Nogomet je biznis, pogotovu kad je riječ o onima koji ga vode, koji upravljaju klubovima, a još je nešto malo ostalo zabave za mase. No, i ti polako postaju probrani, nekoć je nogometni stadion bio pun domaćih ljudi koji su si bez problema mogli priuštiti ulaznicu, odvesti dijete i sebe na tekmu pa uz kokice uživati ili možda liječiti frustracije koje su se nakupile u kuhinji sa ženom koja nikako nije mogla složiti viklere ili joj je zagorio ručak.
Danas je takvih sve manje, ne samo u ovom našem siromašnom području koje je na putu da postane još siromašnije, ta tko ima 50 kuna za ulaznicu za dijete i toliko za sebe, još i prijevoz treba platiti, kokice više nisu jeftine... Ma, slično je i vani, pa Nou Camp, Santiago Bernabeu, Old Trafford, Anfield, Allianz Arena... sve su puniji turista, a sve je manje domaćih navijača. No, tko ima novca, taj će rado otići na nekakvu dobru tekmu i zaboraviti na mrzovoljnog šefa, ili u ovom našem slučaju na ustaše i partizane, predsjedničinu frizuru ili haljinu. I tako se sve svodi na novac. Nažalost.
Platežna moć presudna je ne samo kod moga susjeda Branka koji izdvoji tu pokoju kunu od svoje penzije nego i u klupskim blagajnama od Vinkovaca, Osijeka i Zagreba do Rijeke i Splita, kad govorimo o našim prvoligašima, ali tako je to i u bogatim zemljama. Znala je moja prabaka davno, kad me vodila na sajam, reći – “kad deca imaju penez, i kramari tržiju”. Ako nekome treba objašnjenje – kad netko ima novac, onda ga i troši, pa čak i nije toliko važno vrijedi li taj slatkiš, u ovom slučaju nogometaš, baš toliki novac. Tako “djeca” iz PSG-a, Uniteda... imaju novca i kupuju, plaćaju samo da bi kupili. Malo zbog svoga ega, ne bi li svijetu pokazali da si mogu priuštiti nogometnu zvijezdu, pa je PSG-a doveo Neymara i pokazao da su oni frajeri s najdebljim novčanikom, i to s 222 milijuna eura. Drugi su kupovali da bi sačuvali svoje fotelje, možda je predsjednik Barcelone sačuvao svoju tako što je, kad su mu već uzeli Neymara platio Dembelea iz dortmundske Borussije za 150 milijuna.
Kad smo već počeli s uzrečicama, onda je jasno – koliko para, toliko muzike. I dok se s novcem u bogatom nogometnom svijetu dovode Mozarti da bi svirali po Uefinim nogometnim travnjacima, mi smo negdje u zapećku, imamo tek pokoju lipu za ubaciti dečkima u šešir kad na ulici pogode akord. Kad stavimo na stranu bogati svijet i zadržimo se u našem sokaku, opet dobivamo istu priču o novcu i muzici. Danas će domaći igrači pohrliti u Dinamu, Rijeku, Osijek, sad i u Hajduk jer tamo se dobivaju plaće, ali u neke će klubove samo oni koji nemaju kamo, tek toliko da bi ostali na sceni, u formi, da ne odu konobariti na more ili brati jabuke.
Pustimo sad vrijedi li Neymar 222 milijuna eura i bi li Beckham u današnje vrijeme vrijedio milijardu, a Šuker i Boban 50 do 100 milijuna. Naš prijelazni rok nije bio bogat, samo je Nikola Vlašić zakotrljao ozbiljne milijune, Ristovski je nešto donio Rijeci, za milijun-dva otišli su Fernandes i Pivarić (na slici) iz Dinama... Dolasci? Tek ćemo vidjeti tko je doveo pojačanje.
Dakle, Doumbia i Lecjaks tek se u Dinamu trebaju dokazati, u Rijeci Heber i Kvržić već pokazuju dobre stvari, a Mavrias, Davidson, Đoković, Jelić, Acosty tek dolaze pod povećalo. U Hajduku smo od Radoševića već dobili što smo i očekivali, Fomitschow, Šehić, Pešić zasad popunjavaju broj, Almeidu čekamo. Osijek je napravio dobar posao dovođenjem Bočkaja, Grezde, Mudražije... Ozbiljnijeg prometa nije bilo ni u drugim klubovima, pa će sve ovisiti o snalažljivosti trenera koji trebaju svoj kadar složiti u orkestar za koji će siromašni naš čovjek dati koju kunu. Zvučna imena ionako ne možemo platiti, a i da možemo, ne bi nam došla na stadione kakve imamo. Nismo “deca koja imaju penez” pa ni razni kramari nisu baš ovdje tržili.
