Nakon što je završio iznimno uspješnu igračku karijeru, gospar Frano Karač (45) bacio se u trenerske vode, što je nekako i logično za jednog vaterpolista. No nije dugo ostao u toj branši. Četiri je godine radio kao trener mlađih kategorija u Jugu, za to vrijeme diplomirao je na Višoj trenerskoj školi pri Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, bio je i pomoćnik Jošku Krekoviću u vođenju juniorske vrste na Europskim igrama u Bakuu (2015.), a onda se iznenada oprostio od bazena.
Snašao se na parkiralištu
– Za odustanak od trenerskog posla bilo je više razloga. Nije lako bilo donijeti takvu odluku, ali nakon duljeg razmišljanja shvatio sam da ne želim ostatak života provesti po bazenima i na putovanjima, nego da mi je važnije više vremena posvetiti obitelji i raditi neke stvari koje mi predstavljaju zadovoljstvo, a nisam ih mogao raditi dok sam bio igrač i poslije trener. Nije lako naći vremena za obitelj i neki hobi kad si radnim danom dva puta dnevno na treningu, a onda se vikendom obično igraju utakmice. A uz nedostatak slobodnog vremena glavni nedostatak trenerskog posla je neadekvatna plaća. Mišljenja sam da fakultetski obrazovani treneri koji rade s mladim sportašima na početku njihova, kako životnog tako i sportskog puta koji, uz obitelj i školu, izravno utječe na njihov razvoj i sazrijevanje, moraju biti odgovarajuće plaćeni, a ne da budu potplaćeni s mnogo manjim primanjima od prosječne plaće u Hrvatskoj – objašnjava Karač.
>> Dalić: 'Ovo je pitanje vjere, karaktera i domoljublja. Brazil je favorit, ali nismo autsajderi'
I potpuno je u pravu, taj segment u sportu doista bi se trebao urediti. Nisu svi treneri isti, trebalo bi ih kategorizirati i svakako –bolje platiti. Karač je posljednjih šest godina voditelj Službe parkirališta u Dubrovniku, a završio je i ekonomiju pa sad ima zvanje magistra poslovnih znanosti. No iza njega je duga vaterpolska karijera, pa ga pitamo što mu se od toga urezalo u sjećanje.
– Dva događaja najviše mi znače i najradije ih se sjetim. Prvi je finalni turnir Kupa prvaka 2001. i utakmice s Bečejem i Olympiakosom na mitskom starom bazenu. Ozračje koje su naši navijači stvorili bilo je nezaboravno i neponovljivo, a nakon osvajanja trofeja slavilo se u Gradu i vozilo autima po Stradunu. Mislim da se slavilo cijelo ljeto. Drugi događaj je Svjetsko prvenstvo u Rimu 2009.: s 32 godine debitirao sam za Hrvatsku, osvojena je medalja, a meni su se ostvarili neki dječački snovi.
A što kažete o nastupima naše izabrane vrste u 2022.?
– Reprezentacija je ostvarila fantastičan uspjeh osvajanjem zlata na EP-u. Izbornik Tucak i njegovi suradnici napravili su izvrstan posao i izgradili novu, mladu, brzu i modernu reprezentaciju gladnu trofeja, koja je u Splitu odigrala turnir iz snova. Bit će vjerojatno i oscilacija, ali najvažnije je da smo uspjeli bezbolno odraditi smjenu generacija i afirmirati nekoliko mladih igrača.
Ljeta na Pelješcu
Od svih njih vama je najbolji Marko Bijač, zbog čega?
– Zbog toga što je na EP-u briljirao i nosio reprezentaciju do zlata. Vratar je to koji donosi prevagu, pogotovo u utakmicama za trofeje, kad svoje obrane podigne na još veću razinu, što je odlika pravih šampiona. Ima nevjerojatne reflekse, inteligentno čita igru i u stanju je povezati nekoliko nemogućih obrana koje lome protivnika.
Recite nam ponešto i o prvim pratiteljima.
– Vrlić dobro drži poziciju na dva metra i tako svojoj momčadi omogućuje jednostavniju igru u napadu. S obzirom na svoju konstituciju, iznimno je pokretljiv, spretan u realizaciji, i s dva metra i "sa stative" kod igrača više. Marinić Kragić skrenuo je pozornost na sebe na EP-u, bio je jedan od naših ključnih igrača, vrhunski šuter s odličnim pregledom igre.
Za kraj Frano nam je otkrio kako i gdje provodi ljeto.
– Ljeta u Gradu su, zbog iznimno velikog broja turista, prekaotična za mene, previše je gužve. Stoga svaki slobodan dan i cijeli godišnji odmor provodim u kući na Pelješcu. Uživam u kupanju i ostalim ljetnim radostima s obitelji.
U kolekciji ima osam hrvatskih prvenstava
Frano Karač rođen je 4. lipnja 1977. u Dubrovniku. Sa šest godina počeo je trenirati plivanje u Bellevueu, a s 12 vaterpolo u Jugu. Osim za Jug (1996. – 2006. i 2011. – 2013.), igrao je i za talijanski Nervi (2006. – 2007.) te za Mladost (2007. – 2011.). S Jugom je osvojio sedam hrvatskih prvenstava, šest Kupova, dva puta Kup prvaka (2001. i 2006.) te Kup Lena (2000.). S Mladosti ima još jedno hrvatsko prvenstvo i jedan Kup. S reprezentacijom se okitio dvjema broncama sa Svjetskih prvenstava i zlatom s Europskog (2010. u Zagrebu). Nakon svršetka igračke karijere četiri je godine radio kao trener mlađih kategorija.
