Njemački tenisači Kevin Krawietz i Andreas Mies spriječili su reprizu ovogodišnjeg finala US Opena u Roland Garrosu pobijedivši u drugom polufinalnom dvoboju turnira muških parova Zagrepčanina Nikolu Mektića i Nizozemca Wesleyja Koolhofa sa 6:3, 7:5, a za .naslov će se boriti protiv Splićanina Mate Pavića i Brazilca Brune Soaresa.
Parovi su nam melem na ranu
Najviše iskustva i uspjeha od naših igrača ima Mate Pavić. On u svojoj kolekciji ima dva Grand Slam naslova (Australian Open 2018. i US Open 2020.) i još dva finala (Wimbledon 2017. i Roland Garros 2018.). Nikola Mektić ima samo finale na ovogodišnjem US Openu, ali u ovu priču moramo uvesti i Ivana Dodiga, s 35 godina najiskusnijeg među njima, koji je osvojio Roland Garros 2015. i bio u finalu Wimbledona 2013. godine. Četvrti član naše velike četvorke u dublu Franko Škugor zasad ima samo dva Grand Slam polufinala i to u Wimbledonu: 2017. s Nikolom Mektićem (poraženi od Pavića i Maracha) i 2018. s Inglotom (poraz od M. Bryana i Socka).
No, kako god bilo, naši su igrači i u Roland Garrosu obavili ogroman posao. Već su osigurali zaradu od po 55.303 eura, što također nije beznačajno, no nas više zanimaju osvojeni bodovi koji Matu Pavića, u tzv. poretku uživo, dovode na peto mjesto (+6), a Nikolu Mektića na 16 (+3) u poretku najboljih igrača parova. S tim da Mektiću još samo jedna pobjeda u Parizu donosi dodatni skok od devet mjesta.
A i jedan i drugi su sa svojim partnerima gotovo osigurali nastup na završnom Mastersu najboljih osam kombinacija u Londonu. Pavić i Soares su u tom poretku treći, a Mektić i Koolhof četvrti. I jedni i drugi samo sa stotinjak bodova zaostatka za kvalifikacijskim pragom (2785 bodova) koji su zasad preskočili samo Amerikanac Ram i Britanac Salisbury (3260 bodova).
Poredak na ATP listama važan je i za plasman na Olimpijskim igrama. Kvalifikacijski prag bit će određen u proljeće sljedeće godine, ali svakako je važno biti što bliže vrhu. Kako u pojedinačnoj konkurenciji tako i u konkurenciji parova.
I Čilić želi do medalje na OI
Što se dubla tiče, važno je naći se u društvu prvih 10 na listi jer to tim igračima daje pravo da na Olimpijske igre povedu željenog partnera, naravno iz iste zemlje. Ako bi, primjerice, Pavić i Mektić bili u Top 10, oni bi za partnere mogli uzeti ostale hrvatske tenisače. Pavić bi možda Dodiga (ako i on sam ne bude među desetoricom najboljih) jer s njim ionako ponekad igra na turnirima i u reprezentaciji, a Mektić bi mogao pozvati Škugora ili Čilića. A ne treba zaboraviti ni mogućnosti u mješovitim parovima...
Čilić je već sudjelovao na trima Igrama i nema odličja – na posljednjima u Riju 2016. ispao je u osmini finala od Monfilsa – ali znamo da ga Olimpijske igre iznimno motiviraju i da svoju karijeru želi obogatiti i karikom koja mu nedostaje – olimpijskom medaljom za Hrvatsku. A OI u Tokiju su vjerojatno i posljednja šansa za to.
Hrvati se zasad mogu pohvaliti trima olimpijskim medaljama u tenisu. U Barceloni 1992. broncom su se okitili Goran Ivanišević u pojedinačnoj i Ivanišević i Goran Prpić u konkurenciji parova. Do bronce u dublu su na Igrama u Ateni 2004. godine došli i Ivan Ljubičić i Mario Ančić. Nije li došlo vrijeme za novu tenisku medalju na Olimpijskim igrama?
