U ljeto 1950. godine u Brazilu se održavalo Svjetsko prvenstvo u nogometu koje je privuklo ogromnu pažnju ljubitelja sporta diljem svijeta. Petorica Hajdukovih jugoslavenskih reprezentativaca, Vladimir Beara, Božo Broketa, Ervin Katnić, Ive Radovniković i Bernard Vukas, vratila su se u grad pod Marjanom iz Južne Amerike prepuni dojmova.
Posebno impresioniran bio je legendarni Bernard Vukas, koji je po Splitu s oduševljenjem prepričavao priče o brazilskim navijačima koji su sebe nazivali Torcida. Prema njegovim riječima, ti su navijači stvarali nevjerojatnu buku na brazilskim stadionima, navijajući od prve do zadnje minute bez stajanja, zbog čega je svaka gostujuća momčad imala osjećaj da gubi i prije početka same utakmice.
Dok su se te priče širile Dalmacijom, na drugom kraju zemlje, u podstanarskim sobama u Zagrebu, skupina studenata pripremala je plan koji će ući u legendu. Ti su budući inženjeri, pravnici i liječnici pratili vijesti i prijenose nogometnih utakmica putem radio-aparata te su za svoj voljeni klub odlučili osnovati nešto po uzoru na Brazilce. Ideja se rodila iz čistog dalmatinskog dišpeta uoči odlučujuće utakmice za naslov prvaka protiv beogradske Crvene zvezde, koja je bila zakazana za 29. listopada u Splitu. Službeni osnutak Torcide dogodio se u Zagrebu 28. listopada 1950. godine, točno dan prije tog povijesnog derbija.
Glavni idejni začetnik i pokretač osnivanja bio je korčulanski student Vjenceslav Žuvela, koji je uz podršku dalmatinskih studenata formalizirao prvu europsku navijačku skupinu. Uzeli su ime Torcida prema portugalskoj riječi za navijače, impresionirani upravo onim nevjerojatnim brazilskim temperamentom o kojemu je pričao Vukas.
Mnogi su dalmatinski studenti tada izdvojili svoj posljednji dinar kako bi kupili kartu za vlak prema jugu i pomogli svom klubu u teškom susretu na Starom placu. Dva prepuna vlaka zagrebačkih studenata putovala su te noći prema Splitu, noseći sa sobom sirene, trube i zvona kojima su planirali stvoriti paklenu atmosferu.
Po dolasku u Split u ranu zoru na dan utakmice, Torcida je odmah pokazala da misli ozbiljno i organizirala je nešto dotad potpuno neviđeno na europskom tlu. Zaputili su se direktno pred hotel u kojem su bili smješteni igrači Crvene zvezde i ondje su napravili ogromnu buku trubama, zvonima i pjevanjem, ne dajući protivnicima ni trenutka mira za odmor.
Ovaj nevjerojatan događaj kasnije će postati poznat kao prvi europski karusel, a postavio je čvrst temelj za navijački folklor koji se desetljećima zadržao u Splitu. Kada je napokon došlo vrijeme za odlazak na Stari plac, milicija je navijačima pokušala oduzeti rekvizite, ali je Vjenceslav Žuvela osobno intervenirao kod uprave kluba i osigurao dopuštenje za navijanje svim sredstvima.
Utakmica između Hajduka i Crvene zvezde započela je pred dvadeset tisuća gledatelja na prepunom Starom placu, dok su stotine onih koji nisu uspjeli ući ostale ispred stadiona nervozno slušajući prijenos na radiju. Torcida je stvorila pravi pakao na tribinama, ali stvari na terenu isprva nisu išle onako kako su to Splićani priželjkivali.
Gosti iz Beograda trebali su samo neodlučen rezultat kako bi osigurali naslov prvaka, a situacija je postala još teža kada je u 31. minuti kapetan Crvene zvezde Rajko Mitić doveo goste u vodstvo od 1:0. Unatoč vrlo nepovoljnom rezultatu, navijači Hajduka nisu gubili nadu, već su u drugom poluvremenu još jače bodrili svoju momčad uraganskim navijanjem.
Njihov ogroman trud se isplatio u 74. minuti kada je Bernard Vukas izveo nevjerojatan prodor po lijevom krilu, prešao nekoliko igrača i matirao vratara za izjednačenje 1:1. Atmosfera je tada dosegla svoj vrhunac, a presing splitske momčadi postao je neizdrživ za uplašene goste. Konačni rasplet dogodio se u 87. minuti kada je Božo Broketa natrčao na jednu odbijenu loptu i topovskim udarcem donio pobjedu Hajduku od 2:1.
Torcida je u tom trenutku euforično ušla na teren u neopisivom slavlju, a prekid je potrajao nekoliko minuta prije nego što je utakmica privedena kraju i započela je nezapamćena fešta. Hajduk je potvrdu titule dočekao u sljedećem kolu pobjedom nad Budućnosti u Splitu 2:0 i tako je osvojio prvenstvo Jugoslavije bez ijednog poraza u 18 utakmica.
