Vjerojatno na cijelom Europskom prvenstvu nema neatraktivnije momčadi od Grka, bez ijedne velike zvijezde, a vjerojatno nema ni gore mine od njih. Moramo li podsjećati na onaj užas u Pireju kad su Bilićevi kockasti bili potpuno nemoćni protiv momčadi Fernanda Santosa koja u cijelom prvom poluvremenu nije uspjela spojiti tri dodavanja, da bi onda u nastavku s dva brza i jednostavna uboda riješila utakmicu i pitanje plasmana na Europsko prvenstvo.
Kad god pomislite “pa ovi Grci su smiješni” sjetite se Europskog prvenstva 2004. koje će zauvijek ostati sinonim za sportske senzacije. S nekoliko jačih frajera nego što ih imaju danas poput Zagorakisa, Dellasa, Basinasa, vratara Nikopolidisa i tada puno mlađeg i boljeg Charisteasa, Rehhagelovi oklopnici u stilu trojanskog konja rušili su u nokaut-fazi na element iznenađenja redom Francuze, Čehe i na kraju Portugalce.
Posljednju utakmicu koju su morali dobiti, posljednju kvalifikacijsku u Gruziji, dobili su nakon što su gubili. Nakon toga nisu dobili ni jednu prijateljsku (Rusija 1:1, Rumunjska 1:3, Belgija 1:1), a izbornik Santos, koji je nedavno nagrađen novim ugovorom, svjestan je koliko mu je momčad limitirana u kreaciji. Ipak, vjerojatno se nitko ne preznojava kao Poljaci jer Samaras, Gekas, Salpingidis i društvo znaju zapapriti i većim momčadima od Poljaka.
