Nakon visoke pobjede njegove momčadi nad Cibonom, Antu Nazora nismo mogli dobiti. Broj mobitela ovog mlađahnog stručnjaka (36) bio je nedostupan, ali ne zbog lošeg signala, razbijenog aparata ili nečeg sličnog. Ne, on se samo na jedan dan isključio iz ostatka svijeta.
– Moram se nekad isključiti jer Zadar nije lagana sredina za rad. Ima tu svakojakih utjecaja. Crta na kojoj sam ja nije klasična trenerska crta, nego ona na dva-tri metra visine, kao kada u cirkusu hodaš po žici.
Kakvi su to utjecaji koji ga uznemiruju?
– Ovo protiv Cibone izgledalo je jako lijepo, no biti trener Zadra na "minus 20" protiv Olimpije, to ne bih poželio nikome. Emocije su izražene i obojene. Ove godine doživio sam i vrijeđanja, ali i pljesak prilikom poraza, doživio sam i pljuvanje i hvalospjeve u mjesec dana. To je snažan dijapazon emocija koji može imati utjecaj na ljude u klubu, ali i na igrače i njihovo samopouzdanje.
Nikad +26 protiv Cibone
Srećom, izgleda da to kod igrača nije bilo tako.
– Moram istaknuti igrače, ostali su tim i kada smo imali neugodnu seriju od šest poraza u nizu. Ja sam im prije Budućnosti rekao: "Ako vi ne vjerujete u ovo što govorim i ovo što radimo, samo recite! Meni je kuća 150 kilometara odavde i palim auto."
Zadarskoj publici pobjede nad Cibonom uvijek su melem.
– Ljudi koji su dugo u klubu rekli su da Zadar u ABA ligi Cibonu s takvom razlikom, "plus 26", nikad nije dobio. Protiv Cibone dogodilo se stapanje ambijenta s momčadi, što je bitno i zbog kemije, ali i taktike igre. Po onome kako su navijali za nas na početku kada smo promašili 14 napada zaredom i gubili 0:8, čini mi se da je i publika počela vjerovati u ovo što mi radimo.
Unatoč tome što je zajahao val uspjeha, Antu Nazora i dalje nećete vidjeti da špancira po Kalelargi.
– Na Kalelargi ćete me vidjeti isključivo u ranim jutarnjim satima ako idem na zornicu ili na nedjeljnu misu, a tada susrećem umirovljenike, ljude koji su u filmu sličnom mome.
Postao je Cedevitina crna mačka, s hrvatskim prvakom ima pozitivan skor i, ako ovako nastavi, Cedevita će ga prije ili poslije dovesti.
– Prošlog ljeta imao sam ponudu Cedevite odnosno Jasmina Repeše koji me htio dovesti u svoj program rada s mladima. No, prihvatio sam ponudu Zadra iz osobnih razloga, blizine kuće, ali i samostalnog vođenja ABA lige koja je za mladog trenera zanimljiva scena.
Veliki lov na Florencea
U Zadru bi trebao ostati do kraja ove i još jednu sezonu.
– Zadar doživljavam kao svoj klub. Moj je klub bio Split, matični mi je, i prošle sezone sam s Damirom Tvrdićem pokušao sve napraviti da se spasi, no nama dvojici, nažalost, nisu vjerovali. Ostao sam tada bez svog kluba i teško je kada ti se to dogodi, a budući da mi je Zadar dao priliku kada sam bio neafirmiran, da je u najtežim trenucima stao uz mene, doživljavam ga kao svoj klub. Nadam se samo da će biti sluha i političke i gospodarske volje da se klub digne na višu razinu.
Prošle sezone, Ante je vodio Split, koji je preuzeo nakon što ga je sa Zadrom izbacio iz ABA lige.
– To je zanimljiv put, ali to je i posljedica stanja u društvu jer se neprestano mijenjaju uprave, koncepti vođenja kluba, stalno dolaze neke nove metle.
Premda ih je spasio od ispadanja iz ABA lige, Zadar se nije potrudio zadržati ga.
– Ne bih se na to vraćao, no istina je da je nedovođenje Jamesa Florencea, kojeg sam već tada htio, jedan od glavnih razloga što nisam ostao. Ja sam svojeglav i ne pristajem na kompromise i kada sam vidio nepovjerenje prema tome da ja selektiram momčad, prema mojoj želji da mi uprava u tome bude servis, upalio sam auto i otišao kući.
