Sve je počelo u maloj brijačnici u Bosanskom Novom sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je nogomet bio mnogo više od puke igre na travnjaku. Desetogodišnji dječak došao je s ocem i trojicom braće na redovito mjesečno šišanje. Dok je čekao svoj red, uzeo je metlu kako bi pomeo kosu s poda i barem malo pomogao. Brico ga je pogledao, nasmiješio se i iz džepa izvukao žutu kovanicu od pet maraka. Uvjet je bio jednostavan, ali za dječaka koji je dotad jednostavno navijao za onaj klub koji bi te godine bio prvak, iznimno obvezujući. Brico mu je rekao da novac može zadržati samo ako od tog trenutka pa zauvijek bude navijao isključivo za zagrebački Dinamo. Za tih pet maraka, što je tada vrijedilo točno pet kugli sladoleda, dječak je pristao i nesvjesno potpisao ugovor za cijeli život. Taj mali dječak bio je Džemal Mustedanagić, čovjek koji će godinama kasnije postati neizostavni dio povijesti upravo tog kluba.
Bili ste član Slobode iz Bosanskog Novog, koja je prvi put u povijesti izborila igranje u Drugoj nogometnoj ligi bivše Jugoslavije. Kako je to izgledalo?
Da, tako je. U kvalifikacijama smo izbacili Rovinj. Kod kuće smo pobijedili 2:0, postigao sam jedan pogodak, a drugi namjestio. Tamo smo izgubili 1:2 i ušli smo u Drugu ligu. Bilo je to ljeto uoči početka prvenstva u Drugoj ligi. Išli smo igrati prijateljsku utakmicu u Sisku. Poslije utakmice, kao nagradu, išli smo u Zagreb, prvo na Sljeme, a onda na Maksimir na prijateljsku utakmicu Dinamo – Crvena zvezda. U to vrijeme igrala se Ljetna liga. Sjedim na istočnoj tribini i maštam kako bi bilo dobro jednom zaigrati na ovom travnjaku, pred ovim divnim navijačima. Ja mislim da je tada u Maksimiru bio najljepši travnjak u Jugoslaviji.
I želja se brzo ispunila?
Igrao sam kao posuđeni igrač za juniore Dinama koji su nastupali na međunarodnim turnirima u Viareggiu, Firenzi, Freiburgu... Dobre igre u Slobodi dovele su me do Dinama. U to vrijeme imao sam i ponudu Zvezde, ali je Zorislav Srebrić bio uporniji i tako sam 1973. došao u Dinamo. I ostao sljedećih deset godina.
Nogomet je bio prvi i jedini sport kojim ste se bavili?
Bio sam svestran, ali nogomet je bio broj jedan. Stalno smo igrali nogomet u ulici, po kiši, snijegu, vrućinama i hladnoćama.
I nikad niste bili bolesni?
Ne, nikada. Pa koliko sam se puta smrznuo na skijanju... Ja sam volio skijanje, brat me naučio. U kući nas je bilo četvero braće i dvije sestre. Braća su igrala nogomet, sestre nije zanimao sport. Zanimljivo je da smo nas trojica dugo igrala zajedno u Slobodi. Najbolji je bio najstariji brat, ali njega na kraju nogomet nije zanimao. Više se zagrijao za školu, a kasnije i za fakultet. Nas trojica dobro smo se rasporedila u prvih 11 – jedan je igrao veznog, jedan je bio stoper, a ja sam igrao "desetku", lijevo, desno i tako.
Dobro, nitko nije bio golman?
Kad sam bio dijete, ja sam samo znao stajati na vratima jer smo imali jednog koji nije bio baš dobar.
Kako je bilo vaše djetinjstvo u Bosanskom Novom?
Lijepo je bilo djetinjstvo, ne mogu reći da je nekako bilo teško. Živio sam u radničkoj obitelji. Samo je otac radio, na željeznici. Da, bila je borba, ali nikad nismo bili gladni. Onda je najstariji brat otišao na školovanje, drugi također. Jedna sestra otišla je u Banju Luku, druga u Prijedor. Uglavnom, cijelo djetinjstvo išao sam u školu i igrao nogomet. Volio sam kao mali slušati radijske prijenose. Kada bi Dinamo slučajno izgubio, svi su me zezali jer sam bio jedini navijač modrih u društvu. U to vrijeme bili su rijetki televizori u gradu. Kada bi bila neka utakmica, onda bi nam susjed iznio televizor u dvorište i svi bismo gledali. Gledajući Dinamo na TV-u, dobro sam zapamtio sva imena – Škorić, Zambata, Rora...
Dakle, prošli ste sve selekcije u Bosanskom Novom?
U ono vrijeme bili su samo pioniri i juniori. Sjećam se da smo mi pioniri dobivali kopačke od starijih igrača, one koje su već bile dobrano iznošene i potrgane. Ali, tko te pita, meni je bilo bitno da sam imao kakve-takve kopačke. Sad, kad se sjetim kopački... Kada sam došao u Dinamo, dobio sam potpuno nove, Pumine. Sjećam se da me je tadašnji oružar Nikola Marković pitao koji broj nosim. Ja mu kažem: "Dajte meni broj pet." On me ljutito pogleda i kaže: "Kaj si došao tu? Zakaj nisi išao u Hajduk plesati balet? Čuj, broj pet, to je mala noga, za baletana."
U Bosanskom Novom ste završili osnovnu školu?
Završio sam osnovnu i srednju. Odnosno, dio srednje škole završio sam u Zagrebu. Išao sam u školu za cestovni promet. Škola je trajala dugo, za šest godina sam završio. Tko zna, da nisam bio dobar u nogometu, vjerojatno bih bio prometni policajac ili bih radio na Željezničkom kolodvoru.
A kakav ste bili učenik?
Bio sam dobar učenik. Nisam bio od onih koji su štrebali. Najviše sam volio matematiku. Čak sam bio na nekim republičkim natjecanjima. Znao sam pomagati drugima u razredu. Radio sam im zadatke i tako. Volio sam i tjelesni odgoj, a najviše sam mrzio povijest i zemljopis. Nisam volio ni likovni, crtanje mi nikako nije išlo. Jednostavno, nisam bio talent.
Dobro, osim nogometa, je li bilo još nekakvih igara?
Bilo je svega. Bilo je jedno brdo, pa smo se spuštali skijama, penjali smo se na drvo. Bilo je tu puno padova, puno poderanih hlača. U to vrijeme još nisu počeli izlaziti stripovi, nismo skupljali sličice. Kao mali, počeo sam i raditi. Imao sam 12 godina kada sam raznosio novine sa Željezničkog kolodvora do tri kioska, koliko ih je bilo u gradu. Jedan je bio Vjesnik, drugi Borba, a treći Oslobođenje. Novine bi došle na kolodvor u pola pet, a nikome se nije dalo tako rano buditi. Meni nije bio problem. Vjesnik je bio najbolji platiša. Tako da sam dobro zarađivao kao dijete. Zaradu bih najviše trošio na čokolade, slatkiše i sladoled. Vaniliju, čokoladu i lješnjak sam obožavao. Jako sam volio jesti i lubenice. Kada sam bio malo stariji, znao sam voziti novine i u obližnja mjesta. Doduše, imao sam problema jer nisam bio vješt s biciklom pa me jednom skoro pogazio automobil. Onda sam počeo sve ozbiljnije trenirati nogomet, upao sam u seniorsku momčad. Te godine u klub se vratio stariji brat, nakon što je igrao u Rudaru, Čeliku i Segesti.
A je li bilo puno gledatelja na vašim utakmicama?
Bilo je uvijek puno. Ne samo na nogometu, tribine su bile dupkom pune na košarci i rukometu. Bio je slučaj da naš vratar ujutro brani nogomet, a popodne rukomet.
Kakva je bila tadašnja Druga liga?
