Nedavna sportska konferencija u američkoj Alexandriji, u organizaciji hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu, s temom američko-hrvatskih sportskih veza, bila je prilika da razgovaramo i s jednom od bivših zvijezda američkog nogometa, nedvojbeno najpopularnijeg sporta na teritoriju SAD-a – osvajačem dva Super Bowla Davidom Diehlom. Razgovarali smo o njegovim hrvatskim korijenima i o tome koliko mu znači obiteljska tradicija, a onda nam je najavio i moguće preseljenje u domovinu svoje majke. U jednom trenutku priključila nam se i Davidova supruga Kristina, kojoj su oboje roditelja Hrvati, pa smo na koncu ostali i pomalo zatečeni količinom Davidove strasti prema Hrvatskoj, koja se očituje u mnogočemu što radi.
Stoga ne čudi da je za njega pokrenut i postupak dobivanja hrvatskog državljanstva, putem koji su to već ostvarile i dvije ikone američkog sporta, najveći NFL trener svih vremena Bill Belichick i najveći UFC-ov teškaš svih vremena Stipe Miočić.
Koliko smo u startu shvatili, David je jedan od američkih sportaša hrvatskog podrijetla koji o tome puno govori i kojem je prilično stalo do njegovih hrvatskih korijena.
– Da bi doista bio ono što jesi, moraš znati odakle si i gdje su ti obiteljski korijeni. Imati takvu pozadinu i strukturu od malih nogu znači obitelj, zajednicu, povjerenje i odanost. U tome leži velika čast i ponos jer je za tako malu zemlju nevjerojatno imati toliko sjajnih sportaša. Za mene je uvijek važno znati odakle ti dolazi obitelj i što je sve bilo potrebno da dođemo tu gdje jesmo danas. Mi smo samo jedan odsjaj u naraštajima naših predaka i postignućima koja su ostvarili kako bismo mi danas imali ovakav uspjeh – objasnio nam je.
Ono što tog svojedobno vrlo svestranog igrača američkog nogometa posebno fascinira u vezi s Lijepom Našom jest to kako se zemlja uzdigla iz rata.
– Biti iz zemlje svojedobno razorene ratom koja se s vremenom, zahvaljujući velikoj odlučnosti, iz tog izdigla i postala jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija u svijetu izaziva ponos – kaže David.
Premda Sjedinjene Američke Države jesu imigrantska država, mnogi Amerikanci se ne zanimaju toliko za svoje korijene koliko to čini naš sugovornik.
– Možda još Irci i Talijani pridaju tome pozornosti kao mi Hrvati. Zvuči nevjerojatno, ali mnogi ljudi koje sam sretao dok sam živio u New Yorku, a za Giantse sam igrao 11 sezona, nikad nisu napustili svoj grad. Nikad nisu izašli iz toga golemoga grada, nikad posjetili neki drugi grad. A kako da rastete kao osoba ako ne rastegnete svoje poznavanje svijeta i vidite koliko toga lijepog i zanimljivog postoji izvan vašeg životnog kruga – čudi se.
David nije od onih kojima je dovoljno znati da su tamo negdje iz Hrvatske, već se potrudio posjetiti i rodno mjesto svojih predaka. Baka njegove majke zvala se Lucija Šemanić i ima korijene s Krka, a majčin djed zvao se Ante Bekavac i on je emigrirao u SAD s područja Imotskog.
– Da, bio sam na Krku i u Lovreču, a moja supruga rođena je u Zadru, ona je iz Borika, a otac joj je rođen u Istri pa tamo imamo veliku obitelj – kaže nam
Što mu se najviše sviđa kada svrati do Hrvatske, pitamo ga.
– Ono što najviše volim kada sam u Hrvatskoj je način življenja. Kod vas se ljudi nakon posla druže, bilo da su s obitelji ili s prijateljima. Ne žive da bi radili, nego rade da bi živjeli. Žele živjeti život pa je lijepo ljude popodne vidjeti kako se druže. To pokazuje koliko zajednica i taj ponos znače ljudima, sretni su i dugo žive. Sviđa mi se da u Hrvatskoj ne moraš zvoniti kao u Americi kada je večera jer postoji određeno vrijeme i svi znaju kada je to. A to mi govori da postoji struktura tih životnih odnosno obiteljskih detalja – primjećuje.
