan po jedan, a tek kada je izišao na cestu vidio je da ispred njega hodaju dvojica ili trojica njegovih kolega. Nije siguran da li je bilo pucnjave nakon što su se predali. Nakon predaje ostala su dvojica teže ranjenih, a njih ostale pripadnici paravojske, misli da ih je bilo oko dvadesetak, skupili su ih u garažu, oduzeli stvari i naredili da odu po ranjene. Teže ranjen je bio Mećivica Smail, Damjanović Slobodan, dok je Boško Radić bio lakše ranjen i on je mogao hodati. Dali su im zavoj, te su im pružali prvu pomoć. Kada je išao po ranjene vidio je da se u kamionu nalazi jedan mrtav pripadnik HV-a. Kasnije je došlo sanitetsko vozilo i ono je odvezlo ranjene. Njih ostale skinuli su u gaće i uzeli osobne podatke. Potom su ih odvezli vojnim vozilom u Korenicu, gdje su ih ispitivali, a nakon toga u Knin. Ne sjeća se da je među osobama koje su na njih pucale i zarobile ih vidio IV optuženika. On nije zadobio nikakve povrede u ovom događaju. Kada su im naredili da se skinu bilo je oko 20 ljudi i držali su uperene puške u njih. Ne može reći da li ih je tko čuvao. Kamion je zaustavljen prije pucnjave, jer je vozač stao zbog balvana na cestii -jer nije mogao proći dalje a bilo je malo mjesta da bi se okrenuo. Pucnjava je počela odmah, kad se kamion zaustavio, odnosno, vozač je počeo spuštati staklo da bi upitao kuda će sad. Međutim, u to se začula pucnjava i svi su poskakali iz kamiona uz cestu, te počeli puzati prema žitu. Pucnjava je dolazila sa lijeve strane kamiona, gledajući u pravcu Zalužnice, a ispred kamiona kada je već bio iskočio iz kamiona. U momentu kada su iskočili iz kamiona pucalo, se puno. Od tih 20 ljudi koji su ih zarobili, da je po njegovoj procjeni veći broj bio naoružan i držao puške uperene prema njima. Sjeća se da je jedna osoba imala puškomitraljez, ali da isti nije držao uperen prema njima, već ga je držao u spuštenoj ruci. Istakao je da se pucalo puno od zaustavljanja kamiona pa do zarobljavanja, a koliko je ljudi pucalo da ne može reći. Svjedok Boško Radić iskazao je da se je dana 28. lipnja 1993. god nalazio sa još desetoricom vojnika HV-a u predmetnom kamionu, te da su se sa položaja vraćali kući u Zagreb. Kamion je bio prekriven ceradom, koja je bila podignuta sa zadnje strane, a gdje su sjedili Damjanović, Kalinić, Ožeg, Ljubić, Mećivica, Mahmuljin, Hofer i on. Između sebe su razgovarali. Nisu bili naoružani. Zaustavili su se kod punkta \"Rajkovići\" , te je čuo da je vozač upitao da li ide tuda put za Zagreb, te je isto tako čuo odgovor \"jest\", da vodi za Zagreb. Nakon nekog vremena kamion je stao i misli da je čuo riječ \"beztrzajac\". Nakon toga počela je pucnjava i u toj pucnjavi ranjen je odmah u kamionu u desnu nadlakticu, rameni zglob, lijevo bedro, ključnu kost. Osim njega u kamionu je ranjen još Mećivica, Mahmuljin je poginuo, a misli da je Damjanović ranjen kod iskakanja iz kamiona. Od zaustavljanja kamiona pucalo se i kroz tu pucnjavu čulo se više glasova koji su pozivali da se predaju i da izađu. Međutim, nisu prestajali pucati, iako su im mi govorili da prestanu, te da imaju ranjenih i mrtvih. Kada je pucnjava prestala, u jednom momentu je iskočio, ali je odmah ubrzo iza toga ponovno počela pucnjava da bi se iza toga čula jača eksplozija, nakon koje su ponovo pozvani na predaju. Nisu znali što bi učinili, te su neki predlagali da se predaju, a neki da bježe. Bježati nisu imali kuda, jer nisu poznavali teren. Nakon toga stala je pucnjava i opet je bilo poziva za predaju, pa je odlučio da se preda i prvi je prešao cestu, na kojoj je bio kamion, te je pošao prema neprijatelju koji je od kamiona bio udaljen do 100 