Izuzetno jaka, igrali smo s klubovima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. U toj našoj premijernoj sezoni bili smo treći odozada i nismo ispali. Ali ispali smo već sljedeće sezone, a ja sam otišao u Dinamo. Imao sam 18 godina. Kako sam često dolazio u Zagreb, ta promjena nije bila šok za mene. Stanovao sam na stadionu, imao sam organiziranu hranu u restoranu Šubićevac. Dobio bih bonove i moram priznati da je hrana bila jako dobra i ukusna. Kada sam upao u prvu momčad, više se nisam hranio na bonove, već smo imali plaćene obroke u Vinodolu i Kvarneru.
Ima jedna anegdota kada ste igrali za mlade nade Dinama?
Igrali smo protiv Karlovca kao predigra utakmici seniora između Dinama i Čelika. Završilo je 1:0, a ja sam postigao pogodak. Trebalo je puno vremena da upišu moje ime na semaforu. Bilo je teško i dugačko, ha-ha.
Kakva vas je ekipa dočekala u Maksimiru?
O, strašna ekipa je bila. Bila je strašna konkurencija jer se nije moglo u inozemstvo do navršenih 28 godina. Bili su tu Blašković, Ramljak, Miljković, Lalić, Čerček, Senzen, Vabec, Mujkić.
Kako su vas prihvatili kao mladog igrača?
Izvrsno. Mene su baš, baš, baš dobro prihvatili. Obično ti stari igrači rade neke spačke mlađima, ali to nije bio slučaj kod mene. Ovi stariji bi odmah rekli: "Mali, sjedi tu s nama." I sve je bilo nekako idilično do puta u Zaječar, na kup-utakmicu. Mislim da je Zaječar tada bio Treća liga. Izgubimo s 1:3 i ispadnemo, što je bilo baš veliko iznenađenje. Dan poslije trener u svlačionici nabroji neke igrače, među ostalim prozove i mene i kaže: "Svi vi idete u 'mali Ajax', kod gospodina Srebrića." Ja onako iznenađen kažem treneru: "Ali ja u Zaječaru uopće nisam igrao... Da niste pogriješili?" On me samo mrko pogleda. Pametnom dosta. I tako završim u "malom Ajaxu". No ni tamo nije bilo bolje. Došao sam u takvu krizu da jednostavno nisam mogao ništa. Ispao sam iz mlade momčadi. I to zasluženo. Jednostavno nisam mogao na pet metara dati točno dodavanje. Htio sam otići, ali Srebrić me zadržao govoreći da moram biti strpljiv. Malo pomalo ušao sam u formu, čak sam na kraju bio i kapetan te momčadi. Bio sam i kapetan one sjajne generacije kada smo 1982. osvojili naslov. Naravno, samo dok je Zajec bio u JNA.
Sjećate li se kada je Ćiro dolazio u Dinamo?
Znao sam tko je jer je prije Dinama bio trener Rijeke, s kojom je napravio dobre rezultate. Bio je fenomenalan trener. Točno je znao u svakom trenutku što hoće i što treba. Na nekim stvarima se znalo da je veliki motivator. Isto tako je jako dobro radio. Među prvima je krenuo s tim tehničko-taktičkim radom koji je dominirao u to vrijeme. Izvrstan je bio u tome da svakom igraču pronađe pravu ulogu. Bio je oštar, strog i pravedan, ali smo ga se na neki način i bojali, i poštovali ga, i voljeli. To je jako teško postići.
Kakav ste odnos imali s njim?
Odličan. Imao sam odličan odnos s njim i jako mi je drago što smo surađivali. Došao je u polusezoni, a mi smo tada bili u krizi, dosta nisko na tablici. I onda nas je podigao. Ne znam jesmo li u toj polusezoni osvojili najviše bodova, ne sjećam se, jer sezona je bila furiozna.
Sjećate li se utakmice protiv Zvezde 1982. godine? Njegova čuvenog govora u svlačionici prije utakmice? Kako je to izgledalo?
