Hrvatska je među osam u ovom trenutku najjačih zemalja svijeta. U nogometu, sportu i biznisu kojim se bavi - cijeli svijet. Sve drugo je sada nebitno, pa i ta neuvjerljiva igra protiv Danaca i pretežak trijumf za koji smo krvarili kao pod Staljingradom. Na neki način ova nam je utakmica možda i dobro došla da shvatimo kako će svaka sljedeća stepenica biti sve teža, no samo neka traje što duže. Makar se mučili... Slike iz gradova širom Lijepe naše pokazuju koliko su hrvatskom narodu bile potrebne ove pobjede i ova slavlja.
Odigravši svoju najbolju utakmicu na SP-u Danci su nas, ruku na srce, u jednom dijelu utakmice i nadigrali, stisnuli na vlastitu polovicu. Ako je netko mislio da oni neće prijeći centar, dobro došli na Svjetsko prvenstvo, natjecanje toliko nepredvidivo koliko se i sam nogomet promijenio u posljednjih dvadesetak godina. Na SP-u u Rusiji više nema aktualnog svjetskog prvaka i doprvaka, Njemačke i Argentine. Nema više ni aktualnog prvaka Europe, reprezentacije Portugala, kao ni Španjolske, zemlje čiji klubovi već godinama vladaju Ligom prvaka.
>> Veliko slavlje hrvatskih navijača
Bivši svjetski prvaci Talijani nisu ni došli, kao ni Nizozemci. Hrvatska je još tu i sad više nema stajanja. Moskva se već nazire kroz naše dalekozore, ali prvo treba u Soči gdje nas čeka upravo domaćin, Rusija. Zbornaja je ušla u četvrtfinale tako što je jednom prešla centar, no Rusima je to u tradiciji.Jednom kad prijeđu centar...
Kad bismo sudili samo po ovoj utakmici, bilo bi nas strah za dalje jer je Dalićeva momčad energetski u jednom trenutku djelovala slomljeno. No, do velikog dvoboja, povijesne prilike da se Hrvatska opet nađe tamo gdje je bila 1998., ostalo je gotovo punih tjedan dana u kojima izbornik mora osvježiti momčad i pripremiti je za misiju života.
Ako je netko ovo posebno zaslužio, to su onda igrači koji su još uvijek tu, a prošli su onaj pakao penala u Beču 2008. kad smo u četvrtfinalu Eura nemoćno gledali kako Turci nemilosrdno pogađaju s bijele točke i šalju nas kući. Luka Modrić bio je na rubu još jedne osobne tragedije s reprezentacijom. Kapetanove su emocije sve govorile. Osvojio je tri Lige prvaka, a veselio se kao malo dijete, sretan i istovremeno bijesan. Naravno, tu je i veliki Suba. Istina je, možda se prečesto vraćamo u 1998., otprilike kao Englezi u onu svoju šampionsku 1966., ali brončane bajke ne bi bilo bez Ladića. Subašiću je sinoć i Modrić glancao kopačke. I ljubio rukavice.
Otvori KEKS Pay
Sada se vidi što znači iskustvo. Kada prođeš sve, i poraze i pobjede, više te psihologija ne slama. To je ono što je velike momčadi često izvlačilo i drago mi je što vidim da smo konačno sazrijeli toliko da ne padamo pri prvoj (ili zadnjoj) poteškoći, nego pokazujemo snagu da se vratimo. Bravo Hrvatska.