Na svom petom mlađeuzrasnom Prvenstvu Europe, 17-godišnji superteškaš Lovro Pavčec (plus 92 kg) osvojio je treću medalju. Nakon, kadetskog srebra i juniorske bronce, mlađahni Velikogoričanin postao je i doprvak Europe među mlađim seniorima.
Izborio se za to u Erevanu, glavnom gradu Armenije, iz kojeg je doputovao u četvrtak, bez neke veće štete na licu, s tek jednom šljivom ispod desnog oka. A za nekoga tko boksa u najtežoj kategoriji, u kojoj sijevaju udarci težine malja, to je premija.
U borbi za zlato Lovro se namjerio na Rusa, točnije Dagestanca, Israfila Islamova.
- Rus je imao 127 kilograma, deset više od mene, no svejedno sam ga pogodio da mu je sudac morao brojati. A da nije bio tako spreman ne bi mogao nastaviti. Nažalost, i tu rundu su mu suci dali pa je, nakon dvije izgubljene runde, jedini način da ga dobijem bio da ga "ugasim" u trećoj no za to više nisam imao snage. Rusi su, dakako, poslali svog najboljeg borca a ponekad je prvakom Rusije biti teže nego prvakom Europe, takva je to konkurencija.
Odoljeti udarcima "ruskog medvjeda" uspijevao je i zbog sparinga sa seniorima pa tako i s predsjednikom (Filip Hrgović) kluba čije boje brani (Nokaut).
- Kada naviknete na udarce takvih teškaša kao što su Hrgović i Smakići onda vam udarci vaših vršnjaka nisu toliki problem, mogu ih podnijeti. Osim toga, sparirajući s Hrgovićem, a on bi išao na mene sa 70 posto svog kapaciteta, stekao sam i dozu samopouzdanja.
Osim za vjeru u sebe, Hrgović je zaslužan i za Lovrin nadimak "Sudnji dan". Otkud to?
- Taj nadimak mi je dao Hrgović nakon jednog sparinga rekavši za mene "kad krene, taj ne staje".
A ne planira Lovro stati ni sada. Predahnut će kratko i vrlo brzo će u novu bitku.
- Dobro se osjećam, nisam pretrpio štetu pa ću 13. svibnja, u Velikoj Gorici, vjerojatno boksati svoj drugi profesionalni meč.
On i njegov trener Yousef Hasan planiraju paralelno gurati olimpijsku i profesionalnu karijeru.
- I dalje je moj cilj nastupiti na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. godine. No, ovog časa me zanimaju i pojasevi u profesionalnim organizacijama a većina njih ima pojas prvaka za borce do 23 godine.
S ovim nastupom Lovri je istekao mlađeseniorski staž i sada ga čeka onaj najteži prijelaz. Ulazi u konkurenciju boraca do 22 godine što u boksu zovu seniorima (valjda zbog kategorizacije) a u svim drugim borilačkim sportovima su to mlađi seniori.
- Velika je to razlika, no ja vjerujem da ću biti spreman.
A hoće li, pitali smo to i njegova trenera Jukija.
- Lovro je potencijal, u svaku borbu ulazi bez straha, on ne šljivi nikoga, a hrabrost i srce su u boksu broj jedan. Ako nemaš onu stvar onda nemaš ni puno izgleda za veliki domet. Nije on predisponiran visinom od dva metra ali je vrlo marljiv i uporan a sad već ima i poprilično iskustva. Pa on ima više nastupa na mlađeseniorskim Prvenstvima Europe nego na Prvenstvima Hrvatske. Osvojio je dosad tri medalje a da ga nisu zakinuli, a dvaput je bio peti, imao bi pet europskih medalja iz isto toliko nastupa.
Juki trenira Lovru već desetak godina. Kaže da je k njemu došao kada je imao sedam godina, na prijedlog jednog kolege nogometnog trenera.
- Trenirao sam nogomet jedno devet mjeseci. Bio sam bucmast, branio sam, no nisam volio trčati pa me trener preporučio za boks.
Što se tiče trčanja, situacija je sada puno povoljnija jer u ringu za takvo što prostora nema. Tu više vrijedi pravilo "tko leži ne bježi".
- Uzor mi je Mike Tyson, svaki dan gledam njegove mečeve.
