Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 66
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
SANJAJU OLIMPIJSKE SNOVE

Veslačke sestre Jurković: Djeca nas zaustave i pitaju za fotografiju. Njihova sreća, toliko mi znači

Zagreb: Svjetski veslački kup, kvalifikacijska utrka, sestre   Jurković
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
1/6
24.02.2024.
u 21:34

– Prvenstveno mislim da je to konzistencija i to što smo sestre, ali rad, trud i odricanje temelj su našeg rezultata – zaključila je Ivana Jurković

I dok muško veslanje ima braću Sinković i braću Lončar, žensko veslanje može se pohvaliti sestrama Jurković, Ivanom i Josipom. Blizanke nastupaju u dvojcu bez kormilara i još uvijek sanjaju svoj prvi nastup na Olimpijskim igrama. Nadaju se da će se to dogoditi ove godine u Parizu.

– Mi smo se cijelu osnovnu školu bavile nekim sportom, a naša prva ljubav bio je rukomet kojim smo se bavile šest godina. Trenirale smo paralelno rukomet i veslanje dvije godine, ali to je sve bilo u petom-šestom razredu osnovne škole i onda je jednoga dana mama došla doma i rekla da moramo odlučiti, ili ćemo jedno ili drugo. Onda je jednostavno došla ta prva regata, prvo natjecanje, osvojile smo medalju i od tog dana traje ta ljubav – rekla je Josipa.

GALERIJA Sinkovićima sedmo europsko zlato: 'U finišu smo psihološki slomili Talijane'

Zagreb: Svjetski veslački kup, kvalifikacijska utrka, sestre   Jurković
1/8

Brzo zaboravimo svađu

Rodom ste s Korčule?

– Da, tamo smo živjele do svoje sedamnaeste godine, a kad smo postale svjetske juniorske prvakinje, s dvije cure iz Zagreba, dobile smo poziv od veslačkog kluba Trešnjevka da se prebacimo u Zagreb. Prebacile smo i zadnju godinu srednje škole u Športsku gimnaziju i, eto, sad smo već sedam godina u Zagrebu – kaže Ivana.

Kakvo je bilo odrastanje na Korčuli?

– Pa mislim da ste dolje nekako slobodniji, djetinjstvo je totalno drugačije nego u Zagrebu, svi sve znaju. Nije isto živjeti u velikom gradu i u malom mjestu tako da sam stvarno zahvalna što sam s otoka, što sam doživjela te čari kakve su imali i moji roditelji, dok pola moje generacije ovdje nije živjelo ni blizu onako kao što sam ja – kaže Josipa.

Koliko ste bliske?

– Dosta, ali što smo starije, to smo različitije i jednostavno nam se ritam života razlikuje, Ivana se voli sređivati i izlaziti s frendicama na kave, dok sam ja skroz sportski tip i radije ću ostati doma. Koliko smo bliske, dovoljno govori činjenica da, kad se ne vidimo tri-četiri dana, već svaka piše – nedostaješ mi, kad ćeš doći – kaže Josipa.

VEZANI ČLANCI:

Znate li se posvađati na treningu ili utrci?

– Bilo je situacija kada bi jedna od nas loše odreagirala. Naime, kao sestre nemamo zadršku reći jedna drugoj sve u lice. Ponekad kad smo se trebale ugristi za jezik, ipak smo rekle jedna drugoj svašta, ali smo sestre i možemo biti potpuno iskrene. Lakše nam je sve te frustracije koje osjećamo izbaciti jedna na drugu iako se znamo možda međusobno povrijediti, nenamjerno, ali opet brzo shvatimo što smo napravile i jednostavno se zagrlimo, poljubimo i ispričamo se. Kako smo starije, tako smo svjesnije da bismo te stvari možda trebale popraviti. Iako, kad je utrka, obje znamo da dajemo maksimum i, ako neka od nas pogriješi, kako zamjeriti kad ostala 364 dana u godini pokazuje koliko se trudi. Nikad ništa ne zamjerimo jedna drugoj, obje imamo isti cilj, a to je da budemo najbolje – kaže Ivana.

Roditelji su vam potpora, majka posebno jer je ona bila ta koje je puno više vremena provodila s vama, dok je otac pomorac plovio.

– Bilo je situacija kada bi se otac vratio nakon nekoliko mjeseci, a mi ga ne bismo prepoznale. Imale smo tada pet-šest godina. On bi se vratio s broda nakon godinu dana kao druga osoba. Mi bismo ga s majkom dočekale, oni bi se zagrlili i poljubili, a mi bismo mamu pitale gdje je tata, tko je taj čovjek i zašto ga ljubi. Bilo je situacija kada ga zaista ne bismo prepoznale. Nažalost, takva je bila situacija, na Korčuli nije bilo posla i otac je morao raditi na brodu. I tako do danas, već 22 godine. Ali nikad nam nije ništa nedostajalo. Majka je u nekim situacijama bila i majka i otac, ali nikad nismo imale osjećaj da nam nešto nedostaje. Majka ga je uvijek spominjala i on je zapravo stalno bio s nama. Volimo ih oboje jednako i, da njih nije bilo, mi danas ne bismo bile ovdje gdje jesmo i napravile sve što smo napravile – govori Josipa.