Svaki njegov govor bio je poseban. Ali taj je bio nekako posebno upečatljiv. Sad se više ne sjećam svega. Izašli smo, bilo je 3:0 u samo nekoliko minuta. Inače je bilo tako na svakoj utakmici. Ja sam znao reći: "Tko od gledatelja zakasni 15 minuta, neće vidjeti dva-tri gola." To je bilo sigurno.
Jeste li 1982. odigrali sve utakmice?
Puno sam odigrao, iako sam bio ozlijeđen i imao problema sa žutim kartonima.
Gdje je bilo najteže igrati u toj jugoslavenskoj ligi?
Ja sam, recimo, volio velike utakmice, nisam bio tremaroš. Štoviše, u ono vrijeme igrači su se individualno zagrijavali, nije bilo momčadskog zagrijavanja kao danas. Ja sam se na tim velikim utakmicama, protiv Partizana, Crvene zvezde i Hajduka, namjerno zagrijavao pred njihovim navijačima. Da malo osjetim atmosferu koja me čekala tijekom utakmice.
Je li bilo nekakvih pogrdnih povika s tribina?
Pa bilo je, ali nisam se opterećivao. Tako sam se možda i psihološki odmah naviknuo na tu galamu, na navijanje. Ove male utakmice nisam toliko volio. Nisam volio igrati u Rijeci, bio je uzak travnjak. Ja sam volio širinu, da ima prostora.
Bilo je igrača koji su vas znali i tući?
Obično su to bili Banković iz Vardara, pa ovi iz Niša, Čelika. Tuzlanska Sloboda imala je nezgodne stopere poput Verlaševića. U tu kategoriju spadao je i Hatunić. To su sve bili gromade. Volio sam igrati protiv Sarajeva i Želje. Sjećam se jedne utakmice protiv Željezničara. Dugo je bilo 0:0, prava dosada. U našem napadu sve niži igrači, Senzen, Čerček i Vabec. U jednom trenutku Katanić dobaci svojim stoperima: "Ne dajte ovoj djeci da uđu u našu avliju, u naših 16 metara." I na kraju završi bez pogodaka.
Osamdesetih su igrači Dinama bili jako popularni, pogotovo nakon naslova. Jeste li mogli normalno prolaziti ulicom ili su vas navijači zaustavljali?
Mene su jako voljeli. Ja to osjećam i danas. Ne znam jesu li mi se više javljali onda ili danas. Jer me prepoznaju. I uvijek mi je drago kada me prepoznaju. Svaki kompliment je svakome drag. Mene je zaista voljela publika. Imao sam i strašnu izdržljivost i borbenost. Tako da sam mogao puno trčati i znao sam igrati. A za Dinamo uvijek sam se davao sto posto. Nije bilo kalkulacija, je li ova utakmica važna ili nije. Nekad nije išlo. Nekad sam zaradio i ozljede. Jednom mi je pukla fibula u utakmici protiv Vojvodine. Onda sam, ne znam, slomio rebro u Mostaru. Pa sam protiv Vardara u Skoplju udario glavom o stativu. Bio sam malo bez svijesti, ali nisam se dao iz igre. Rekao sam liječniku: "Ja mogu, nije problem." Kasnije pogledam u ogledalo. Izgledao sam kao ulubljena konzerva.
U to vrijeme ste i dobro zarađivali u Dinamu?
Pa dobro, to su bile dobre zarade u odnosu na druga zanimanja, pogotovo u odnosu na radničku klasu. Ali nije to bilo kao danas. U ono vrijeme igralo se više za ljubav nego za novac. Ono što se zaradilo, brzo se i potrošilo, posebice u Karaki. Tamo smo bili redovni, čak je i Ćiro znao dolaziti na naša druženja. Bili smo baš dobra ekipa. Naravno, nisu svi igrači imali takav tempo. Bilo je zlatno pravilo: sve što se događa u Karaki, ostaje unutra. Nikakve informacije nisu curile van. Kada sam potpisao drugi ugovor u Dinamu, 1978. godine, dio novca uložio sam u svoj kafić. Bio je prekrasan. Nažalost, danas ga više nema. Netko ga je zapalio.