A te detalje taj je umirovljeni sportaš imao priliku uočiti više puta.
– Prvi put sam Hrvatsku posjetio još 2011. godine, tada sam još bio aktivni igrač Giantsa. Od tada sam u Hrvatskoj bio osam puta. Supruga i ja nismo uspjeli doći i ovo ljeto, ali ćemo svakako doći sljedeće – kaže.
Kako je došlo do toga da se sa suprugom Kristinom vjenča u Hrvatskoj? Čija je to bila želja?
– Zapravo, poželjeli smo to oboje jer je bilo sjajno moći to organizirati u Hrvatskoj, među našim rođacima i na tako poseban način. Zapravo smo to htjeli napraviti i prije, ali kada je došlo do pandemije koronavirusa, morali smo odgoditi putovanje iako smo već bili civilno vjenčani. Bio je to predivan dan u okolici Zadra, sa sjajnom hranom i glazbom, a pjevao nam je vaš popularni pjevač Giuliano. Kada je on izašao na pozornicu, bilo je to veliko iznenađenje za hrvatske članove naših obitelji – prisjeća se.
David je rođen i odrastao u Chicagu pa je vjerojatno bio i navijač NBA kluba Chicago Bulls, pretpostavljamo.
– Da, isprva sam igrao košarku i uživao u uspjesima Bullsa, u svim naslovima koje su osvajali između 1991. i 1993. godine. A onda se u Bullsima pojavio Hrvat Toni Kukoč, fantastičan košarkaš u čijim sam izvedbama uživao. No moj je san bio igrati u NFL-u pa sam stalno nosio dres Bearsa. I onda sam se u srednjoj školi prebacio na američki nogomet – priča nam.
Kaže naš sugovornik da je za njega kao klinca svjesnog svojih hrvatskih korijena bilo "cool" imati za sunarodnjake i uzore takva dva košarkaša genijalca kakvi su bili Dražen Petrović i Toni Kukoč.
– To su bili igrači koji su mijenjali igru, koji su pisali povijest europske košarke u NBA svijetu, i to im je i donijelo tako velik utjecaj. Pa i danas možete čuti bivše NBA igrače kako govore koliko je bilo teško čuvati Dražena Petrovića. A kada gledate dokumentarni serijal "Posljednji ples" o Michaelu Jordanu, onda se uvjerite koliki je utjecaj imao Kukoč na slavne i trofejne Bullse. Njih dvojica zacijelo su uspomene koje dijeli svaki američki Hrvat – uvjeren je Diehl.
Evo čega se sjeća iz djetinjstva vezano za običaje američkih Hrvata...
– U sjećanju su mi obiteljska okupljanja koja su bila bjelodani dokaz koliko je važno provoditi vrijeme u krugu obitelji, pa čak odlaziti i na nogometne utakmice zajedno. Išli smo nedjeljom u crkvu svetog Jeronima u Chicagu, a to je hrvatska crkva. Supruga i ja i danas prakticiramo odlazak u crkvu svake nedjelje. A sjećam se još iz djetinjstva da su se, dok se pripremala večera, slušale Oliverove pjesme. Moja supruga i ja još uvijek tako radimo – kaže nam.
Nekada gorljivi navijač Bullsa danas radi kao trener i skaut i razvija viziju za dodatni razvoj američkog nogometa u Hrvatskoj.
– To je jedan od mojih dugoročnih ciljeva. Kada se moja supruga i ja zasitimo života u SAD-u i kada osjetim da sam postigao sve što mogu u američkom nogometu, želim utjecati na razvoj američkog nogometa u Hrvatskoj. Zamislite koliko ima sportaša koji su prejaki za vaterpolo ili nogomet, a možda nemaju pravi temperament za košarku. Razvili bismo nevjerojatne igrače američkog nogometa koji bi oduševili svijet. Za taj sport moraš moći podnijeti velike fizičke zahtjeve i biti otporan, ali prije svega radi se o dosljednosti da iz dana u dan poboljšavaš vlastite vještine. To je vrlo zahtjevno i teško jer nema malih stvari kada je riječ o rastu u sportu ili u poslu – poručuje.