VEZANI ČLANCI:

Kakve ste bile kao djeca?

– Ivana je uvijek bila luđa, dok sam ja uvijek bila uz majku. Ona je više kao otac, opuštenija je, a ja sam više kao majka. Sve mora biti posloženo, isplanirano – kaže Josipa, a Ivana dodaje:

– Slažem se s Josipom. Ja se uvijek divim majci kako je uspjela s nama sama. I nadam se da moje dijete jednog dana neće biti kao ja. Ja sam stvarno voljela raditi dišpete, nisam nikada slušala, a još kad je došao pubertet… Ali zato zadnjih desetak godina vraćamo roditeljima sve na najbolji mogući način. Pokušavamo biti najbolje verzije sebe i želimo im pokazati da cijenimo sve što su napravili za nas.

Prva medalja u veslanju došla je dosta rano, bile ste juniorke. Svaka vaša medalja, svaki uspjeh motivira neku djevojčicu da se možda počne baviti baš veslanjem. Koliko vas motivira to što ste nekome uzor?

– To mi znači više od same medalje. Često nas djeca zaustavljaju i pitaju da se fotografiramo s njima, a kad vidim koliko su sretna, koliko im to znači, meni je to ispunjenje sna. Ništa ti ne znači osvojiti neku veliku medalju kad se o tome zna mjesec-dva i nakon toga tko si, što si... Pogotovo je tako nama ženama koje dolazimo iz sporta za koji mnogi pitaju: pa zar to postoji za žene? Nitko ne pogodi da se bavimo veslanjem. Najčešće misle da smo košarkašice ili odbojkašice. Ali polako se i to pomiče nabolje, puno se više govori o ženskom veslanju nego prije. I drago mi je da ima dosta djevojaka kojima smo uzor. Mnogim mladim veslačicama dajemo savjete, idemo na kave s njima, razgovaramo i tu smo kad im nešto zatreba. To je ono što me ispunjava, za to živimo – kaže Ivana.

Htjele-ne htjele, doći će i taj dan kada ćete se morati rastaviti, odnosno odseliti jedna od druge. Jeste li u vezama?

– Ja jesam i mogu reći da mi je lijepo i sretna sam. Imam dečka za poželjeti, pun je podrške i razumijevanja. Sam dragi Bog ga je poslao. On je također sportaš i sam zna koliko je rada i truda potrebno da dođemo do onoga što želimo. Samim time još mi je veća podrška. Sve ovo drugo, iseljavanje, naš rastanak, udaja doći će kad dođe – istaknula je Ivana, dok je Josipa rekla:

– Mi se zadnjih godina polako pripremamo na razdvajanje i odgovara nam tako. Kako odrastamo, tako postajemo svjesne da je u nekim situacijama i bolje da se malo razdvojimo. Nismo više klinke.

VEZANI ČLANCI:

Imate vi nekoga, Josipa?

– Ne, ja sam trenutačno u vezi s veslanjem, ha-ha. Kad dođe, dođe. Mora biti netko tko će mi biti podrška i razumjeti da nemam puno slobodnog vremena. Nije da mi se žuri.

Ima jedna stvar koju niste odradile zajedno. To je izbor za Miss sporta Hrvatske 2018. godine. Ivana, vi ste na kraju izabrani za Miss sporta Hrvatske.

– Mene je na taj izbor prijavio jedan fotograf, sama se ne bih nikad. Nisam imala hrabrosti za to. Kad mi je rekao da me prijavio, pristala sam misleći da ću bar imati dobre fotke za društvene mreže, ha-ha. Na kraju je to bilo stvarno lijepo iskustvo, ostalo mi je u jako lijepom sjećanju. Na izboru sam upoznala puno djevojaka i s nekima od njih ostala sam u jako dobrim odnosima. Ali kao i svuda, ima različitih profila ljudi pa je dio njih poslije govorio da mi je tata platio lentu, a u to doba on je bio na brodu u Aziji. Ima svega i meni ta lenta nešto znači, ali nije mi sve na svijetu. U tom trenutku sam je bez problema mogla skinuti i dati nekome tko je stvarno toliko želi. Nema tu poraza. Sve smo mi lijepe na svoj način. Ja uvijek kažem: ljepota je u oku promatrača, a Josipi sam zabranila da se prijavi! Rekla sam – pusti me da barem nešto odradim sama, prijavit ću te ja za par godina. Ali nije htjela – rekla je Ivana.

Josipa: Volim vožnju motorom

Josipa je dodala:

– Da, doslovno mi je zabranila. Ali nije to moj đir. Ja radije sjednem na motor i vozim. Nemam baš podršku u tome, ali kad ću živjeti ako ne sada. Znam da se moram paziti i svjesna sam rizika. Znate onu – čuvaj se, čuvat ću te! Veslanje mi je prioritet, a ovo samo jedan ispušni ventil.

U čemu je tajna vaše uspjeha?

– Prvenstveno mislim da je to konzistencija i to što smo sestre, ali rad, trud i odricanje temelj su našeg rezultata – zaključila je Ivana.

VIDEO Sinkovići uzeli drugo mjesto u finalu Svjetskog kupa

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije