Vijest o iznenadnoj smrti Michaela Sweetneyja šokirala je cijeli košarkaški svijet i ostavila navijače u dubokoj tuzi. Bivši igrač New York Knicksa, Chicago Bullsa i nekadašnja velika zvijezda Univerziteta Georgetown preminuo je u 43. godini života, a tužnu i tragičnu vijest potvrdila je njegova supruga India putem emotivne objave na društvenim mrežama. Uzrok njegove prerane smrti u ovom trenutku nije službeno objavljen, no njena poruka duboko je dirnula sve koji su godinama pratili njegovu karijeru i životnu priču. Napisala je kako je Michael bio njen najbolji prijatelj posljednjih 30 godina, a suprug gotovo dvadeset, ističući s puno ljubavi kako su mu djeca bila apsolutna svjetlost života te kako je svaki svoj dan živio isključivo kako bi im pružio najbolji mogući život.
Prije nego što je postao simbolom neispunjenih očekivanja u nemilosrdnom medijskom okruženju kakvo vlada u New Yorku, Sweetney je bio jedan od apsolutno najdominantnijih igrača cjelokupne američke sveučilišne košarke. Njegove tri nezaboravne godine na prestižnom Georgetownu bile su zaista impresivne i dominantne u svakom pogledu. Tijekom tog perioda bilježio je prosječno 18,2 koševa, 9,2 skokova i gotovo dvije blokade po svakoj odigranoj utakmici, a u svojoj posljednjoj, trećoj sezoni, dominirao je s nestvarnim prosjekom od 22,8 koševa i više od deset skokova. Bio je to nezaustavljiv, izrazito snažan centar koji je nevjerojatnom lakoćom i nevjerojatnim osjećajem za loptu dominirao pod obručima, zbog čega su ga mnogi tadašnji analitičari proglašavali savršenim, gotovim igračem za najjaču svjetsku ligu.
Pogledajte kako izgleda novi dres hrvatske reprezentacije, promjene su golemeTa impresivna dominacija dovela ga je do devetog izbora na NBA draftu 2003. godine, događaju koji se danas s punim pravom i argumentima smatra jednim od najjačih i najvažnijih u cjelokupnoj povijesti košarke. Biti izabran u prvih deset te legendarne godine značilo je dijeliti pozornicu i biti u društvu istinskih velikana i budućih članova Kuće slavnih kao što su LeBron James, Dwyane Wade, Carmelo Anthony i Chris Bosh. Uprava Knicksa odabrala ga je s ogromnim nadama, čvrsto vjerujući da su pronašli svog novog stožernog igrača za čitavo desetljeće koje dolazi i dostojnog nasljednika velikog Patricka Ewinga, s obzirom na to da su obojica stigli s istog sveučilišta.
Međutim, umjesto ostvarenja velikog američkog sportskog sna, njegov prelazak u profesionalne vode velikom brzinom pretvorio se u najgoru moguću životnu noćnu moru iz koje se godinama nije mogao probuditi. Svega nekoliko dana prije početka njegovog prvog, najvažnijeg trening kampa s momčadi Knicksa, njegov voljeni otac Samuel iznenada je preminuo od posljedica teškog srčanog udara. Samuel Sweetney nije bio samo običan roditelj, bio je Michaelov apsolutno najveći životni oslonac, mentor i čovjek koji je vjerno i ponosno prisustvovao svakoj pojedinoj utakmici svog sina tijekom cijele njegove koledž karijere. Michael je svog oca pokopao i nevjerojatno, već dva dana kasnije, nalazeći se u stanju potpunog šoka, nevjerice i razorne tuge, morao se priključiti pripremama profesionalne momčadi u New Yorku. Nije bilo nikakvog vremena za procesuiranje goleme tuge, nije bilo pauze ni trunke ljudskog razumijevanja za mladića od samo 21 godine koji je upravo izgubio najvažniju i najvoljeniju mušku figuru u svom životu. Umjesto prijeko potrebne psihološke podrške, dočekao ga je izrazito hladan i surov profesionalni svijet u kojem je tadašnji glavni trener Knicksa, Don Chaney, već na samom početku priprema vrlo grubo i izravno dao do znanja mladom i slomljenom igraču da jednostavno neće dobiti priliku za igru, ne ostavljajući mu pritom ni najmanje nade za dokazivanje na parketu.
