Goran Ivanišević, jedan od najboljih hrvatskih tenisača svih vremena, gostovao je na Sport Innovestu, međunarodnoj konferenciji posvećenoj razvoju i transformaciji sporta. U razgovoru o svojoj teniskoj karijeri Goran je govorio o temperamentu, kontroli emocija i važnosti psihološke pripreme. Priznao je da mu razbijanje reketa samo po sebi nije bilo najveći problem, nego ono što bi uslijedilo nakon toga – gubitak koncentracije i predugo razmišljanje o pogreškama. Osvrnuo se i na to što bi danas, s iskustvom koje ima, promijenio u svom pristupu tenisu.
Da sam imao Gorana za trenera
Na pitanje koliko je uspijevao kontrolirati emocije tijekom karijere, rekao je:
– Mislim da smo mi Dalmatinci malo temperamentni i da moramo pokazati taj temperament. Ljudi su to često pogrešno shvaćali, ali meni samo razbijanje reketa nikad nije bilo problem. Nije bilo važno bih li razbio pet reketa ili nijedan. Problem je bio u tome kako se nosiš s tim nakon što razbiješ reket. Važno je kada ćeš ga razbiti, kako ćeš reagirati i koliko ćeš dugo nakon toga razmišljati o tome. To mi je stvaralo velik problem jer nisam znao kontrolirati emocije. Predugo bih razmišljao o tome, posebno u velikim mečevima protiv dobrih igrača. Kad izgubiš trenutak i ritam, teško ih je ponovno pronaći. Nakon razbijanja reketa, nastavio bih razmišljati o tome što se dogodilo i zašto. Reket mi je bio najbolji prijatelj, a onda bih ga razbio i pitao se zašto sam to napravio i što mi je to trebalo u tom trenutku. Htio sam izbaciti to ludilo iz sebe, ali poslije bih se nastavio opterećivati time. Da me netko tada znao usmjeriti i naučiti kako kontrolirati emocije nakon takvih reakcija, mislim da bih bio još bolji igrač. Da sam imao današnjeg Gorana za trenera, vjerujem da bih neke stvari uspio promijeniti.
Osvrnuo se i na to što bi danas, s iskustvom koje ima, promijenio u pristupu tenisu i radu s mladim igračima.
– Možda bih neke stvari radio drukčije. Bio sam tvrdoglav igrač. Kao trener moraš znati prepoznati što je igraču potrebno. Neke stvari nisam razumio pa sam se jednostavno borio protiv svih – protiv suparnika, trenera i ljudi oko sebe. U našem sportu ne možeš si dopustiti da se boriš protiv toliko ljudi jer već imaš protivnika s druge strane mreže.
Kao važan dio razvoja sportaša istaknuo je i psihološku pripremu.
– Svakako bih svima preporučio sportsku psihologiju ili neki drugi oblik psihološke podrške i osobnog razvoja. To može biti sportski psiholog, osoba s kojom ti je ugodno razgovarati ili netko tko ti može pomoći da unaprijediš određene stvari i pronađeš sustav koji ti odgovara. Moraš naučiti što učiniti kada ti ne ide. Kod mene je bilo dobro dok je išlo, ali kada nije išlo, sve bi krenulo nizbrdo.
Postoji li nešto što današnje generacije imaju, a što vi možda niste imali dok ste bili dijete?
– Danas su svi drugi krivi. Krivi su roditelji, trener, teren ili loše vrijeme. Odgovornost se prebacuje na druge jer je tako možda lakše. U moje vrijeme treneru nisi mogao tek tako prigovarati ili govoriti da nešto ne radi dobro. Danas, kada vidim mladog tenisača koji prihvaća kritiku, želi slušati i pokušava napredovati, odmah vidim da u njemu postoji nešto posebno. Takvi igrači imaju šansu. Sve ostalo često se svodi na to da roditelji traže izlike i mijenjaju trenere. Danas se sve želi odmah, kao da smo došli u restoran brze hrane. Ne žele svi prihvatiti kritiku, a treneri se moraju sve više prilagođavati takvom načinu razmišljanja. Ako se želim baviti tim poslom, moram to prihvatiti, iako mi ponekad nije lako.
Osim psiholoških karakteristika, čini se da se današnja djeca teže nose s porazom i kritikom.
Mogu navesti primjer svojeg starijeg sina Emanuela, na kojeg sam jako ponosan jer je dobio priliku igrati tenis na jednom od najboljih američkih sveučilišta. Prije dvije godine imao je priliku trenirati s Lorenzom Musettijem, koji je tada bio među deset najboljih tenisača svijeta. Musetti je dan prije igrao polufinale, a trening je bio dogovoren za deset sati ujutro. Došao sam na teren oko devet sati, a Musetti se već zagrijavao. Moj sin još se nije ni probudio. Nisam mogao vjerovati. Musetti je došao spreman, a moj sin kasnio je na trening s igračem svjetske klase. U takvim situacijama vidiš razliku u pristupu. Vrhunski se igrači pripremaju, zagrijavaju i organiziraju dan kako bi bili spremni za trening. A mladi ponekad ne razumiju koliko je važno iskoristiti takvu priliku.
Sin se bori protiv mojih savjeta
Koliko vaši savjeti utječu na njega?
– Teško je jer se ponekad bori protiv mojih savjeta. Mislim da je odlazak u Ameriku jedna od najboljih stvari koje su mu se mogle dogoditi. Ondje postoji drukčiji sustav. Sveučilište ulaže u igrače, a u momčadi ih je više i ne mogu svi igrati. Rekao sam mu da će igrati ako bude odgovoran, slušao trenere i ponašao se profesionalno. Ako ne bude, sjedit će na tribinama i gledati druge. Već nakon nekoliko mjeseci vidim promjene i vjerujem da će mu to iskustvo pomoći.
Počeli ste održavati teniske kampove?
– Nisam želio napraviti teniski centar, a onda biti odsutan 35 tjedana godišnje. Zato sam počeo organizirati kampove i planiram ih organizirati sve više. Želim biti prisutan, raditi s mladim igračima i prenositi im iskustvo.
Otvori KEKS Pay