metara. Od momenta kada je pošao prema njima više nisu pucali. Kada je došao do njih govorili su mu da pozove ostale da se predaju, ali on to nije htio učiniti, smatrajući da je to stvar svakog pojedinca. Odgovorio im je neka oni pozovu na predaju, ali su se istovremeno podigli ostali dečki i predali. Kada su se predali vidio je da Damjanović koga je u međuvremenu netko bio donio, zapomaže i viče \"ljudi, ljudi\". Vrijeđali su ih, Ožegu su. govorili da je šiptar, da mu mater piptarsku. Hoferu su uzeli novčanik, te su se iživljavali sa slikama. Njemu su uzeli cigarete\'\'Opatiju\", a bacili su mu \"Moravu\'\'. Po njegovoj procjeni bilo ih je oko 20, podijeljeno u nekoliko grupa, te su bili frontalno raspoređeni. Većina je bila naoružana. Bili su prisiljeni na oboren pogled, te nije mogao uočiti sve oko sebe, ali je uočio jednu osobu koja je ostavila, mitraljez na cestu i koja se ponašala u stilu \"to sve treba uza zid i likvidirati\", ali mu je zapovjednik mahnuo rukom da se ukloni u stranu. Ranjene Osvaldića, Perića, Hofera i njega, odveli su u garažu, a Damjanović je ostao ispred garaže. Oko njih u garaži je bilo oko 5 neprijateljskih vojnika. Kasnije kada su ih odvozili vidio je iz saniteta vozilo iza njih i hrvatske vojnike u gaćama. Kasnije je čuo da su ih tom prilikom skinuli. Potom su ih odvezli u Vrhovine u ambulantu, gdje su ih premotali i to njega i Damjanovića, a nakon toga je prebačen u bolnicu u Knin. U momentu dok se nalazio u kamionu pod ceradom čula se pucnjava iz više oružja a nije mogao ocijeniti s koje strane je pucano. Bila je kiša od metaka. U kamionu su bili popadali. Pucnjava je trajala jedno dulje vrijeme, što zaključuje po tome što je u tom periodu govorio da \"im j...boga, što ne prestaju, ne nude predaju\", a da je Ožeg govorio \'\'kriči, kriči\", tj. da ponavlja da se predajemo. Nije siguran ali pretpostavlja da je govorio da se predaju, da su nenaoružani. Misli da su oni ludovali i da su mogli prije prestati sa pucnjavom, te da su mogli pretpostaviti da ih od njih ne prijeti nikakva opasnost, budući da paravojska nije od njih doživjela kontrapaljbu, što je također jedan od razloga da prestanu pucati. U garaži je bilo malo razgovora sa pripadnicima paravojske. UNPROFOR s njima nije kontaktirao a ne zna da li se njihovo vozilo zaustavljalo. Kada je naišlo vozilo UNPROFOR-a vidio ga je na trenutak jer su vrata bila pritvorena i vozilo je nestalo. Iz zapisnika o pregledu i obdukciji leša liječnika vještaka dr. Bosnar Alana, specijaliste sudske medicine iz Rijeke, vidljivo je da je liječnik dao svoj nalaz i mišljenje o uzroku smrti pok. Refika Mahmuljin, u kome je zaključio da je smrt nasilna, a uzrok smrti je unutarnje iskrvarenje zbog oštećenja oba pluća i grudne aorte. Obdukcijom mrtvog tijela nađe se razdor desnog pluća, razdor grudne aorte, razdor lijevog pluća, te krvarenje u oba prsišta. Svi navedeni razdori posljedice su prostrijela, a smjer strijelnog kanala je ostraga desno i dole prema naprijed, gore lijevo. Ulazna rana nalazi se na leđima, 5,5 cm ispod donjeg ugla lopatice, a izlazna na vanjskoj i stražnjoj strani gornje trećine lijeve nadlaktice. Obzirom na karakteristiku ulazne rane radi se o hicu iz daljine. Smrt je nastupila kratko vrijeme iza ozljeđivanja. Praktički trenutačno. Iz zapovjedi glavnog štaba tzv. srpske vojske krajine komande 7. korpusa proizlazi da se nagrađuju novčanom nagradom od 12.milijona dinara Dorontić Mićo i Popović Branislav, a sa 10 milijuna dinara Popović Đuro, Borovac Dane, Ivančević Darko, Tihić Milovan, Popović Milan, Brakus Milan, Hinić Rajko, Hinić Milan, Milanović Neđo, Hinić Rajko. Navedeno je da ova stimulativna mjera služi kao primjer ostalim pripadnicima srpske vojske krajine, a dodijeljena je za zasluge kada su dana 18. 