Jedan od zanimljivijih gostiju na ovogodišnjoj sportskoj konferenciji Simposaru, a riječ je o njezinu 15. izdanju, bio je nekadašnji nogometaš Bayerna i Juventusa i bivši sportski direktor Bayerna Hasan Salihamidžić (49), popularni Braco. A priča njegove karijere, barem u svojim počecima, bila je dramatična. Na pripreme kadetske reprezentacije bivše SFRJ otišao je posljednjim letom na relaciji Sarajevo – Beograd. S obzirom na to da se nije mogao vratiti, tjednima je trenirao u Beogradu nadajući se da će se situacija promijeniti. No rat je tek počinjao tako da se on vratio kući preko Mađarske, Slovenije i Hrvatske.
Neko kraće vrijeme radio je kao konobar, a otac Ahmed tražio je po Europi klub koji bi udomio njegova sina.
– Otac me odvezao do Zadra, a ondje sam sjeo na autobus za Dortmund. No na granici Hrvatske i Slovenije u autobus su ušla tri vojnika s kalašnjikovima zatraživši da pokažemo putovnice. Kako ju ja, sa svojih 15 godina, jedini nisam imao, naređeno mi je da izađem iz autobusa što sam i učinio jer su ti ljudi bili naoružani.
U autobus ušli naoružani ljudi
Rasplet te situacije odredio mu je karijeru.
– Kada su me pitali kamo ću, a ja im rekao da idem na probu u Njemačku, oni su se nasmijali. Pogledali su se i upitali me imam li novca. Imao sam kod sebe 800 njemačkih maraka koje mi ih je otac dao pa sam izvadio 750 i stavio u ruku jednom od tih ljudi. Srećom mi je jedan od njih rekao da vratim to u džep, i propustili su me.
Dakle, i u teškim vremenima bilo je dobrih ljudi.
– Ne znam tko su ti ljudi bili, ali sam im zahvalan. Da me nisu tada pustili, tko zna što bi bilo s mojom nogometnom karijerom.
Tinejdžeru njegovih godina nije bilo lako biti sam u tuđini, pogotovo uz saznanje da u zemlji iz koje je otišao bijesni rat.
– Teško je bilo sve ostaviti i otići s jednom torbicom. No, ja sam bio jako motiviran da uspijem kao nogometaš i osiguram sebi i obitelji egzistenciju.
A da u tome uspije, da uhvati dobar zalet, u tim kadetskim danima pomogao mu je veliki Felix Magath, Hamburgerova legenda.
– Ja sam bio još kadet, a on trener amaterske momčadi pa je odlučio pozvati me na pripreme u Norveškoj. Kada sam mu došao zahvaliti na treningu, pitao me da gdje su mi kopačke. Ja mu velim da sam u prolazu i da me jaran čeka da odemo na piće, a on mi reče da odmah uzmem kopačke i da treniram s njima. Magath je za mene puno učinio. Tri puta mi je bio trener i bio je jako strog, ali i fer jer je cijenio sve one koji se jako trude.
Što se toga tiče, Hasan je više djelovao kao da je Nijemac nego netko s (zapadnog) Balkana.
– Kada odete u inozemstvo, naročito ako ste jako mladi, puno više radite od domaćeg igrača. Želite pokazati da ste vredniji pa i bolji. Vidjevši koliko se trudim, svi su treneri bili fer prema meni.
Nakon što je u hamburškom HSV-u nekoliko godina igrao špicu, stigao mu je poziv od Bayerna, a to je poziv koji se u Njemačkoj ne odbija.
– Kao član kadetske reprezentacije SFRJ 1990. uživo sam gledao utakmicu Kupa prvaka između Crvene zvezde i Bayerna koji je i tada bio pojam velikog kluba u kakvom bih ja volio igrati.
Što je to što Bayern izdvaja?
– Kada igraš u Bayernu, sve činiš da se utakmica dobije. Jer, remi je poraz, a poraz je katastrofa i tada ti slijedi neugodno vrijeme.
Što to klub poput Bayerna traži od svojih igrača gotovo svakodnevno?
– Traže da budete na sto posto i na treninzima i na utakmicama i onda možete imati sve. Ako nije tako, onda imate problem. Ja sam u Bayernu proživio i neka teška i neka lijepa vremena. Bio sam član tog kluba od svoje 20. do 30. godine, u najljepšim godinama u životu.
Kao igrač najvećeg njemačkog kluba, doživio je i gorko i slatko iskustvo. Ono gorko tiče se poraza u finalu Lige prvaka, igranom u Barceloni (1999.), od Manchester Uniteda.
– Do sudačke nadoknade, ranim pogotkom Baslera, vodili smo, a onda smo u dvije minute primili dva pogotka, oba nakon izvođenja udarca iz kuta. Još dok smo vodili, naš oružar je odjurio u svlačionicu po majice i pjenušac i tada smo naučili veliku lekciju, a to je da se pobjeda ne slavi prije no što sudac odsvira kraj. Onako utučene u svlačionici nas je posjetio predsjednik kluba Franz Beckenbauer koji je taj poraz relativizirao riječima: "Momci, izgubili smo, idemo dalje. Sad ste naučili što znači igrati finale i pokušajte ga izboriti ponovo."
I izborili su ga Hasan i društvo dvije godine potom. Ovoga puta igralo se na milanskom San Siru protiv Valencije.
– Pobijedili smo španjolskog rivala nakon izvođenja jedanaesteraca zahvaljujući i našem vrataru Oliveru Kahnu. Tada sam shvatio da bez velikog poraza, kakav je bio onaj od Manchester Uniteda, nema ni velike pobjede.
Velika je stvar biti sportski direktor Bayerna, a potom i član Uprave, pogotovo ako niste Nijemac. Braco je tu dužnost obavljao šest sezona, a 2020. godine s Bayernom je osvojio i Ligu prvaka. Kako je uspio steći takvo povjerenje kluba?
– Imao sam dobar odnos s klupskim legendama Hoenessom, Beckenbauerom, Rummeniggeom. Čak i kada sam otišao, ostao sam prijatelj kluba.
A otišao je iako je te sezone (2022./2023.) seniorski pogon osvojio Bundesligu.
– Kada se bavite vrhunskim sportom, naučite živjeti sa šokovima. Pogodilo me to, boljelo me mjesecima, a možda i godinu i pol jer sam bio emotivno vezan za Bayern.
Osim za Bayern, igrao je Hasan za još jednog europskog velikana – Juventus.
– U taj sam klub stigao nakon njegova povratka iz drugog ranga, dakle u vrlo teškom razdoblju. Imao sam sreću igrati s Buffonom, Del Pierom, Cannavarom, Trezeguetom... Bila je to iznimno nadarena momčad, čak nadarenija od one u Bayernu za koju sam igrao, ali nije bila jednako disciplinirana i kompaktna.
Salihamidžić je igrao u neko nevinije medijsko vrijeme u odnosu na ovo današnje.
– Sretan sam što u naše vrijeme nije bilo društvenih mreža i mobilnih telefona s kamerama. Mi smo izlazili, ali nitko nas nije snimao. Imali smo više mira nego ovi današnji igrači koje, čim izađu, netko snimi i osvanu na nekom videu ili fotografiji.
Nakon razgovora s njegovim domaćinom Sabahudinom Topalbećirevićem, podsjetili smo ovog zanimljiva sugovornika na njegove hrvatske suigrače.
– Niko i Robert Kovač su bili i ostali moji prijatelji, vidim da su i trenerski aktivni i rade sjajan posao. Igrao sam i s Mandžukićem u Wolfsburgu, jednu sezonu. On je bio nevjerojatno snažan igrač i uvijek se o tome govorilo, o dinamici s kojom je igrao, no on je imao i dobru tehniku. Zahvaljujući iznimnoj kondiciji, stalno je radio taj pritisak na igrače koji iznose loptu. Uvijek je bio strah i trepet za obrambene igrače.
Priznao nam je Hasan da u karijeri najviše žali što se s reprezentacijom BiH, za koju je odigrao 43 utakmice i zabio šest pogodaka, nije uspio plasirati ni na jedno veliko natjecanje.
– Držim da smo bili poseban naraštaj i puno toga bismo pružili da smo se plasirali. Nedostajalo nam je jako malo, ali nismo uspjeli.
No zato su uspjeli izabranici njegova bivšeg suigrača Sergeja Barbareza koji su oduševili svoje navijače, kako one koji su ih pratili tijekom Svjetskog prvenstva tako i one u domovini.
– Kad je riječ o njima, svakako treba istaknuti ono što su napravili i prije Svjetskog prvenstva, posebno način na koji su se na njega plasirali. Nakon igara koje su pokazali na SP-u, očekivanja su sada velika, ali u skupini Lige nacija s Poljskom, Rumunjskom i Švedskom ipak im treba dati vremena. Volio bih da mediji budu strpljivi s njima jer riječ je o vrlo nadarenoj generaciji.
Uspjesi Hrvatske nisu nestvarni
A jedan hrvatski naraštaj napravio je dva čuda osvojivši svjetsko srebro i broncu. Je li to bilo veliko iznenađenje i za Salihamidžića?
– Ne, nije. Meni to nije nestvarno jer Hrvatska je imala odlične igrače koji su igrali u najboljim svjetskim klubovima i osvajali velike trofeje. Svi oni su to zaslužili po svom talentu.
I za njega je Luka Modrić fenomen kao za cijeli nogometni svijet?
– Najviše me fascinira njegova konstanta s kojom igra sve ove godine.
U tom smislu ga fasciniraju i Messi (39) i Ronaldo (41). Kome bi dao prednost da ga se pita tko je veći?
– Ha, to nikad nije fer pitanje. Mogao bih reći Messi jer ga je ljepše gledati i u ovim godinama. No, Ronaldo je svakako jedan od najvećih nogometaša svih vremena i uvijek se znao nametnuti. Naravno, važan je i dojam koji danas ostavlja. Kada je moj suigrač iz Juventusa Pavel Nedvěd s 37 godina odlučio završiti karijeru, pitao sam ga zašto to radi jer je i dalje bio najbolji. Rekao mi je da ljudi vrlo brzo zaborave vrijeme kada je imao 28 godina i kada je iz utakmice u utakmicu igrao sjajno. Ako mu se pak s 37 dogode dvije loše utakmice zaredom, ljudi će zaboraviti koliko je bio dobar deset godina ranije.
Na kraju ove priče prisjetili smo se jedne Hasanove strasti, a to je pecanje u njegovu rodnom kraju, na jezeru Jablanica.
– Tamo se uvijek rado vratim i zabacim udicu, no imamo i problem s kormoranima koji su nam izjeli ribu.
Je li to navika iz mladih dana ili sredstvo za smirenje otkako je profesionalac?
– Radio sam to i kao igrač jer, kada igrate u klubovima poput onih u kojima sam ja igrao, stalno ste pred 50 do 80 tisuća gledatelja. I sve ono što prati nogomet nosi određenu dozu stresa, pa je neobično opuštajuće jednostavno sjediti sam u miru. Taj je mir neprocjenjiv – zaključio je Salihamidžić.
Otvori KEKS Pay
Eto Hrvatska im je tada bila najrođenija mati, a danas je zovu maćehom.