Kakve ste automobile tada vozili?
Uvijek sam volio aute. Kada sam došao u Dinamo, vozio sam Fiat 126, pa sam kupio Fiat 127 i na kraju BMW. Kada sam otišao u Austriju, kupio sam novi Mercedes. Uglavnom, volio sam dobre aute i vozio sam dobre aute. Nekada je to bio luksuz, danas nije...
Vojni rok?
Odradio sam ga u Novom Sadu. Kada je došao poziv za vojsku, nisam bio upisan na fakultet i morao sam ići. Bilo je to baš vrijeme kada sam se borio za ulazak u prvu momčad Dinama. Kažem si: "Idem to odraditi, da se riješim." Tako sam služio JNA od 1974. skoro do 1976. godine. Izašao sam 51 dan ranije od predviđenog. Taman sam došao na pripreme i bio sam prilično spreman jer sam u vojsci redovito trenirao s Vojvodinom i Novim Sadom. U vojsci su me starješine prepoznali pa sam imao neke privilegije. Nisam bio jedini nogometaš u vojarni. Bio je sa mnom vratar Mešković, koji je tada već bio u Hajduku. Pa Pecelj iz Veleža. Igrali smo neke turnire, Zimski i Ljetni kup Novog Sada. Naravno da smo uvijek bili prvi na turnirima. Ostao sam cijelo vrijeme vojnog roka u Novom Sadu. Bilo je teško na početku, kad sam došao. Znate kakve su bile pješačke obuke... Bio sam pomoćnik puškomitraljesca pa sam nosio neku dodatnu opremu. Kasnije sam prešao u vešeraj. Znao sam biti tužan u vojsci pa bi me starješine puštali kući svako malo, što mi je bilo super. Meni je Novi Sad bio lijep, pogotovo kad bi vojska izašla u grad. Zanimljivo je bilo kada bih trenirao s Vojvodinom. Primijetio me njihov tadašnji trener Veselinović i odmah rekao članovima uprave da me registriraju jer je vidio da sam dobar. Onda su mu rekli da sam već registriran, za Dinamo. A on se već poveselio da je dobio dobrog igrača niotkuda.
Poslije Dinama odlazite u bečku Austriju?
Bili su tada još neki klubovi u igri, primjerice Fenerbahçe i Nürnberg. Ali otišao sam u Austriju jer su oni bili najkonkretniji. Prije mene u Austriju je već otišao Bručić, koji je igrao za Rapid. Austrija je u to vrijeme bila jako dobra i jaka. Uostalom, u Austriji i Rapidu igrala je kompletna austrijska reprezentacija. I onda dođe čuvena utakmica Kupa UEFA-e protiv Barcelone. Za njih igra Maradona. I mi njih izbacimo. Imala je Barcelona tada jaku ekipu. Prvi susret u Beču završio je bez pogodaka pred 25.000 gledatelja. U uzvratu na Camp Nouu, pred 45.000 navijača, poveli smo pogotkom Steinkoglera. José Ramón Alexanko izjednačio je u drugom poluvremenu, ali to nije bilo dovoljno za prolazak Barcelone. Uh, bili su moćni. Katalonsku momčad tada su vodili legendarni treneri Udo Lattek, u prvoj utakmici, te César Luis Menotti u uzvratu. Na terenu su igrale zvijezde kao što su Maradona, Migueli, Tente Sánchez, Lobo Carrasco, Schuster i Quini. Ja sam doveden u Austriju neposredno prije tih utakmica upravo s posebnim zadatkom: igrati "flastera" na Maradoni. Svoj sam posao odradio savršeno – pratio sam Argentinca u stopu, oduzeo mu prostor za igru i spriječio ga da kreira opasnost, zbog čega se Maradona u obje utakmice praktički nije vidio. Bilo je teško igrati protiv njega, ali uspio sam. Nakon prve utakmice mislio sam da ćemo tamo dobiti pet komada. Zanimljivo je kako sam se pripremao za tu utakmicu. Od Tomice Ivkovića posudio sam videorekorder i gledao snimke prijašnjih utakmica Barcelone. Bio sam preteča ovih koji danas rade videoanalize, ha-ha. Tako sam se pripremao ne samo za Maradonu nego i za domaću igru. Točno sam znao kako igra Slišković, kao i Pižon Petrović. Uvijek sam razmišljao o svom direktnom protivniku, gdje ga možeš prevariti. Kad se Džajić vratio u Zvezdu iz Francuske, i njega sam znao uspješno čuvati. Dobro, on je već bio na zalasku karijere, a ja u punom naponu snage.
U Beču ste proveli tri i pol sezone?
U prve tri sezone bili smo prvaci Austrije. Imali smo sjajnu ekipu. Kad sam došao u klub, oni su imali deset reprezentativaca, ali sam se brzo izborio za mjesto u momčadi. Nisam bio prolaznik. Bili su to sjajni derbiji između Austrije i Rapida. Jedan derbi dobili smo za zelenim stolom jer je Bručić igrao, a imao je četiri žuta kartona. Kod njih se pauziralo nakon četvrtog. Inače je utakmica završila 0:0. I tako smo dobili taj susret 3:0 bez borbe, ali tu priči nije bio kraj. Dva predsjednika dogovore se da se igra nova utakmica. Da bude fer, da bude pošteno. I ta druga, ponovljena utakmica završi 0:0. I u zadnjem kolu nama treba pobjeda od devet razlike za prvo mjesto. Oni su svoju utakmicu odigrali u subotu, a mi smo igrali u nedjelju ujutro. U goste nam dolazi klub koji se spasio od ispadanja, St. Pölten. Tamo je kasnije došao Mario Kempes. Povedemo s 3:0 i promašimo jedanaesterac. Na kraju završi 9:1 za nas. Nedovoljno. Nismo uspjeli osvojiti i četvrti naslov zaredom. Inače, u Beču sam se stalno družio s Bručićem. Izgladili smo neke stare nesporazume iz vremena kada smo igrali u Dinamu. Spojio nas je Cico Kranjčar. Ja sam volio Peru. Volim ga i danas. Posvađali smo se oko neke gluposti. Kako smo obojica bili tvrdoglavi, na terenu bi sve bilo super, a izvan terena nismo dugo razgovarali, sve do Beča. Znali smo se držati za ruke na travnjaku pa je izgledalo da je sve idealno. Ali nije bilo i bilo mi je krivo zbog toga.
Povratak iz Beča?
Vraćam se u Zagreb. Malo sam igrao za Segestu, gdje mi je brat bio trener. Onda me Kuže zvao da mu pomažem u radu s juniorima Dinama, za koje su tada igrali Boban i Prosinečki. Zvao me Nürnberg, ali više mi se nije dalo igrati. Krenuo sam u trenerske vode pa sam preuzeo pionire Dinama. Došao sam nakon što su pioniri Zagreba pobijedili Dinamo 2:1. Složio sam jednu dobru generaciju, dovodio sam igrače iz drugih zagrebačkih klubova, Trešnjevke, HAŠK-a. Među njima je, primjerice, bio Zahora. Kasnije sam trenirao i ostale mlađe selekcije. Kroz moje ruke prošli su Niko Kranjčar i Eduardo, a jedno vrijeme trenirao sam i Modrića. Onda je počeo Domovinski rat, klub je počeo kupovati velik broj igrača pa ti moji juniori nisu uspjeli. Jedino Kranjčar i Eduardo. Ali Niko je bio čudo od igrača. Kao kadeta uveo sam ga među juniore. Govorili su mi da je neozbiljan, da mu se baš i ne trenira, ali izvukao sam iz njega najbolje. Nakon jednog treninga pozvao sam ga u svoju svlačionicu i rekao: "Niko, ovo kako si radio nije dobro. Ako se ne možeš promijeniti, vratit ću te među kadete. Nemoj mučiti i mene i sebe." Nakon tog razgovora uozbiljio se i te sezone bio je najbolji igrač juniorske lige.