06. 1993. god zarobljeni hrvatski vojnici, nih ukupno 11, od kojih je jedan poginuo,a četvorica su ranjena. Iz zapisnika o rekonstrukciji događaja proizlazi da se punkt HV \'\'Rajkovićin\'\' nalazi na magistralnoj cesti Čovići - Zalužnica u zaseoku Rajkovići, lijevo gledajući prema Zalužnici, a na udaljenosti od nje za oko 150 m. Mjesto gdje je zaustavljen kamion HV nalazi se također na istoj magistralnoj cesti cca 1.000 m prije Hinić raskrsnice. Iz nalaza i mišljenja vještaka balističke struke koje je dao na rekonstrukciji događaja na mjestu gdje je došlo do pucanja iz vatrenog oružja i pogibije Refika Mahmuljjina te ranjavanja Damjanović Slobodana, proizlazi da su svi sporni hici ispaljeni sa lijeve strane ceste u odnosu na kamion sa udaljenosti od cca 100 - 120 m, te da su svi pripadnici .HV-a ranjeni hicima iz dugog vatrenog oružja, bilo da se radi o hicima iz automatskih pušaka ili puškomitraljeza, a koja oružja su istog kalibra. Iz fotodokumenta,cije /L-137/ vidljivo je da su sačinjene fotografije prilikom vanjskog pregleda i obdukcije pok. Refika Mahmuljin. Iz fotodokumentacije /L-15o/ vidljive su fotografije mjesta događaja, napada na vozilo i pripadnike HV-a, sačinjene prilikom rekonstrukcije događaja, na mjestu događaja. Iz situacijskog plana /L-147-148/ vidljiv je položaj zaustavljenog vozila HV-a, po izjavi svjedoka Nikolić Miroslava, te po izjavi okr. Milana Brakus, kao i položaj prepreke na cesti. Iz situacijskog plana /L-148/ vidljiv je položaj kamiona HV na punktu \'\'Rajkovići\'\', po izjavama svjedoka Tonkovića i Nikolića, te mjesto gdje se na punktu \'\'Rajkovići\'\' nalazio na straži pripadnik HV-a, kao i položaji \"ježeva\'\' na kolniku, po izjavama svjedoka Nikolića i Tonkovića. Na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, sud je utvrdio da su, optuženici Mićo Dorontić, Dane Borovac, Rade Hinić, Milan Brakus, Branislav Popović, Đuro Popović, Darivoje Ivančević i Nedjeljko Milinović izvršili radnje, opisane u izreci presude, protivno čl. 4-. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba od 8. 06. 1997. god. Svim optuženicima od I do VIII je djelo dokazano u cijelosti. Saslušani su svjedoci koji su se nalazili na. navedenom punktu \"Rajkovići\", Tonković, Mravinac, i Damjanović, od kojih su Tonković i Mraginac u kritičnom momentu bili na straži na punktu. Oni su upravo ručali. Vozač kamiona putovao je za Zagreb, držeći se putokaza i upitao ih je da. li je to put za Zagreb, a oni su ga pustili u neprijateljske ruke. Bojeći se odgovornosti izmislili su priču da ih je vozač pitao da ide kontrolirati mine kod drugih \"ježeva\". Drugu grupu svjedoka sačinjavaju svjedoci iz kamiona, vozač kamiona Miroslav Nikolić, te Siniša Perić, koji je sjedio uz vozača u kamionu, Boško Radić i Slobodan Damjanović, koji su sjedili u sanduku kamiona. Svjedoci koji su se nalazili u kamionu HV-a su gotovo identično iskazali kako su stali, kako se pucalo na kamion i kako su povrijeđeni. Iz iskaza tih saslušanih svjedoka proizlazi da je kamion stao zbog prepreke na cesti, da je na isti odmah otvorena žestoka pucnjava iz automatskog naoružanja, te iz \"ose\" i \"zolje\", a da se pucalo kada su hrvatski vojnici iskočili iz kamiona i to iz automatskog naoružanja i \"zolje, iako od HV-a nije uslijedila kontrapaljba, što je posebno istakao Damjanović, koji je iskazao da je vatra bila silna i žestoka i da je čudo da nije još tko poginuo, te da je pucnjava nastavljena i nakon poziva Boška Radića