Dinamov debakl s Celtom u Europskoj ligi, pa onda i kiksevi u HNL-u, zbog kojih Dinamo nakon 13 kola nije prvi na ljestvici – potaknuli su salve negativnih, destruktivnih kritika na račun trenera Marija Kovačevića, pa onda i Dinamovog vodstva. Iako ono zapravo postoji samo na papiru, budući da je cijela vertikala odlučivanja zapravo u rukama jednog čovjeka, Zvonimira Bobana.
Takav način upravljanja Dinamu nije stran, samo što se on donedavno bio odvijao u posve drugačijim okolnostima; naime – tu, Mamićevu, vladavinu publika nije odobravala, dok je Bobanovoj naklonjena, budući da ga je publika aklamacijom i izabrala za Dinamovog lidera.
Kako je Dinamo proteklih tjedana oscilirao i češće posrtao nego se uzdizao, tako je, najviše putem društvenih mreža i grupa na njima, maha uhvatio narativ kako "ovi" nisu ni do koljena "onima", i kako "ovi" srozavaju sve što su "oni" postigli do dolaska "ovih".
Uglavnom, Dinamo je, tvrde nostalgičari, nekada bio u rukama najsposobnijih, najuspješnijih i naravno – nedostižnih. Pa kad je već počela jačati takva paradigma o onima koji vode Dinamo, nije naodmet podsjetiti kako su ti "najuspješniji i najsposobniji" zapravo počeli u Dinamu.
Ovako se to odvijalo, u najkraćim crtama: Dinamo je u proljeće 2000. godine smijenio Canjugu i za predsjednika postavio Mirka Barišića, a on je nedugo kasnije Dinamovu operativu prepustio Zdravku Mamiću. Te 2000. godine Dinamo je osvojio titulu, petu uzastopnu.
A onda su počeli – ono što subjektivni promatrači najčešće ignoriraju, a u nogometu su stalni, nepresušni i neizvjesni: procesi. Procesi strukturiranja klupskog vodstva, ostvarivanja financijske stabilnosti, organizacije nogometne škole, kadroviranja stručnih stožera, selekcije igrača...
I tako, ti procesi Dinamu su na Mamićevim počecima između 2001. i 2005. godine donijeli samo jedan naslov prvaka, onaj s Ćirom 2003. godine. U međuvremenu se tri puta titulom (2001., 2004. i 2005.) osladio Hajduk, jednom čak i Zagreb (2002.). U tim godinama Dinamo je bio tek europski prolaznik, bez ijednog značajnijeg, zvučnijeg rezultata.
Sjetimo se samo 2004. godine, kada se u Mamiću bio probudio inat, pa je u Dinamo doveo pola mlade reprezentacije, Ljubojevića, Ješea, Pranjića, Buljata, Lučića, pa onda i Bošnjaka, Milinovića, Zekića, Sedloskog.... Mislio je da ima mega momčad, a završio je u "Ligi za bedaka". Od spomenute titule iz 2000. godine pa do ljeta 2005. Dinamo su trenirali Vlak, Braović, Lončarević, pa opet Vlak, pa Blažević, Jurčević, Gračan, opet Lončarević i Cvetković. Na poziciji sportskog direktora bili su angažirani Zajec i Otto Barić. Kakva imena - na terenu i oko njega – a u pet godina jedna, jedina titula prvaka!
Čak dvije godine nakon Ćirine titule trebalo je Mamiću da u ljeto 2005. nanjuši novog šampionskog trenera Kužea, pa da tek onda s njim poče era od jedanaest uzastopnih naslova prvaka. Zato što su toj eri prethodili – procesi. I klupski, naravno i logistički, oni koji su Dinamo osnažili i u svim drugim nogometnim strukturama. Jer, bez njih nikada nitko nije bio prvak.
Zvonimir Boban postao je predsjednik Dinamove Uprave 1. lipnja, i naravno zasukao rukave i započeo – procese. Zar bi oni u pet mjeseci trebali donijeti posvemašnji preobražaj Dinama, zar se za pet mjeseci osvaja titula, zar se očekuje da baš svaki igrač ovdje odjednom eksplodira, a trener poruši sve rekorde? Zar "ovi" nemaju pravo u nečemu pogriješiti? Zar je, Bože mi prosti, Dinamo s Bobanom već propao? I zašto se oko Dinama stvara takva klima sveopćeg potopa?
Nostalgija i destrukcija na jednoj, a strpljenje i objektivnost na suprotnoj barikadi. Ovi prvi u naletu, ovi drugi za sada defenzivi. Bobanov prekid šutnje – više od bilo koje Kovačevićeve pobjede - može preokrenuti ovaj trend.
Otvori KEKS Pay
Koja "genijalna usporedba" - Mamićevi počeci su bili bez kune u džepu aa Bana Bobana pun ko brod..... Bravo novinaru na objektivnosti.....