Udarac za udarcem, kombinacija neizmjerne tuge zbog smrti oca i sportskog razočaranja, gurnula je mladog košarkaša u tešku kliničku depresiju o kojoj u to vrijeme nitko iz njegove okoline nije znao apsolutno ništa. U elitnom profesionalnom sportu u kojem se bilo kakva slabost nikada ne prašta i gdje se od sportaša očekuje strojna savršenost, Sweetney je počeo tražiti jedinu dostupnu utjehu u prekomjernoj konzumaciji hrane. Njegova tjelesna težina počela je naglo i nekontrolirano rasti, a s njom su automatski krenule i nemilosrdne kritike javnosti. Navijači u slavnom Madison Square Gardenu redovito su mu zviždali zbog fizičkog izgleda i viška kilograma, a sportski novinari i komentatori svakodnevno su se natjecali tko će smisliti okrutniju šalu ili naslov na račun njegove težine i navodnog nedostatka discipline. Njegova uporna šutnja bila je njegov jedini štit od vanjskog svijeta, ali istovremeno i njegov najtamniji kavez iz kojeg nije vidio izlaz. Bojao se bilo kome priznati s čime se zaista bori jer su u to specifično vrijeme igrači s psihološkim ili emocionalnim problemima, poput Rona Artesta, u medijima i klupskim svlačionicama olako i nepravedno etiketirani kao problematični ludaci s kojima nitko ne želi imati posla. Sweetney je znatno kasnije priznao u [opsežnom intervjuu za portal HoopsHype kako je iskreno mislio da nema kamo pobjeći, dok su mediji svakodnevno pisali priče o njemu kao o lijenom promašenom izboru i neprofesionalnom igraču, potpuno zanemarujući zastrašujuću činjenicu da taj mladi čovjek ispod slavnog dresa doslovno umire od tuge i beznađa.
Koliko je cijela situacija zapravo bila mračna i opasna po život, cjelokupna javnost uspjela je saznati tek godinama kasnije kada je Sweetney, napokon oslobođen pritiska igranja u NBA ligi, pronašao nevjerojatnu unutarnju snagu progovoriti o svojim najtežim životnim trenucima i tajnama. Najstrašniji i najpotresniji detalj njegove dugogodišnje borbe s demonima dogodio se tijekom njegove nesretne prve sezone, u tišini jedne hotelske sobe u gradu Clevelandu, kada je unutrašnji pritisak postao apsolutno i potpuno nepodnošljiv. Slomljen svakodnevnim bolom zbog nenadoknadivog gubitka oca, teškim osjećajem životne promašenosti jer uopće ne igra košarku koju je nekada toliko volio, te stalnim verbalnim zlostavljanjem zbog nagomilane tjelesne težine, mladić je odlučio zauvijek okončati svoj vlastiti život. Prema vlastitom priznanju, te je mračne noći popio veliku količinu jakih tableta protiv bolova u jedinoj nadi da se više nikada neće morati probuditi i suočiti sa stvarnošću.
Kada je ipak otvorio oči sljedećeg sunčanog jutra, njegova prva i jedina misao bila je ogromno razočaranje što taj očajnički plan nije uspio. Zastrašujuće je i pomalo nadrealno pomisliti da je neposredno nakon tog teškog pokušaja ustao iz kreveta, obukao službeni dres New York Knicksa, odvezao se na zakazanu utakmicu i mirno sjedio na kraju klupe za pričuve dok su ga tisuće navijača gledale s prijezirom, ne znajući da su doslovno samo sati dijelili tog tihog mladića od sigurne smrti. Ta apsolutna, zagušujuća tišina, ta stravična nemogućnost da zatraži pomoć u okruženju koje zahtijeva isključivo muškost i savršenstvo, ostavila je trajne i duboke ožiljke na njegovoj karijeri i cjelokupnom kasnijem životu.
Nakon dvije vrlo mučne provedene sezone u dresu New Yorka, uprava Knicksa napokon ga se odlučila riješiti te su ga poslali u Chicago Bullse u sklopu velike razmjene igrača u kojoj je sudjelovao i centar Eddy Curry. U vjetrovitom gradu Chicagu uspio se zadržati još dvije pune godine, no njegova službena NBA karijera konačno je završila već 2007. godine, kada su zdravstveni problemi s težinom i teškom, kroničnom nedijagnosticiranom depresijom postali prevelik i preskup teret za apsolutno bilo koju profesionalnu momčad u ligi. Njegova konačna statistika od svega 6,5 koševa i 4,5 skokova u ukupno 233 odigrane utakmice postala je jedino po čemu ga je površni NBA svijet godinama pamtio, nepravedno ga svrstavši u ladicu s ostalim velikim i zaboravljenim promašajima na draftu.
Ono što se s njim događalo neposredno nakon prisilnog odlaska iz najjače svjetske lige bilo je još potresnije i tužnije od samog sportskog neuspjeha. Sweetney je u jednom teškom životnom trenutku u potpunosti napustio svoju obitelj te je proveo puna dva mjeseca živeći kao beskućnik, spavajući po hladnim javnim parkovima i u napuštenim automobilima. Bio je to slomljen čovjek koji je samo nekoliko godina ranije bio bogati milijunaš i velika zvijezda naslovnica, a sada je postao nevidljivi građanin potpuno slomljenog duha. Glavna prekretnica i spas dogodili su se onog sudbonosnog trenutka kada je posve slučajno saznao radosnu vijest da je njegova voljena supruga trudna. Ta predivna vijest o novom životu čudesno je probudila u njemu posljednje atome zaostale snage, natjeravši ga da hitno potraži stručnu pomoć i pokuša ponovno, korak po korak, izgraditi svoj uništeni život iz samih temelja.