da prestanu pucati. Iz obrane IV opt. Milana Brakus proizlazi da jeon bio pripadnik paravojnih jedinica i da je učestvovao u ovom događaju u kome je jedan hrvatski vojnik smrtno stradao, a 4. hrvatska vojnika su ranjena. IV optuženik se brani da nije pucao, te da je pod prisilom bio uvučen u paravojne jedinice, međutim, činjenica je da je kritičnog dana uzeo oružje. Također,_znali su da se radi o pripadnicima HV-a od kojih im nije prijetila nikakva opasnost, jer od hrvatskih vojnika nisu doživjeli nikakvu kontrapaljbu. Optuženik je priznao da je u momentu predaje bilo još pucanja, a to proizlazi i iz iskaza navedenog svjedoka Slobodana Damjanović. O tome da je bila idealna situacija za pucanje potvrdio je prilikom rekonstrukcije dogadjaja i vještak balističke struke, koji je izjavio da je udaljenost bila idealna, od 120 m, da je bio dan, da se sa mjesta na kome su se nalazili moglo prepoznati oznaku HV i vidjeti da iskaču iz kamiona bez oružja. IV optuženik Milan Brakus je iskazao da je optuženik Popović Djuro došao nakon pucnjave. Medjutim, iz naredbe glavnog štaba tzv. srpske vojske krajine komande VII korpusa vidi se da je i Popović Đuro isto kao i IV opt. Milan Brakus dobio nagradu povodom iskazane hrabrosti i vojničke umještnosti u svladavanju ustaške dtg. u rejonu sela. Zalužnica u Lici, kako je to sve navedeno na navedenoj naredbi. Isto tako, svi ostali optuženici nagrađeni su navedenom novčanom nagradom, vezano za isti kritični događaj. Prema tome, svi su pripadali pobunjeničkim srbočetničkim paravojnim formacijama i krivično su odgovorni. Na osnovu tako utvrđenih činjenica nesumnjivo je utvrđeno da se u radnjama optuženika Miće Dorontić, Dane Borovac, Rade Hinić, Milana Brakus, Branislava Popović, Đure Popović, Darivoja Ivančević i Nedjeljka Milinović stječu svi elementi bića kriv. djela protiv čovječnosti međunarodnog prava - protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja, označeno i kažnjivo po čl. 124. st. 1.OKZRH. Svi optuženici su postupali protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama koje daju zaštitu neprijatelju koji nema sredstava za obranu, da mu se poštedi život i da mu se pruži potrebna pomoć i njega. Pripadnici HV-a nisu imali sredstava za obranu i nisu bili sposobni za borbu i otpor, i s obzirom na to mogli su biti zarobljeni. Ovo kriv. djelo može se izvršiti od momenta kada pripadnici HV nisu imali sredstava za obranu, a što je pripadnicima paravojske bilo poznato, budući da od pripadnika HV nije uslijedila nikakva kontrapaljba nakon što su ovi odmah po zaustavljanju kamiona otvorili na istoga vatru iz automatskog naoružanja, pa do momenta zarobljavanja. Upravo u tom periodu, kako je to iskazao i svjedok Damjanović, pucnjava je bila silna i žestoka, a nastavljena je i nakon poziva hrvatskog vojnika Boška Radića da se prestane pucati, kao i u momentu predaje, što je naveo i IV optuženik kada je rekao da je u momentu predaje bilo pucanja. Optuženici su izvršili terećeno kriv. djelo sa direktnim umišljajem da se pripadnici HV-e liše života i rane, znajući da je neprijatelj nesposoban za obranu. Oštećenici su bili nesposobni za borbu, bez sredstava za obranu, krenuli su kamionom u Zagreb, nepoznavajući put, te su zalutali. Mogli su biti zarobljeni, jer nisu imali oružja i nisu pružali otpor. Optuženici su odmah nakon zaustavljanja kamiona na kamion otvorili paljbu iz automatskog oružja, tako da je, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka koji su se nalazili u kamionu HV-a od prvih metaka smrtno stradao hrvatski vojnik Refik Mahmuljin, a ranjeni su vojnici Slobodan Damjanović, Boško