Supružnici Diehl uživo su navijali za Hrvatsku na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u nogometu. Kakav je to doživljaj bio, pitamo.
– Bili smo na utakmici hrvatske reprezentacije u Dallasu i bilo je vrlo emotivno. Meni je to bilo prvi put da sam bio na tribinama stadiona Dallas Cowboysa jer tamo sam, u dresu Giantsa, obično igrao utakmice. Stoga je to bila posve drukčija perspektiva, a strast i ljubav prema našoj momčadi su nevjerojatni; energija, skandiranje i ponos hrvatskih navijača značili su meni i supruzi jako puno – odgovara.
Kazat će David i da je pozorno, na televiziji, pratio i nastupe vatrenih na prethodna dva Svjetska prvenstva, na kojima je Hrvatska osvojila srebro pa broncu.
– To je bilo nevjerojatno, vidjeti koliko ta momčad naporno radi i kako se bori za uspjeh. Biti tako mala zemlja, a odgajati tako velike sportaše na velikoj sceni pravo je čudo. Bili smo neopisivo uzbuđeni dok smo gledali i navijali za našu reprezentaciju i našu državu. To je ono što nas sve spaja i zbog čega osjećamo toliko jedinstvo, odanost i neizmjeran ponos – objašnjava David.
Kad su posrijedi televizijski prijenosi nastupa vatrenih, to voli gledati u obiteljskom krugu, radije nego u nekom zagušenom i bučnom baru. Zašto je tako, objasnila nam je gospođa Diehl.
– Osim u New Yorku, u ostalim gradovima u kojima smo posljednjih deset godina živjeli nema većih hrvatskih zajednica. A u New Yorku to bude malo ludo, neki "podivljaju", pa ne želimo biti usred toga. I zato "ludujemo" sami, u krugu najbližih prijatelja – kaže nam.
David je osobno, a to je i razumljivo, najsretniji bio u trenucima osvajanja svoja dva Super Bowla sa svojim New York Giantsima. A osvojio ih je 2007. i 2011., u oba slučaja protiv slavnih New England Patriotsa.
– To je vrhunac mog bavljenja sportom i ono o čemu sanjate kao dijete. Biti tamo i osvojiti naslov. Tada počnete razmišljati o svemu što ste žrtvovali vi i vaša obitelj. Kada pobijediš, pobjeđujete zajedno, nisi to ostvario samo ti. Bilo je nevjerojatno pogledati u publiku, vidjeti majku i obitelj te osjetiti koliko su sretni – s ponosom ističe.
Jedan od tih naslova, još na stadionu, proslavio je trčeći s hrvatskim šalom. A i prije toga, u svlačionici, isticao se s tetoviranim hrvatskim simbolima.
– Na lijevom ramenu imam istetoviran hrvatski grb, "neuništiv" piše mi na hrvatskome na ruci, a na tijelu imam i simbole Hajduka i Torcide. Prvu tetovažu, veliki hrvatski grb, napravio sam u svojoj debitantskoj sezoni u New Yorku. Ljudi isprva nisu znali da sam Hrvat zbog njemačkog prezimena, ali ja se puno više ponosim hrvatskim podrijetlom. To je način na koji smo odgajani, a odgajan sam i kao vjernik. To je moje djetinjstvo, to je moj cijeli život i ono što zapravo na kraju dana jesam – veli.
Koliko tetovaža ima na tijelu tog diva?
– Ne znam im broj, no istetovirane su mi obje ruke, prsa i noge – kaže.
U čemu je najveći gušt tetoviranja? Nije valjda u bockanju, pitamo.
– Kod tetoviranja je dobro ono prije i poslije samog čina. Prije si uzbuđen što ćeš to imati na tijelu, što ćeš realizirati ideju, a poslije što ćeš to vidjeti u ogledalu. A sam čin baš i nije zabavan, osobito na određenim područjima tijela, recimo na potkoljenici ili u visini rebara. To stvarno boli. Sva sreća što iz svog sporta imam visoku razinu tolerancije na bol – smije se.
