Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 82
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Katarina Witt:

Iz Playboya su me deset godina zvali da se fotografiram, proganjali su me

Katarine Witt
Privatna arhiva
18.02.2024.
u 22:41

U jednom izvještaju tajne službe napisali su da sam vodila ljubav u hotelskoj sobi od 20.00 do 20.07 sati. Zapravo sam sjedila i razgovarala s prijateljem

Iako se ime Katarine Witt intenzivno spominjalo 80-ih godina prošloga stoljeća, ona ni danas nije zaboravljena. Dapače, puno je više od slavne klizačice iz Istočne Njemačke. Ona je simbol spajanja Istoka i Zapada u doba hladnog rata. Imala je sve što je potrebno da jedna sportašica u očima Zapada sruši barijeru strašnog režima. Njezin osmijeh, komunikativnost, pristupačnost, elegancija, virtuoznost osvajali su mase neviđenom snagom. Svakim nastupom u medijima, svakim intervjuom, malo-pomalo gradila je novu sliku same sebe, ali i ondašnjeg režima.

Haljine i medalje čuvam u domu

Uz sve to, svaki njezin nastup od prvog olimpijskog zlata 1984. osvajao je srca diljem svijeta. U Sarajevu je kao osamnaestogodišnjakinja uspjela izvesti tri trostruka skoka u slobodnom programu, što do tada nijedna umjetnička klizačica nije uspjela, a 1988. na Zimskim olimpijskim igrama u Calgaryju obranila je naslov olimpijske pobjednice. Time je postala prva klizačica u povijesti koja je nakon Sonje Henie uspjela obraniti olimpijsko zlato. U međuvremenu, led je bio njezina ploha, njezin doprinos "spajanju". Četiri je puta bila svjetska prvakinja i šest puta uzastopno prvakinja Europe. Uz to ima još i dva svjetska srebra. Nakon što se povukla iz natjecateljskog klizanja, Witt se posvetila showbusiness karijeri pa je imala nekoliko epizodnih uloga u filmovima, a okušala se i ulozi voditeljice i spisateljice. Godine 1988. započinje profesionalnu karijeru s Brianom Boitanom (također olimpijskim prvakom). Turneja po Americi trajala je tri godine.

Osim što je prošlo 40 godina od Sarajeva, Katarina Witt i dalje je otvorena, neodoljivog osmijeha, pristupačna u komunikaciji s medijima, prelijepa, kao da je vrijeme stalo. To je ona ista Katarina Witt. U razgovoru koji smo vodili u Sarajevu prisjetila se tog grada, a zanimalo nas je i gdje su danas sve one haljine i medalje.

– Haljine i medalje dio su mene i moje povijesti, naravno da ih sve čuvam. Imaju posebno mjesto u mom domu. Voljela sam svoju glazbu i koreografiju, a i moja trenerica Jutta Müller uvijek je imala smisla za modu i lijepo. Zajedno smo tražile najbolje ljude s kojima smo radile i osmišljavale kostime. Uvijek smo imale najbolje materijale za haljine kako bi bile u skladu s glazbom i koreografijom. Ništa nije bilo slučajno niti smo išta prepuštale slučaju. Posebno Jutta. Mi sportaši iz Istočne Njemačke, a posebno klizači, bili smo mlada generacija koja je htjela postaviti nove granice lijepoga.

Bili ste uzor mnogim djevojčicama, djevojkama i ženama diljem svijeta, a posebno nama na ovim prostorima. Svi su vam se divili.

– Hvala vam, mnogi mi to govore i u Njemačkoj i drago mi je da su djeca u meni vidjela uzor. Bila su to sasvim druga vremena, Istočna Njemačka stvarala je imidž da je crno i sivo. Mi sportaši smo zbog toga osjećali da moramo biti šareni, veseli, kako bismo pokazali svijetu da tamo ima ljudi koji vole život i s veseljem čekaju svaki novi dan.

Sanda Dubravčić i Katarina Witt ostale su u dobrim odnosima i danas su prijateljice, no ne i na ledu prije 40 godina.

– Postale smo prijateljice nakon klizačkih karijera. U to vrijeme nismo imale prilike ni razgovarati puno, a kamoli se družiti i provoditi slobodno vrijeme zajedno. Kada bismo došle na natjecanje, morale smo biti koncentrirane na sebe, treninge, izvedbu i sve ostalo. Gledale smo, naravno, međusobno kakav je tko na ledu, koliko je napredovao i bio dobar. Sjećam se da je Sanda oduvijek bila odlična u skokovima, uvijek je imala te teške kombinacije i zaista sam je poštovala. To je sport. Danas, nakon toliko godina, sretnete se s nekime s kime ste natjecali i bili ste rivali, ali vrijeme prolazi i postajete prijatelji. Sve smo mi dijelile ista iskustva na natjecanjima i sve smo željele biti najbolje, pobijediti i postati prvakinje. To je borba, svatko to prolazi i zbog toga se toliko međusobno poštujemo.

Je li vam bilo teško kao djevojci i sportašici u Istočnoj Njemačkoj?

