I ja sam pokleknuo. Kao, valjda, posljednja crta obrane u Hrvatskoj od nogometnog ludila. Nakon desetljeća mog nepriznavanja značenja “najvažnije sporedne stvari na svijetu” u našim svakodnevnim životima.
Kada je pokojni dragi kolega Luka Tripković skupljao eseje za knjigu “Zašto volim nogomet”, ja sam mu se ispričao rekavši da ja zapravo ne volim nogomet i da nema smisla da ja kao takav sudjelujem u realizaciji te dobro osmišljene ideje. A nisam ljubio nogomet jer mi je u mom Večernjaku, na njegovim ionako skučenim sportskim stranicama, stalno “krao” prostor za sve moje sportove, one koje ja sektorski pratim (košarku, skijanje, MMA, boks, veslanje, te-kvon-do, karate...).
Zarazna nogometna groznica
Stalno mi se događalo za velikih nogometnih natjecanja, pa tako i za ovoga SP-a, da ozbiljan razgovor sa sportskim veličinama iz mojih sportova mogu objaviti samo ako ih dovedem u kontekst nogometa, odnosno njihova praćenja nogometne reprezentacije. Jer, u vrijeme dok Hrvatska nastupa na nekom Euru ili Mundijalu, naš kolegij urednika ništa drugo pod milim Bogom ne zanima. A kolegij je, uvjeravaju me, uvijek ogledalo onoga što narod traži.
>> Pogledajte Večernji Pressing by Igor Štimac s Mandžukićem, Lovrenom i Subašićem
I što mi je onda drugo preostalo nego da sa takvim sportskim zvijezdama kao što su Bogdanović, Šarić, Hrgović, braća Sinković te legendarni odbojkaški trener Nikolaj Karpolj razgovaram više o nogometu nego o onome čime se oni tako uspješno bave. No, tako vam je to kada Hrvate, ali i cijeli svijet, trese nogometna groznica.
A bogme je i mene tresla i to do mjere da, ovaj put, nisam mogao gledati produžetke. Bilo je to previše za moje živce istrošene valjda nerijetkim posrtajima hrvatske košarkaške reprezentacije. Toliko sam želio da Luka, Raketa, Mandžo, Perišić i društvo prođu u finale i natjeraju cijeli svijet da guglaju pojam “Croatia” da sam izašao na savski nasip, najveće šetalište pasa u gradu, na kojem “ni psa nije bilo”.
Za svaki slučaj imao sam sa sobom mobitel pa sam povremeno pratio prijenos radijskih kolega Lulića i Fabijanca, ali više kao mjerač prolaznog vremena – jer mi je i to bilo prenapeto – kako bih baš u vrijeme novih jedanaesteraca stigao do kvartovskog kafića gdje su, u navijačkom transu, utakmicu pratili moja supruga i sin. A oni se, iz gore već navedenih razloga, valjda više razumiju u nogomet od mene. Štoviše, sin je, ma koliko ja želio da se bavim nekim drugim sportom, lud za bubamarom pa je natjerava u jednom manjem zagrebačkom klubu, ali i s prijateljima na školskom igralištu.
No, negdje na skretanju iz Savske u Prisavlje sreo sam još jednog poznatog mi i odveć uzbuđenog tatu. Prelazio je cestu s čašicom neke žestice u ruci priznavši mi da je to i za njega previše i da su ga ukućani “potjerali” van jer je širio nervozu.
Kako smo se nas dvojica “raspričala”, na kraju sam morao još i potrčati da bih stigao do ciljanog mi kafića i tamo bio dio te radosne mase koja je razdragano pjevala navijačke pjesme kao da je na stadionu Lužniki.
“Ljudi moji, kakva sreća....”
Da, da, uistinu je nogomet opijum za mase. Znaju to i naši političari i vješto i sami sudjeluju u tom ludilu ne bi li na neko vrijeme zamaglili stvarne probleme ovog društva.
No, neka im bude. Neka i ljudi koji nam prodaju iluzije uživaju u ovoj nestvarnoj stvarnosti koja će potrajati još samo nekoliko dana, ali s dugotrajnim i povoljnim posljedicama za imidž male Hrvatske u velikom svijetu.
Doista je šteta što legendarni televizijski reporter Mladen Delić ovakvo što nije doživio. Jer, sada bi ono njegovo klicanje, koje se uvuklo u kolektivnu memoriju, jednoj tadašnjoj šokantnoj pobjedi bilo primjereno situaciji.
– Ljudi moji, pa je li to moguće!? Ludnica. Što je ovo, što će se ovo dogoditi?.... Ma je li to moguće? Ljudi moji kakva srećaaa...
Doista, i mi se svi pitamo je li to istina da je mala Hrvatska u finalu SP-a najpopularnijeg, najmnogoljudnijeg i najkonkurentnijeg sporta na svijetu.
No, takav je sport. U njemu uvijek možeš očekivati neočekivano. A za cijeli nogometni svijet, ovo je doista neočekivano. I zato uživajmo u tome da nam zavide silnici ovog sporta kao što su Brazilci, Argentinci, Španjolci i Nijemci, u trenutku kakav za naših života vjerojatno više nećemo doživjeti. U ovom katarzičnom čišćenju duše nogometom od svih štetnih uzbuđenja kakvih nam u Lijepoj Našoj bogme ne nedostaje.
>> Pogledajte kako je Hrvatska slavila prolazak u finale
koj bolesni naslov, imam tek 40god. i nadam se da ću za svog života opt vidjeti našu reprezentaciju u ovakvom izdanju