Kad ga je obuzela želja za tetoviranjem?
– Još od djetinjstva znao sam da ću se tetovirati jer je moj ujak Jim, inače marinac, imao tetovaže kojima sam se kao klinac divio. A zbog toga se moja mama naljutila na ujaka – prisjeća se.
Čime su se bavili njegovi roditelji?
– Majka je bila tajnica u srednjoj školi, a otac je radio u tvrtki za distribuciju mlijeka. Majka živi u okolici Chicaga, a otac više nije među živima – govori nam.
David je i "službeno" navijač Hajduka.
– Kada sam posjetio Hajduk, dali su mi dres s brojem 66, a to je moj broj iz Giantsa. Zapravo, imam nekoliko Hajdukovih dresova koje su dali izraditi meni po mjeri, a jedan je onaj koji sam dobio u povodu 100 godina kluba – priča.
S obzirom na sve izrečeno, znači li to da bi David, zajedno sa suprugom Kristinom, u budućnosti mogao živjeti u Hrvatskoj, pitamo. Recimo, pola godine ovdje, a pola u Americi? U odgovoru na to pitanje priključila se Davidova supruga Kristina.
– Apsolutno, otvoreni smo za sve opcije koje će nas približiti Hrvatskoj. Naslijedila sam zemlju od majke sa strane bake i djeda te planiramo graditi kuću vrlo skoro. Nacrti bi trebali biti gotovi do sljedećeg ljeta, a nadamo se započeti s radovima za godinu ili dvije. Stalno razgovaram s prijateljima koji imaju velike kompanije da otvore svoje podružnice u Hrvatskoj. Želim privući druge industrije u našu zemlju, ali i osigurati zapošljavanje naših ljudi za poštene plaće. Pokušat ćemo sve što možemo kako bismo uskoro započeli nešto poslovno u Hrvatskoj – kaže Kristina.
Netko tko je ostvario svoj američki san djeluje kao netko tko je sada spreman započeti i svoj hrvatski san...
– Da, to je točno to. Iskreno se nadamo da je takav scenarij na vidiku za nas. Bez obzira na to što u Americi možemo bolje zarađivati, voljeli bismo živjeti u Hrvatskoj. Svakako se tome nadamo i to je nešto na čemu ćemo marljivo raditi u bliskoj budućnosti jer želimo biti tamo što je prije moguće – govori Kristina.
A s obzirom na to da je David sada trener u svom sportu, u američkom nogometu, kako je to biti uz čovjeka s puno obveza i putovanja?
– Često se selimo jer David zbilja puno radi. Oduvijek sam bila ponosna na ono što su naši roditelji i djedovi postigli, a taj je hrvatski ponos duboko u našem DNK. Bili smo prijatelji punih šest godina prije nego što smo počeli izlaziti, a upoznali smo se u Miamiju zahvaljujući njegovu dobrom prijatelju Tommyju Kovačeviću – prisjeća se.
Kako se dogodila ljubav?
– David je živio u New Yorku, a ja u Miamiju, i to je bilo neko vrijeme platonski. Jednom prilikom, običnom porukom, pozvao me na večeru. Na kraju smo doista i izašli, popili koktel, razgovarali i rekli da ćemo vidjeti kamo će nas to odvesti. Od tog trenutka nadalje smo zajedno. Zapravo, od tada smo nerazdvojni, a u braku se odlično dopunjujemo – kaže Kristina.
A kako na to gleda gospodin Diehl?
– Sretan sam što moja supruga ima toliko strpljenja vezano uz moj posao, zbog kojeg i puno putujem. Vidi ona koliko strasti i ljubavi imam za američki nogomet. Nevjerojatno je imati suprugu koja voli to što radim jednako kao ja – ponosno će David.
Kristina je i dio vlastite karijere žrtvovala za svog muškarca.