Radić i Smail Mećivica. Oštećenici su mogli biti zarobljeni i tretirani kao ratni zarobljenici, budući da nisu imali sredstava za obranu. Sud je optuženicima Mići Dorontić, Dani Borovac, Radi Hinić, Milanu Brakus, Branislavu Popović, Djuri Popović, Darivoju Ivančević i Nedjeljku Milinović za počinjeno kriv. djelo temeljem čl. 124. st. 1. CKZRH izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 /deset/ godina, smatrajući da je izrečena kazna primjerena težini počinjenog djela, stupnju krajnje bezobzirnosti i društvene opasnosti okrivljenog i učinjenog djela. Smatra se da će izrečena kazna u cijelosti ostvariti zakonsku svrhu kažnjavanja iz čI. 31. OKZRH u okviru opće svrhe izricanja krivičnih sankcija. Prilikom odmjeravanja kazne optuženicima od I do VIII sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja i cijenio je sve okolnosti iz čl. 37. st. 1. OKRZH, koje utječu na odmjeravanje kazne. Olakotnih okolnosti sud nije našao. S druge strane, kao otegotne okolnosti cijenjena je krajnja bezobzirnost, koja se ogleda u pucanju po hrvatskim vojnicima koji nisu imali sredstava za obranu. Temeljem čl. 90. st. 3. ZKP odlučeno je da će optuženici Mićo Dorontić, Dane Borovac, Rade Hinić, Milan Brakus, Branislav Popović,. Đuro Popović, Darivoj Ivančević, i Nedjeljko Milinović solidarno snositi troškove krivičnog postupka, koji su određeni u ukupnom iznosu od 2.944,50 kn /dvijetisućedevetstočetrdesetčetiri kune i pedeset lipa/. Temeljem čl. 100. ZKP oštećenik Miroslav Nikolić upućen je na građansku parnicu, a o imovinskopravnom zahtjevu ostalih oštećenika nije odlučeno jer ga nisu ni postavili. Uslijed obrazloženog riješeno je kao u izreci presude. Gospić, 14. listopada 1997.

05.02.2011. u 16:37h nenek666 je napisao/la: Dujmoviću ustašoidni tipu samo mi kaži tko je izručio generale u Hag,i tko je napravio propust u vezi Purde.Ako nisi znao ja ču ti reći HDZ-e,e pa sad kad znaš nemoj više SDP-e i Josipovića kriviti za to.85 posto građana podržava Josipovića,a ti i tvoji ste u onih 15.Komu vjerovati. ---------------------------------------------------------------- Generali su izručeni u Haagu tek nakon što je 17.04.2000. godine SDP stvorio uvjete za njihovo izručenje (Deklaracija), nakon čega je Haag proveo proces i raspisao međunarodnu tjeralicu na koju Republika Hrvatska nije imala nikakvog utjecaja (čudi kako to vi imbecilni ljebičarksi umobolnici ne možete ili ne želite shvatiti, ali ustvari nije ni čudo s obzirom o kakvim se ratardima radi kada ste vi gamad u pitanju!) A Josipovića po Baginim anketama (NovaTV) podržava 85% građana, samo se nije reklo da je anketa provedena među zaposlenima na Pantovčaku ! Ili ti idiopte stvarno mislišda tu ljigu podržava 85% građana ? Jednio ako se ne misli na 85% građana Srbije ! Možda bi se moglo kazati da ti spadaš u onih 15% kretena koji vjeruju tom podatku !

RIBNIČAR je u stvarri..........................Izmeti Fekalji.........hi hi hi hi

- - - ---++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++ ####################################################################################################################################### . . ..........:Molio bih ADMINISTRATORA... da onemoguci govor mržnje lažne optužbe spamanje uvrede trolanje velicavanje ustastva ,,,kao sto radi ovaj TURSKI izrod .....ribnik.....!..........hvala..!! ###################################################################################################################### - -

dabogda u Smdiji pobjedili radikali ,pa da i u Hrvatskoj jednom desnica ojača umjesto ovoga pročetničkog HDZa ili SDPa i ostale projugoslavenske smradeži.