Nažalost, ogromno slavlje na splitskim ulicama i povijesni trijumf nad beogradskim klubom nisu prošli bez teških posljedica za osnivače Torcide i samu upravu Hajduka. Nakon što je gradom u šali pročitana ironična osmrtnica Crvenoj zvezdi, beogradsko vrhovništvo predvođeno moćnim političarem Milovanom Đilasom odlučilo je stati na kraj onome što su smatrali opasnim buđenjem hrvatske nacionalne svijesti.
Korištenje imena Torcida bilo je izričito strogo zabranjeno, a državni represivni aparat počeo je nemilosrdno proganjati dalmatinske studente koji su sudjelovali u osnivanju te navijačke skupine. Predsjednik i potpredsjednik Hajduka zaradili su službene partijske opomene, dok je legendarni kapetan Frane Matošić zbog sukoba na terenu s igračem Zvezde isključen iz Komunističke partije, iako je kasnije ipak vraćen na osobnu intervenciju.
Najgoru sudbinu doživio je glavni osnivač Vjenceslav Žuvela kojeg je Udba redovito ispitivala i zatvarala zbog navodnog šovinizma i raspirivanja nacionalne mržnje. Prvotno je osuđen na pune tri godine zatvora, a kazna mu je tek kasnije u ponovljenom postupku smanjena na tri mjeseca, dok mu se kao posebna otegotna okolnost uzimalo to što je na znački Torcide uz slovo T stajalo i slovo H. Komunističke vlasti su to slovo H protumačile kao Torcida Hrvatska, što je u poslijeratnoj državi predstavljalo izuzetno opasan politički krimen. Djelovanje državne sigurnosti bilo je direktno motivirano strahom od navijača kao pokretača otpora prema sustavu, zbog čega su mnogi mladići godinama završili pod stalnom i strogom prismotrom milicije.
Zbog represije i direktnih prijetnji zatvorom, organizirano djelovanje pod imenom Torcida moralo je biti potpuno obustavljeno, ali onaj pravi navijački duh u Dalmaciji nikada nije do kraja slomljen. Navijači su se godinama okupljali neformalno ili pod drugim raznim imenima, poput skupine Nesvrstani koja se pojavila sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao vrlo jasan signal otpora tadašnjim vladajućim strukturama.
Upravo su ti hrabri momci nastavili tradiciju unošenja pirotehnike, velikih zastava i specifičnog mediteranskog stila navijanja koji je prkosio nametnutim strogim pravilima ponašanja na javnim mjestima. Tek krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, preseljenjem Hajduka na novi stadion na Poljudu, nove generacije mladih navijača odlučile su pod svaku cijenu vratiti svoje povijesno ime. Torcida je tada ponovno izašla na svjetlo dana.
Osnivač Vjenceslav Žuvela je i nakon izlaska iz zatvora ostao pod budnim okom režima, a tajne službe pretresale su mu stan i pratile ga sve do njegove tragične smrti u prometnoj nesreći 1990. godine. Ipak, on i njegovi suborci ostavili su potpuno neizbrisiv trag u povijesti sporta, stvorivši jedinstveni pokret koji je uspješno nadživio i državu koja ih je proganjala i cenzuru koja ih je godinama pokušala ušutkati.
Na žalost, Torcida je nedavno otišla u jednu posve neprihvatljivu krajnost, priredivši skandalozan čin uoči utakmice Hajduk - Ajax. Antisemitsko skandiranje na splitskim golemo je civilizacijsko posrnuće i potpuna suprotnost onome što je Hajduk nekada predstavljao. NK Hajduk u rujnu 1974. godine, "u povodu jubilarne proslave 30. godišnjice obnavljanja Hajduka kao tima NOV (Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) i POJ (Partizanskih odreda Jugoslavije)" u knjizi Ratnim stazama Hajduka, autora Srećka Eterovića, objavio je sljedeće:
"Ratna generacija igrača i rukovodilaca Hajduka učešćem u narodnooslobodilačkoj borbi i dostojnim reprezentiranjem nove Titove Jugoslavije ispisala je najslavniju stranicu povijesti kluba. Rodoljubljem i čvrstom pripadnošću borbi naših naroda za slobodu, uveličavši ime Hajduka, ona je trajno zadužila sva pokoljenja igrača i prijatelja koji s ponosom na svojim bijelim majicama nose ili će nositi crvenu petokraku zvijezdu, stečenu u teškim danima oslobodilačkog rata."
Igrači Hajduka skinuli su zauvijek crvenu zvijezdu s dresa na australskoj turneji 1990. godine, a brojni pripadnici Torcide položili su svoje živote braneći Hrvatsku od srpske agresije u Domovinskom ratu. Spomen-ploča poginulim pripadnicima Torcide u Domovinskom ratu nalazi se na sjevernoj tribini poljudskog stadiona.
Otvori KEKS Pay
povici prije utakmice sa Ajaxom nisu bili antisemitski jer su bili su upućeni navijačima Ajaxa (koji sami sebe nazivaju superžidovima) odnosno nisu bili usmjereni prema Židovima kao narodu.