Kako bi uspio prehraniti svoju mladu obitelj i ponovno se vratio jedinom poslu koji je doista poznavao i volio, Sweetney je krenuo na iznimno dugu, nesigurnu i fizički iscrpljujuću turneju po raznim svjetskim košarkaškim ligama niže razine. Tijekom tog dugog perioda igrao je profesionalno u Kini, Portoriku, Venezueli, Dominikanskoj Republici te naposljetku u dalekom Urugvaju, uporno se zadržavši na profesionalnim parketima sve do 2017. godine, odbijajući odustati od sporta koji mu je pružio sve. Također je kratko nastupao i u popularnoj ljetnoj ligi poznatoj pod nazivom BIG3, ali prava, istinska životna promjena i potpuni duševni mir dogodili su se tek kada je zauvijek skinuo natopljeni dres i preuzeo trenersku ploču u svoje ruke. Njegov teški trnoviti put nekadašnjeg odbačenog igrača na kraju ga je sasvim neočekivano doveo do pozicije cijenjenog pomoćnog trenera na poznatom Univerzitetu Yeshiva u srcu Manhattana.
Pod njegovim stručnim vodstvom i mentorstvom, ta dotad nepoznata sveučilišna momčad treće divizije preko noći je postala prava nacionalna senzacija, ostvarivši nevjerojatan povijesni niz od okruglih pedeset uzastopnih pobjeda i postavši nakratko najbolje rangirana i najpraćenija momčad u cijeloj zemlji. Trenerski uspjesi neprestano su se nizali, a motivirani Sweetney usput je preuzeo i vođenje ženskog košarkaškog programa u lokalnoj školi Ramaz, dok je tek prošlog mjeseca, kao kruna njegovog predanog rada, ponosno imenovan glavnim trenerom na ustanovi Golda Och Academy u obližnjem New Jerseyju. Njegov svakodnevni trenerski rad i pedagoški pristup bili su iznimno cijenjeni, a glavni trener Yeshive, gospodin Elliot Steinmetz, nedugo nakon tragične vijesti o smrti emotivno je izjavio kako je Michael bio nevjerojatno i rijetko nesebično ljudsko biće ogromnog i toplog srca koje je apsolutno svakodnevno bilo tu na raspolaganju za sve njihove mlade studente i sportaše.
No, gledajući širu sliku njegovog nevjerojatnog života, njegov apsolutno najveći i najvažniji životni uspjeh zapravo nikada nije bio ostvaren isključivo na osvijetljenom košarkaškom terenu, već u brojnim malim učionicama, zagušljivim školskim dvoranama i ozbiljnim konferencijskim salama širom cijele Amerike. Hrabri Sweetney je posljednje cijelo desetljeće svog prerano prekinutog života u potpunosti i bezrezervno posvetio javnom, otvorenom govorenju o ključnoj prevenciji samoubojstva i neprocjenjivoj važnosti očuvanja mentalnog zdravlja. Koristio je vlastitu stravičnu patnju i proživljenu bol kao najsnažniji mogući edukativni alat za učenje i spašavanje novih, ranjivih generacija. Često je satima predavao djeci i tinejdžerima po raznim školama, namjerno tražeći od njih da upišu njegovo ime u svoje internetske tražilice i naglas pročitaju sve te davne okrutne tekstove, uvrede i podle šale o debljini koje su novinari masovno pisali o njemu. Iskreno im je želio pokazati i dokazati da, bez obzira na to koliko današnje moderno internetsko zlostavljanje i virtualno maltretiranje mogu biti razorni po psihu, uvijek postoji način da se iz svega toga izađe kao istinski životni pobjednik.
Glasno je govorio mladima da na prvi, pa i najmanji znak depresije hitno potraže pomoć i da nikada, pod cijenu svega, ne drže teške negativne osjećaje zaključane duboko u sebi, ističući sa suzama u očima kako ga je upravo ta toksična šutnja koštala unosne karijere, ugleda i gotovo samog života u onoj hladnoj hotelskoj sobi. Zbog njegovih riječi i neizmjerne hrabrosti, mnogi su ljudi danas živi samo zato što je Michael Sweetney jednoga dana konačno odlučio prestati šutjeti. Njegov duboko tragičan i beskrajno tužan, preran odlazak u samo 43. godini života sasvim sigurno najteže i najbolnije pada upravo onim divnim ljudima koji su mu godinama bili najbliži, njegovoj voljenoj obitelji i djeci, ali i svima onima koji ga nažalost i dalje pamte isključivo po njegovoj tjelesnoj težini i propuštenim skokovima, nikada zapravo ne shvaćajući da je duboko ispod tih nesretnih kilograma godinama snažno kucalo hrabro i veliko srce čovjeka koji se svakodnevno borio s najstrašnijim unutrašnjim demonima, i to samo kako bi svojim teškim iskustvom i bolom uspješno osvijetlio siguran put iz tame nekim novim, izgublje