– Ne, nimalo. Dapače, sport je imao potporu države. Mi sportaši u to doba imali smo jako dobre uvjete. Država se brinula da nam bude dobro i da imamo osigurano sve za kvalitetne treninge. Bilo mi je uvijek drago čuti da sam u to doba bila uzor mnogima iako dolazim iz Istočne Njemačke. Mnoge klizačice tada nisu imale uvjete kao ja, haljine kakve sam ja imala iako su bile klizačice. One su preko mene živjele svoj san, baš kao što sam i ja svoj. Neizmjerno mi je drago da sam ja bila ta koja im je pomogla da žive svoj san u ono doba i što su nas moje izvedbe na neki način ujedinjavale. Dok sam se ja natjecala, one su bile kod kuće, navijale za mene i držale fige da pobijedim. To mi je mnogo značilo. Odrasla sam i živjela do svoje 22. godine u DDR-u. Najviše sam vremena provela u Saskoj, u Karl-Marx-Stadtu. Poslije sam živjela u Berlinu, a nakon pada Berlinskog zida otišla sam u SAD. Svakako mi je DDR-ova škola umjetničkog klizanja, koja ima veliku tradiciju, pomogla i izgradila me kao klizačicu. Imala sam sreću da me je trenirala gospođa Müller, najbolja trenerica svih vremena. Ona me je otkrila dok sam još bila djevojčica. Bila mi je čast s njom trenirati i, zahvaljujući njoj, završila sam na samom vrhu.

U SAD-u ste 1999. godine izabrani za najomiljeniju sportašicu. Prva ste klizačica koja je napunila Madison Square Garden u New Yorku. Što je tajna vašeg uspjeha u Americi?

– Odlično se osjećam kao uspješna Njemica i Europljanka u Americi. Jako sam na to ponosna. Međutim, ne smije se zaboravljati da se iz dana u dan mora raditi. Mislim da je to ključ mog uspjeha. Rijetko je koji strani sportaš omiljen i uspješan u Americi. Naravno, meni je pomoglo to što se bavim umjetničkim klizanjem, koje je tamo jako popularno. Zasluge pripadaju i mom timu, s kojim zajedno radim i nastupam.

Posebno su se Amerikanci u Sarajevu 1984. godine oduševili tada 18-godišnjom Katarinom. Jedan sportski komentator, gledajući je u Zetri kako na ledu u prikladnoj nošnji pleše mađarski čardaš, koji je pomalo podsjećao na jugoslavensko kolo, povikao je: "Upravo sam vidio Brooke Shields na klizaljkama." A kada je drugi američki novinar za Times napisao da je Katarina Witt "najljepše lice socijalizma", zvijezda je bila rođena.

Njemačka klizačica je tadašnju američku megazvijezdu Brooke Shields imala priliku upoznati godinama kasnije u jednom američkom ljetovalištu.

– Prišla mi je i rekla: "Divno što te konačno mogu upoznati. Imam osjećaj kao da si mi sestra." I to je stvarno bilo tako. Stalno su joj govorili: "Izgledaš kao Katarina", a meni su govorili: "Izgledaš kao Brooke Shields." U to vrijeme je to bio lijep, šarmantan kompliment, koji je pokazao da se mogu prebroditi granice između Istoka i Zapada. To je tada bilo veliko priznanje Zapada nama sportašima s istoka Europe, a mi smo opet tako dobili priliku upoznati i djelić američke kulture

Iako Katarina Witt, kako kaže, za Brooke Shields do Olimpijade u Sarajevu nije čula, znala je za jugoslavenske šlagerske zvijezde Ljupku Dimitrovsku i Ivicu Šerfezija, koji su svojevremeno često nastupali u DDR-u. Najprije ih je gledala na televiziji, a poslije, kada je postala svjetska zvijezda, i osobno ih je upoznala.

Iako u malim ulogama, glumili ste i u dva velika hollywoodska hita – filmovima "Ronin" s Robertom De Nirom i "Jerry Maguire" s Tomom Cruiseom. Kako ste doživjeli te dvije velike zvijezde filma i kako su oni gledali na veliku sportašicu kao što ste vi?

– Super je kada upoznate zvijezde kao što su Tom Cruise i Robert De Niro. I to kad upoznate zvijezde koje volite kao što ja volim njih dvojicu, a oni su s druge strane mene kao moji obožavatelji. Fasciniralo me koliko treba rada da se napravi jedna scena. U filmu "Jerry Maguire" bila sam samo tri sekunde u kadru, a radili smo satima na tome. Bili smo desetak dana u Parizu i na licu mjesta sam vidjela da su oni pravi profesionalci i da izgaraju kako bi svoj posao uradili kako treba. Zadovoljstvo je bilo obostrano.

Playboy me 10 godina nagovarao

Koliko je Katarina Witt bila obožavana, govori i činjenica da ju je magazin People 1991. i 1992. godine uvrstio na listu 50 najljepših ljudi na svijetu. Krajem 90-ih Katarina Witt fotografirala se i za Playboy, koji je bio drugi najprodavaniji broj ikad. Marilyn Moore imala je najprodavaniji.

– Iz Playboya su me deset godina zvali da se fotografiram. Nakon Olimpijade 1988. godine u Calgaryju proganjali su me. I kada su mi opet pružili mogućnost, vjerovala sam u sebe i odlučila to napraviti. Mislila sam da je to bio dobar trenutak i za mene i moju karijeru. Pogotovo što sam imala pravo odrediti koja će fotografija ići i gdje će biti. Fotografije su, moram priznati, bile jako uspješne i lijepe – zaključila je Katarina.

 

Komentara 1

ST
StariSokol
12:55 19.02.2024.

Divna žena vrhunska umjetnica,

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije