Nogomet uglavnom pamti one koji zabijaju golove, podižu trofeje i sjede na prvim stranicama novina. Pamti trenere koji osvajaju naslove, predsjednike koji potpisuju velike ugovore i igrače čija imena navijači skandiraju. A onda postoje ljudi bez kojih bi sve to bilo puno teže. Jedan od njih bio je Peter Hermann. Dugogodišnji njemački pomoćni trener, čovjek koji je desetljećima radio uz velika trenerska imena, preminuo je u 74. godini nakon duge borbe s ALS-om. Vijest o njegovoj smrti posebno je pogodila nogometni svijet jer je Hermann bio jedan od onih ljudi koji nikada nisu tražili svjetla reflektora, ali su u njima često stajali oni koje je upravo on pomagao stvarati.
Možda je najbolji opis njegova nogometnog života dao upravo njegov bivši klub Bayer Leverkusen. Nazvali su ga, jednostavno, „Co-Trainer schlechthin“ – pomoćnim trenerom par excellence. U Njemačkoj je uživao ugled čovjeka koji je svojim znanjem, iskustvom i karakterom bio cijenjen čak i više od mnogih glavnih trenera. I to možda najbolje govori kakav je bio Hermann. Nije morao biti prvi. Nije morao sjediti u sredini fotografije. Nije morao prvi stati pred televizijske kamere. Njegov posao bio je nešto drugo – pripremiti momčad, analizirati protivnika, razgovarati s igračima, uočiti ono što drugima promakne i pomoći glavnom treneru da donese pravu odluku.
Hermann je kao igrač prošao kroz FV Engers, TuS Neuendorf, Hamburger SV, Alemanniju Aachen i Bayer Leverkusen. Upravo će Leverkusen postati mjesto s kojim će biti najdublje povezan. Gotovo tri desetljeća na različite je načine bio dio kluba – kao pomoćni trener, trener druge momčadi, privremeni prvi trener i skaut. A onda se dogodilo ono što se u nogometu često događa najboljim pomoćnicima. Počeli su ga tražiti veliki treneri. Jupp Heynckes znao je što dobiva. Berti Vogts znao je što dobiva. Dragoslav Stepanović također. Kasnije će Hermann raditi i u Bayernu, Schalkeu, HSV-u, Fortuni Düsseldorf i Borussiji Dortmund. Bio je čovjek kojeg su treneri željeli imati pokraj sebe.
Ali najveći trag ostavio je uz Heynckesa. Njih dvojica nisu bili samo trener i pomoćni trener. Bili su svojevrsni nogometni tandem. Heynckes je bio lice, glas i autoritet, a Hermann čovjek koji je često iz pozadine pomagao da se ideja pretvori u stvarnost. I onda dolazimo do 2013. godine. Povijesna godina u Münchenu. Bayern je tada napravio nešto što je do tog trenutka bilo rezervirano za rijetke europske velikane. Osvojio je Bundesligu. Osvojio je njemački Kup. A onda je na Wembleyju pobijedio Borussiju Dortmund i osvojio Ligu prvaka. Povijesna trostruka kruna.
Heynckes je bio trener kojeg su svi slavili. I s pravom. Ali uz njega je bio Peter Hermann. Bayern ga danas upravo zbog toga ističe kao nezaobilaznog člana stručnog stožera prve trostruke krune u povijesti kluba. I tu se zapravo krije cijela priča o Hermannu. Bio je dio najvećih pobjeda, ali nikada nije pokušavao biti veći od njih. ok su igrači dizali pehar Lige prvaka, dok su kamere tražile Heynckesa, Ribéryja, Robbena, Lahma, Schweinsteigera i ostale junake, Hermann je ostajao ono što je cijeli život bio – čovjek iz sjene. Ali ljudi iz nogometa znali su koliko vrijedi. Nije živio od slave. Hermann je kroz karijeru sudjelovao u više od tisuću utakmica kao pomoćni trener. Radio je s različitim generacijama, različitim klubovima i različitim trenerima. Nije pripadao samo jednom sustavu i nije bio vezan samo uz jedno veliko ime.
I možda je upravo zbog toga njegov nogometni život toliko zanimljiv. U svijetu u kojem se treneri često mjere brojem trofeja, Hermann je svoj trag ostavio drugačije. Njegov trofej nije bio samo jedan pehar. Njegov trofej bili su treneri kojima je pomogao, igrači koje je unaprijedio i momčadi koje su zbog njegovog rada bile bolje. Takvi ljudi rijetko postaju zvijezde. Ali ih zvijezde pamte. Kada je Bayern ponovno doveo Heynckesa 2017. godine, Hermann se vratio s njim. Ostao je u klubu i nakon Heynckesova odlaska te još jednu sezonu radio u stožeru Nike Kovača.
I upravo je Kovač ovih dana možda najemotivnije pokazao koliko je Hermann značio ljudima koji su ga poznavali. Nakon utakmice Borussije Dortmund protiv Stuttgarta, Kovač je tijekom televizijskog intervjua saznao da je njegov nekadašnji suradnik preminuo. Vijest nije očekivao. Ostao je zatečen, zastao i teško pronalazio riječi. Za čovjeka koji je godinama radio s Hermannom to nije bila samo vijest iz nogometnog svijeta. Otišao je prijatelj. I možda se baš u toj reakciji najbolje vidi Hermannova veličina. Nogomet voli mit o velikom treneru koji sve vidi, sve zna i sve sam odlučuje. Treba im netko tko će ih upozoriti. Netko tko će primijetiti detalj. Netko kome mogu vjerovati. Netko tko neće klimati glavom samo zato što je on glavni trener. Peter Hermann bio je upravo takav čovjek. Zato će ostati zapamćen kao puno više od pomoćnog trenera.
Možda nije bio najglasniji u prostoriji. Možda nije bio čovjek kojega su kamere najčešće tražile. Ali upravo takvi ljudi često drže cijeli sustav na okupu. U nogometu postoje igrači koji zabijaju pobjednički gol. Postoje treneri koji naprave taktiku. A postoje i ljudi koji cijelo vrijeme rade da bi se taj gol uopće dogodio. Peter Hermann bio je jedan od njih. Njegova karijera trajala je desetljećima. Radio je u klubovima koji pripadaju samom vrhu njemačkog nogometa, bio dio velikih momčadi i sjedio na klupama u utakmicama koje su odlučivale o trofejima. S Bayernom je osvojio Ligu prvaka, tri njemačka prvenstva, dva Kupa i dva Superkupa. Ali vjerojatno mu nikada nije bilo najvažnije koliko će puta njegovo ime biti napisano velikim slovima. Jer njegov nogometni put nije bio priča o čovjeku koji je želio biti zvijezda. Bio je priča o čovjeku koji je znao koliko vrijedi biti potreban.
Otvori KEKS Pay