Zadru neće biti lako zadržati svog jedinog Amerikanca. Već sada ga zovu rivali iz ABA lige.
– I sada on ima dosta ponuda, no nadam se da ćemo ga zadržati barem do kraja sezone. Bilo bi tužno da ga izgubimo usred sezone.
Bi li ga se isplatilo vezati hrvatskom putovnicom, tek mu je 26 godina?
– Ja sam protiv naturaliziranih igrača u reprezentaciji. Mi sami moramo stvoriti svog razigravača.
Ali to ne uspijevamo već desetljećima.
– Na toj poziciji nismo imali planetarnog igrača još od Giuseppea Giergije. To je jedan dublji problem oko kojeg bi se struka trebala češće okupljati i razgovarati. Među juniorima i u kadetima vidim momke koji imaju tu sposobnost, no neću sada spominjati imena. Treba im dati pravo na pogrešku.
Sin i supruga žive u Sumpetru blizu Omiša, pa on iz Zadra skokne kada god može.
– Sin trenira nogomet, a što će trenirati "dite" iz Splita. Svojima u Zadru sam rekao: "Da nisam košarkaški trener, moje dijete ne bi znalo da taj sport postoji, a vi ne smijete dozvoliti da se to dogodi i u Zadru jer će Dalmacija biti izgubljena za košarku!". Zadar je ostao jedini klub s Jadrana u ligi koja se zove Jadranska, a Dalmacija je ta koja je dovela taj sport na svjetsku razinu.
Ne bih više bio pomoćnik
Nazor bi ovo ljeto trebao voditi selekciju U-19 na SP-u, naraštaj s kojim je lani osvojio europsku broncu. Što bi prihvatio da mu budući seniorski izbornik ponudi posao pomoćnika?
– Mislim da bih se odlučio da samostalno vodim selekciju. Već dugo sam prvi trener i, kada to jednom postaneš, teško se vratiti u nižu ulogu.
Ante je trofejni trener, u posljednje četiri godine s prvenstava mlađih uzrasta donio je četiri medalje, a među njima i europsko kadetsko zlato 2011. Koja je njemu kolajna najdraža?
– Trenerski gledano, najdraže mi je europsko juniorsko srebro iz 2013. jer smo ga osvojili bez Hezonje, Bošnjak nam je došao pred kraj priprema, a na koncu su i on i Marinelli bili u petorci prvenstva.
U ljeto 2009. bio je pomoćnik Borisu Kurtoviću na SP-u mladih vrsta na kojem je Hrvatska bila treća. Zašto se zvijezde te momčadi, Delaš, Prostran i Zubčić, nisu pretvorile u bolje seniore?
– Zanimljivo je da su igrači iz prvog plana, Delaš, Zubčić, Prostran i Batur, napravili manje nego igrači iz drugog plana kao Radošević i Planinić. Recimo, kao najbolji mladi igrač svijeta, MVP tog prvenstva, Mario Delaš vratio se u klub koji nije igrao ABA ligu i koji ga je potom prodao u Žalgiris da zaradi novac. A taj klub ga je pak posuđivao po Litvi i on se nigdje nije ustalio. A Darko Planinić, koji nije igrao niti sekunde u toj selekciji, vratio se u Široki, koji je tada bio sređeniji klub od Splita i napravio iskorak. Zapravo, od svih njih najviše je napravio Leon Radošević, on je napravio taj klik u glavi, on bi meni bio u petorci reprezentacije.
Ništa bez nacionalnog naboja
Imamo li pravo sanjati da Šarić, Hezonja, Bender, Žižić, Zubac, Mazalin, Arapović i društvo mogu vratiti Hrvatsku na medaljaška postolja?
– Potencijal je tu, ti momci će igrati u najboljim europskim klubovima i NBA ligi, no mora se vratiti kult reprezentacije kakav smo imali u Draženovo vrijeme. Čast svakome, ali činjenica je da su svi igrači nakon Draženova odlaska pružali bolje partije u klubovima, nego u reprezentaciji. Bez nacionalnog naboja nema sreće. Neka su oni igračke veličine, no oni u sebi moraju ostati djeca jer je i Dražen bio takav. Za reprezentaciju moraju igrati s dječjom radošću i pri tome moraju zaboraviti svoje bankovne račune.
>>Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