Dugo ste bili trener u mlađim kategorijama?
Da. Znao bi mi profesor Kobeščak govoriti: "Džemo, odi. Odi treniraj neku seniorsku momčad, mislim da si ti dobar trener." A ja sam mislio kako ću jednog dana dobiti priliku i biti prvi trener Dinama. Nisam dočekao. Bio sam pomoćni trener Kužeu. Sjećam se da sam mu govorio da u prvu momčad obavezno uzme Ćorluku, koji je tada bio na posudbi u Interu, te Lovrena, koji je bio kadet. Suradnja s Kužeom bila je predivna. Znali smo se još iz igračkih dana. Kuže je bio odličan trener, odličan radnik, taktičar, obrazovan, komunikativan, izvrstan u odnosu s igračima, tako da sam od njega mogao puno naučiti. Na kraju su moj talent za prepoznavanje i razvoj mladih igrača prepoznali u Hrvatskom nogometnom savezu pa sam od 2003. do 2005. godine obnašao dužnost izbornika hrvatske reprezentacije do 19 godina.
Svoju trenersku suradnju s Josipom Kužeom nastavili ste i izvan granica Hrvatske. Otišli ste u Albaniju, zemlju čiji je nogomet tek počeo hvatati korak s modernim europskim trendovima. Prvotno ste imenovani za pomoćnika izbornika albanske nacionalne vrste, međutim, nakon što je Kuže morao odstupiti zbog ozbiljnih zdravstvenih problema u listopadu 2010. godine, preuzeli ste funkciju glavnog izbornika albanske reprezentacije.
Uh, dugo sam ostao u Albaniji. Sjećam se prvog treninga s njihovim reprezentativcima. Na nekoj livadi, a igrači su se okupili iz cijele Europe. Tada je bilo i puno igrača s Kosova, koje tada još nije bilo priznato kao država. Zavolio sam Albaniju, dobro smo igrali. U moje vrijeme izgradili su nacionalni stadion i nove prostorije Saveza. Taj njihov predsjednik Saveza bio je jako sposoban čovjek. Sad je u UEFA-i. Život je bio dobar, Albanci su gostoljubivi. Kasnije sam tamo preuzeo mlađe reprezentacije. Sa selekcijom U-17 izborio sam plasman u elitnu rundu, što je bio ogroman uspjeh... Bio sam u Albaniji i tehnički direktor svih reprezentacija. Kada je za izbornika došao Edoardo Reja, bivši trener Hajduka, maknuo me jer, kako je rekao, ne znam dobro jezik. A ja sam imao prevoditelja 24 sata na dan. U redu, rekao sam, onda idem ja doma. Jedno vrijeme pomagao sam sinu u Azerbajdžanu, koji je prije toga kao trener radio u Saudijskoj Arabiji i Emiratima. Danas sam opet u Dinamu, radim kao skaut. Pratim utakmice, mlade igrače, predlažem... Dinamo ima zaista dobru skautsku službu. Tu je i Šokota. Ja sam njima rekao: "Ja ću vam iskustvom pomoći koliko god mogu i vidjet ću. Ja mislim da vidim igrača, ali nemam nikakve ambicije sada da ja budem neki direktor, da budem nešto. Tako da ne treba. Ja ću, ako netko treba pomoć, uvijek raditi."
Kakav je odnos s Bobanom?
Odličan. Znali smo prije stalno igrati šah. Bili smo tu negdje, egal. Međutim, kako je on rođeni pobjednik, išao je na instrukcije, tako da sad više nemam šanse. Nije mi više zanimljivo igrati ako stalno gubim. A ja ne volim gubiti.
Obitelj?
Sa suprugom Memnunom imam sina Adina i kćer Adnu. Htio sam dati sinu ime Dino, po čuvenom talijanskom vrataru Zoffu, ali na kraju je ispalo Adino – zaključio je Džemo.
Otvori KEKS Pay