– Najprije sam se bavila manekenstvom, potom glumom, a zatim televizijskom produkcijom. No prateći Davida, morala sam polako puštati svoje poslove jer mi je bilo važno podržati ga. Ipak, opet me "svrbi" da se vratim televizijskoj produkciji. Posljednje četiri godine u Memphisu bavila sam se poslom s nekretninama. Sada smo u Clevelandu – kaže.
Nakon igračke karijere David radi kao razvojni trener igrača američkog nogometa.
– Četiri godine koje su prethodile ovoj radio sam na Sveučilištu Memphis kao trener napadačke linije. Sada sam pak skaut za NFL klubove za napadače. Zajedno s Laneom Johnsonom, nedavno umirovljenim igrače Philadelphia Eaglesa, razvijam liniju zaštitne sportske opreme. Surađujemo s tvrtkom Extech i s proizvodima ćemo izaći na proljeće – informira nas.
Postoji i nešto na što je jednako ponosan kao i na svoju igračku karijeru:
– Moja supruga i ja smo na četiri lokacije otvorili Centar za procjenu zdravstvenog stanja za sportaše kako bismo skenirali srčano-žilni sustav i mozak jer u američkom nogometu je jako puno sudara, pa igrači padaju i u nesvijest, što upućuje i na potres mozga. A da biste platili rentu za svoje postojanje na ovome svijetu, morate učiniti nešto dobro za druge ljude. Povrh toga, to je nešto na što i ja moram obratiti pozornost jer moj otac i djed umrli su od infarkta s 59 godina.
Koliko je zapravo opasan američki nogomet, sport čije utakmice taktički izgledaju kao bitke na bojnom polju?
– Opasan jest jer se događaju sudari sila i snažni udarci pri punoj brzini, no otpornost na takve situacije se trenira. Ima toga i u takozvanom europskom nogometu, a jedna statistika pokazuje da toga ima više u ženskom europskom nogometu, u kojem nema kaciga, nego u američkom nogometu – tumači David.
Koliko je u njegovoj ulozi "offensive linemana" bilo važno biti velik i snažan, pitamo ga.
– Itekako je važno. Sada imam oko 120 kilograma, a kada sam igrao, imao sam između 140 i 145 kilograma. Jeo sam svaka dva sata – piletinu, rižu, brokulu – jer sam morao zadržati tu težinu. Znalo se dogoditi da si navijem sat u tri ujutro i popijem proteinski shake od 800 kalorija kako bi se ti proteini primili. U toj ulozi morate biti veliki jer ste izbacivač, vi ste tjelohranitelj. Morate biti snažni kako biste odgurivali suparničke igrače, ali i kako biste amortizirali udarce koje primate. Uza sve to, važno je i biti brz. Možete biti najsnažniji čovjek na svijetu, ali ako se sporo krećete, nema koristi od toga u ovom sportu – poučio nas je Diehl.
Premda je draftiran tek u petoj rundi, kao 160. izbor na draftu iz 2003. godine, "Big Diehl" je odmah zaigrao u prvoj postavi.
– Mladi igrači često govore kako je najvažnije biti draftiran u prvoj rundi, najkasnije u drugoj, no puno važnije od toga je tko te izabrao, a ne koji si izabran. A biti izabran od New York Giantsa bilo je iznimno prikladno za mene jer puno napadačkih shema koje smo koristili na fakultetu bilo je slično ofenzivnim shemama koje su u to vrijeme koristili Giantsi. Mi smo se za neke svoje utakmice čak i pripremali gledajući Giantse. I zato sam kada sam postao njihov član, i mogao dati doprinos već kao novak – tumači.
Kakve je posljedice ostavilo na Davida bavljenje ovim sportom koji katkada djeluje kao borilački?
– Imao sam dvije operacije šake te po jednu na koljenu i donjem dijelu leđa. I to je manje od prosjeka u američkom nogometu. Premda me koljena bole, još uvijek dobro hodam. Uostalom, i dalje treniram jer važno je kako stariš – poručuje na kraju našeg razgovora David Diehl.
Hrvatski mu je grb na ramenu, na ruci mu piše 'neuništiv', a na tijelu ima simbole Hajduka i Torcide
Otvori KEKS Pay
